Joseph, koji je vanredni profesor američkog Univerziteta John Hopkins, u tekstu tvrdi da je Srbiji za priznanje nezavisnosti Kosova umjesto „kompenzacije“ potrebno ponuditi „afirmaciju“, odnosno značajne ustupke i finansijsku i vojnu pomoć SAD-a, a u slučaju da srpski predsjednik Aleksandar Vučić odbije ili sabotira novi pristup – „neprijatnu alternativu“, odnosno „kaznu“ u vidu jače podrške kosovskoj vojsci, angažmana na priznavanju nezavisnosti i uskraćivanja Srbiji razvojne pomoći iz EU.
Viši saradnik Škole za napredne međunarodne studije ovog poznatog univerziteta iz Baltimorea se u tekstu pod naslovom „Srbiji potrebno kosovsko poštovanje, a ne zemlja“ poziva prvo na Prespanski sporazum postignut između Atine i Skoplja o uspostavljanju imena Sjeverna Makedonija koji „uklanja sve prepreke budućnosti ispunjenoj poštovanjem i saradnjom između dva bivša protivnika“, ističući ulogu grčkog premijera Alexisa Tsiprasa u „prevazilaženju decenija ogorčenosti“ putem ovog „prelomnog sporazuma“.
Joseph istovremeno podsjeća na izjavu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića datu javnom servisu 8. maja da ni po cijenu zbacivanja sa vlasti na ulici, neće priznati Kosovo.
Američki profesor, koji je deset godina bio aktivan u regionu Balkana i na Kosovu bio tokom NATO bombardiranja 1999, konstatuje da „Srbija i Kosovo i dalje ostaju zaglavljeni u međusobnoj netrpeljivosti“ i navodi da je „upravo propao napor, koji je Evropska unija vodila, a SAD podržavale, za postizanje sporazuma o podjeli između predsjednika Srbije i Kosova, izazivajući nacionalističke stavove i kontraoptužbe“.
Joseph navodi da su „iskorištavanjem divljaštava iz 90-ih godina prošlog vijeka, članovi (kosovskog) parlamenta iz redova etničkih Albanaca optužili srpske snage za genocid, što je Beograd bijesno odbacio, nazivajući svoje protivnike u Prištini ‘siledžijama’ i ‘kriminalcima’“.
On ocjenjuje da „popunjavanje praznine oko politike vezane za Kosovo – najstarijeg sukoba u regionu koji i najviše uznemirava – pitanje koje se mora hitno riješiti“.
„Sa klimavom Bosnom i Hercegovinom, Rusijom koja nastavlja da podstiče podjele i Evropom koja oklijeva, teški teret na Balkanu ponovo pada na SAD. Kako bi se oporavio od nedavnih zapadnih posrtanja, Washington mora izvući srž onoga što je donijelo proboj oko Makedonije i primijeni ga na Kosovo“, navodi Joseph.
Joseph navodi da bi plan koji su Vučić i Thaci zastupali, a koji on suštinski vidi kao razmjenu teritorija, dao podstrek centrifugalnim silama koje prijete da razbiju Bosnu i ponovo otvore pitanje granica širom regiona, zbog čega je, kaže Joseph, njemačka kancelarka Angela Merkel torpedovala plan podjele na regionalnom samitu u Berlinu krajem prošlog mjeseca.
On istovremeno primjećuje da ni Merkel niti bilo koji drugi lider nisu iznijeli alternativu.
„Francuska planira da u julu bude domaćin još jednih pregovora na visokom nivou. Ali, osnova za nastavak dijaloga po pitanju Kosova ostaje nejasna – osim u slučaju jedne novine: I Vučić i Thaci su zatražili američko angažovanje na visokom nivou“, tvrdi Joseph.
Po njemu upravo to „donosi premoć“, a „Washington bi, kao prvi korak, trebalo da zahtijeva od strana da odmah prekinu ciklus provokacija“.
„Do sada se zapadna strategija u pogledu Kosova zasnivala na pogrešnoj pretpostavci: nečemu što je viđeno kao potreba da se srpskom predsjedniku kompenzira to što vodi zemlju kroz gubitak bivše pokrajine. Kompenzacija, koja vodi destabilizirajućoj logici ili podjeli, promašuje poentu… Podjela će Srbe ostaviti da se nose sa vječnom nepravdom, opterećujući njihove odnose sa Kosovom i drugim susjedima“, tvrdi Joseph, navodeći da Srbi vide Kosovo kao „neopisivo srce i dušu srpske nacije“.
On smatra da kao „u slučaju Makedonije, rešenje kosovskog problema leži u priznanju u punom smislu te riječi“.
„Kako bi se omogućilo da Srbija prizna nezavisno Kosovo u okviru sadašnjih granica – što je jedini stabilizujući ishod – Kosovo mora priznati legitimitet srpske tvrdnje. To znači zamjenu ‘kompenzacije Srbije’ suprotnim ciljem: afirmacijom Srbije. Nova zapadna strategija imat će za cilj da očuva, poštuje i učini dostojnom održivi srpsku vezu sa Kosovom, u kontekstu punog, međusobnog priznanja„, navodi Joseph.
On piše da će „umjesto odsijecanja sjevernog dijela zemlje u zaludnom pokušaju da se Srbi utješe, nova strategija učiniti stalnim srpsko prisustvo na Kosovu – u obliku koji je u skladu sa suverenitetom i funkcionalnošću države“.
„Na primjer, kosovski ustav koji je nametnula međunarodna zajednica iziskuje od Prištine da štiti srpske pravoslavne lokacije, što je obaveza koja bi odmah nestala u slučaju šeme podjele. Po novoj strategiji, Priština bi predala potpuni suverenitet nad ovim lokacijama Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Kako bi se osiguralo da se lokacije koriste na odgovarajući način i kako ne bi postale zapaljive tačke, strane bi se dogovorile o obavezujućem ovlaštenju generalnog sekretara OEBS u Evropi (prihvaćene treće strane) za rješavanje bilo kakvih sporova“, navodi američki profesor.
On dalje piše da će „kako bi se preoblikovali narativi međusobnih optužbi vezanih za prošlost, sporazum bi kopirao model koji su stvorile Grčka i Sjeverna Makedonija“.
„Uz snažnu međunarodnu podršku, Srbija i Kosovo bi uspostavili ‘Zajednički stručni komitet’, kao i u slučaju sporazuma između Atine i Skoplja, čije bi zaduženje bilo da donese ‘objektivne interpretacije događaja’ zasnovane na ‘autentičnim… dokazanim izvorima’“, navodi Joseph.
On spominje i „Zajednički centar mira i istorije“ koji bi imao „službeni status i bio na istaknutim mjestima i u Prištini i u Beogradu, gdje bi se zastave obje zemlje vijorile“, a „paralelni pristup bi se pozabavio snažnom željom za pravdom u obje zemlje“, dok bi „SAD i EU iznele detaljni okvir za Srbiju i Kosovo kako bi i jedni i drugi procesuirali poznate (i manje poznate) počinioce zločina protiv druge zajednice“.
Joseph smatra da „SAD, koje su bile na čelu odlučne NATO vazdušne kampanje protiv Srbije 1999, treba da obave sopstveni posao koji se tiče prošlosti“.
On vjeruje da se „ispod srpskog bijesa prema SAD krije privrženost“, podsjećajući da je prošle godine u američkom Kongresu obilježena stogodišnjica „izuzetnog iskazivanja prijateljstva – dana u kojem su se tokom Prvog svjetskog rata srpska i američka zastava zajedno vijorile nad Bijelom kućom“.
„Washington bi mogao iskoristiti moć simbola kao dodatak svojoj diplomatiji u pogledu Kosova. Pentagon bi mogao težiti dugoročnom raspoređivanju američkih trupa na fiksnoj lokaciji u Srbiji. Prvobitno bi bio raspoređen kontingent inženjera Vojske SAD čija bi misija bila da sarađuju sa srpskim kolegama na obnavljanju uništene infrastrukture, počevši od uništene zgrade Ministarstva odbrane“, piše Joseph.
On smatra da bi „idealna lokacija za američku bazu bile Ponikve, vojna lokacija u zapadnoj Srbiju koju je NATO također gađao“, pošto se „nalazi blizu bosanske granice“, pa bi to „posebno u Republici Srpskoj željnoj odvajanja bio signal američke posvećenosti teritorijalnom integritetu Bosne“.
„Pored simbolike, Washington bi Beogradu ponudio i značajno unapređenje vojnih i civilnih odnosa, potencijalno na nivou strateškog partnerstva. Uporedo s investicijom SAD u sferi odbrane, EU bi ponudila Srbiji i Kosovu izdašni paket razvoja, koji bi bio u skladu sa ciljem koegzistencije između dvije zemlje. Ovaj plan bi pružio novu perspektivu Srbima na sjeveru željnom odvajanja, ali bi se izbjeglo stvaranje bilo kakve proto-države poput Republike Srpske u Bosni. Preostali skromni ekonomski interesi Srbije na Kosovu bi bili zaštićeni“, navodi američki profesor.
On piše da će „cjelokupni pristup ponovnog i trajnog potvrđivanja vezanosti Srba za Kosovo i predavanja suvereniteta Srpskoj pravoslavnoj crkvi izazvati urlike opozicije među Albancima“, ali ocjenjuje da je „ipak, Kosovo u slaboj pociziji da odbije svog američkog patrona kojeg i dalje voli, ukoliko Washington bude sugerirao da Priština ispregovara takav sporazum“.
Ukoliko Vučić odbije ili sabotira takav pristup, kaže Joseph, Washington treba da ima spremnu „neprijatnu alternativu“.
„Vučićev izbor će biti ili da pregovara o časnom rješenju koje vodi Srbiju ka EU do 2025. ili da gleda kako SAD i ključne evropske prijestolnice predstavljaju “Kosovo 2025“, intenzivan, transatlanski napor na izgradnji države. Umjesto da Ministarstvo odbrane Srbije ostvari specijalan, potencijalno unosan odnos sa Pentagonom, ta privilegija bi otišla Kosovu“, navodi Joseph.
On piše da bi „koristeći premoć u koju ima u NATO, Vašington pritisnuo saveznike da pojačaju podršku žutokljunoj kosovskoj vojsci i zatražio od Alijanse da učini isto“.
„Ministarstvo odbrane SAD bi postavilo specijalnog izaslanika za ubrzavanje razvoja kosovskih snaga. State department bi postavio specijalnog izaslanika za pitanje priznanja Kosova, koji bi obavezao evropske zemlje koje priznaju Kosovo da se pridruže SAD u globalnim naporima za povećanje bilateralnih i multilateralnih priznanja Kosova. Izdašna pomoć za razvoj iz EU koju Srbija i Kosovo dijele bi umjesto toga išla samo Kosovu“, navodi američki profesor.
Joseph piše da bi se Vučić iz uloge „faktora stabilnosti“ našao u ulozi još jednog za Zapad „zamjenjivog, problematičnog balkanskog političara“.
On zaključuje da bi „Vučiću bilo pametno da iz osnova ponovo promisli o sopstvenom pristupu Kosovu“ i tvrdi da je „istina da Kosova kakvo su Srbi nekada znali – pokrajina koja je odgovarala srpskim gospodarima – odavno nema“, ali da „srpska historija neće blagonaklono gledati na lidera koji se odrekao polaganja prava Srbije na cjelokupno mitološko otadžbinsko Kosovo zbog nekoliko nevažnih opština“.
Za Beograd je bolje, zaključuje Joseph, da uz vodstvo SAD-a i pomoć EU dođe do ovakvog dogovora koji bi očuvao sponu Srba sa Kosovom, a bez tereta da njime vladaju.
„Sporazum u skladu s ovim linijama zaštitit će Vučića od bastiona srpskog reakcionarnog nacionalizma i ispuniti osnovnu želju većine građana na Kosovu – da dostojanstveno krenu dalje“, piše Joseph.
On je, inače, već za Foreign Policy pisao na temu Kosova, pa je tako početkom prošle godine u autorskom tekstu „Ubistvo bi moglo biti baš ono što je Kosovu bilo potrebno“ izneo stav da bi ubistvo Olivera Ivanovića u Kosovskoj Mitrovici „moglo biti podsticaj za trajni mir na Kosovu“, uz tvrdnju da Beograd tvrdoglavo i dalje gaji iluziju da može odvojiti sever od „svoje bivše, otcijepljene pokrajine“.
(TBT)