U terminologiji moderne kinematografije, “epski“ obično znači dugačko, grandiozno i gužvu.
“Birds of Passage“, nastavak zadivljujućeg, halucinatornog komada “Embrace of the Serpent“ Cristine Gallego i Cira Guerre, nominiranog za Oskara, zaradio je titulu epa na nešto iskreniji i rigorozniji način.
Narator određenih dijelova priče je slijepi pjevač – bukvalno homerovska figura – a sama priča počiva na definiciji epa Ezre Pounda kao “poeme koja sadrži historijske elemente“. Govori o tome kako se svijet mijenja i kako djela pojedinca i sile sudbine zajedno junaku i njegovoj porodici donose slavu i propast.
Hstorija predstavljena u ovom djelu obuhvata trgovinu drogom u Kolumbiji u periodu između šezdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, ali film uspijeva da se izbori sa klišeima narko-drame i površnim prikazom atmosfere iz tog perioda. Film prikazuje domorodački narod Wayuu na sjeveru Kolumbije čiji su jezik i običaji preživjeli španska osvajanja i uspon moderne države.
Wayuu su uglavnom poljoprivrednici i uzgajivači stoke, a trgovinu i rješavanje potencijalnih sukoba rješavaju po sistemu zasnovanom na ritualiziranoj razmeni i komunikaciji. Čast porodice zavisi od njene riječi, a određeni članovi, “oni koji prenose riječ“, tretiraju se na poseban način. “Ne ubijaj onog koji nosi poruku“ ovdje je skoro pa sveti princip.
Tokom godina kršiće se jednako poštovana pravila, polako će se odmotavati stari sukobi koji će eskalirati u potpuni pokolj i haos.
Sve počinje bezazleno, kada mladić po imenu Rapayet (José Acosta) odluči da se udvara Zaidi (Natalia Reyes).
Zaidina majka Ursula (Carmiña Martínez), matrijarh klana, sumnjičava je prema Rapayetu zato što je on proveo vrijeme sa alihunama (tako Wayuu nazivaju Kolumbijce koji govore španski), i pita se da li je on zato iskvaren.
Ispostavlja se da je Ursula u pravu, ali je istina i da je Zaidin udvarač atraktivna prilika. Žureći da prikupi stoku i nakit koje Ursula traži kao cijenu za ruku svoje kćeri, Rapayet sa svojim alihuna partnerom Moisésom (Jhon Narváez) počinje dilati marihuanu.
Prilika se namješta sasvim slučajno. Moisés i Rapayet, dok su prevozili vreće sa zrnevljem kafe, sreću se sa volonterima američkih mirovnjačkih snaga koji traže travu.
Oni poznaju još jednog gringa koji ima pristup avionima i pisti. Rafajet uspeva da ubedi Anibala (Huan Martinez), Ursulinog rođaka, da mu prepusti deo svoje zemlje i radne snage da uzgaja marihuanu.
Šta bi moglo poći po zlu? Sve, naravno. U rukama Cristine Gallego i Cira Guerre, priča o sumnjivim dilovima, prevarama i pogrešnim proračunima postaje domaća tragedija i kulturna apokalipsa. Novac stiže sa svih strana, kao i oružje, a stare kodekse časti nagrizaju pohlepa i taština.
Rapayet, Zaida i njihovo dvoje djece sele se u veliku vilu koja postaje simbol kako njihovog uspjeha, tako i grotesknog apsurda. Kuća leži na neplodnom, golom tlu, izolirana i napuštena iako tek sagrađena i puna ljudi.
Raskošne, sterilne sobe posjećuju ptice o kojima govori i naslov filma, kao predznak promjene i katastrofe. “Birds of Passage” nije etnografsko djelo, iako mu je prethodilo dugačko i pažljivo istraživanje plemena Wayuu. Umjesto da objasni uvjerenja i djela svojih glavnih junaka, odvodi vas pravo u njihovu stvarnost i pokazuje da su njihove humanost i različitost autentične i očigledne, da oni nisu ništa više suštinski misteriozni – ili plemeniti – nego bilo ko drugi.
Takva nepretenciozna empatija – odbijanje tvoraca filma da svoje subjekte obilježe različitošću – čini da gubici koje junaci podnose budu još tragičniji. Lahkoća i harizma sa kojom glumci iznose svoje uloge ističu emocionalni aspekt. U Akosti tinja nekakva tuga, snebivanje čovjeka nesigurnog u svoje moći.
Iako brak Zaide i Rafajeta čini centralni dio narativa, njih dvoje nisu glavni junaci u svojim životima. Autentično tragična figura ovdie je ona koja filmu daje razmiere epa i bezvremenost, Ursula.
Ona se kraljevski nosi, posvećena tome da bude ispravna, i podsjeća na kraljicu iz grčke tragedije, ženu čija su djela ukorijenjena u moralnim principima čije su posljedice katastrofalne.
Nije Ursula jedini krivac za nasilje koje proguta sve oko nje. Mnogo je drugih pojedinačnih stvari koje samo ubrzavaju uništenje.
Moisés je impulsivan; Rapayet umije biti pasivan; dječak po imenu Leonidas (Greider Meza) postaje kriminalac, potpuno nediscipliniran u smislu tradicije.
Iza svega što oni rade stoje polunevidljive, smrtonosno moćne sile alihuna probitačnosti i jenkijevskog apetita. Historija o kojoj ovaj ep pripovijeda nije samo historija naroda Wayuu.
(TBT, NYT)