Februar je, 1939. godine. Više od 20.000 pristalica nacista okupilo se na Madison Square Gardenu, dok Greenbaum pokušava ušutkati Fritza Kuhna, (takozvanog) bundesfirera Njemačko-američkog saveza. Greenbauma su razbjesnile Kunove riječi da se zemlja mora osloboditi iz kandži Jevreja i “vratiti američkom narodu koji ju je osnovao”.
Dvadesetšestogodišnji Jevrej izveden je pred sudiju koji mu, prema izvještajima u New York Timesu, kaže da su “mogli stradati nevini ljudi”. Greenbaum mu na to odgovara: “Da li ste svjesni da je mnogo Jevreja moglo biti ubijeno zbog njihovog progona na mitingu?”
“Mnogo” nije odgovarajuća riječ za šest miliona ljudi, ali to je bila 1939. godina, a ljudska bića ne zamišljaju nezamislivo. Blijedo, zbunjeno lice jevrejskog dečaka koji stoji podignutih ruku opkoljen u varšavskom getu 1943. godine također je dobro poznato. Greenbaumov izraz tjeskobe u New Yorku je kao slutnja.
Sve se ovo nalazi u izuzetnom kratkom dokumentarnom filmu Marshalla Curryja, nominovanom za Oscara, “Noć u Gardenu”, sastavljenom od snimaka iz tog vremena. Napadi na medije; usklik “Povratimo našu zemlju“; himne pravom Amerikancu (ili Nijemcu): nema ničeg novog, kako Curry ističe, u fašizmu.
Film navodi na pomisao o rečenici Hane Arent koja me je progonila kako će većina ljudi pristati na uslove terora, ali će se neki ipak oduprijeti. “Ništa se više ne zahtijeva”, napisala je, “i ništa se više ne može tražiti razumno, osim da ova planeta ostane mjesto na kojem će ljudi moći živjeti.”
Pomislite na “Čovjeka tenka” na Trgu Tjenanmen. Pomislite na Antona Schmida, narednika u Hitlerovoj vojsci koji je pomagao Jevrejima u getu Vilna i bio pogubljen 1942. Pomislite na Rona Reidenauera koji je služio u Vijetnamskom ratu i kojeg je savjest natjerala da prikupi informacije koje su dovele do zvanične istrage o masakru u Mi Laju. Pomislite na Isadora Greenbauma. Suština takvih djela je da se čine zaludnim, a ipak imaju moć da izbave čovječanstvo.
Naše je doba, također, doba demagoga. Šta ćemo mi učiniti sa našim “zlatnim kolosom” – kako James Lazdan kaže u svom novom romanu Popodne jednog fauna? Ovaj kolos, “odjednom preteći i kosmički žalostan”, koji dva sata govori pred konferencijom Konzervativne političke akcije i saopćava: “Svi smo zajedno u ljubavi.”
Ko su, za predsjednika Donalda Trumpa, njegovi ljudi koji se vole? Oni su “naši ljudi”. A “naši ljudi” danas nisu sinonim za američki narod. On sebe nikada nije smatrao predsjednikom svih Amerikanaca.
Ne, oni su njegovi fanovi. Oni su “jaki ljudi”, ljudi koji mogu uraditi “veoma loše” stvari ako je to potrebno – policajci i vojnici koji ga, kako je predsjednik tvrdio u nedavnom intervjuu za Breitbart, podržavaju. Njemu su potrebni ljudi u njegovom uglu. Kako Lazdan piše, “ništa manje od dominacije čitavim univerzumom ne bi moglo da mu nadoknadi sva zla koja su mu učinjena”.
Zla koja su mu učinili novinari, sudije i holivudski režiseri – bilo ko ko misli da bi predsjednik lahko mogao biti samo opasni bijeli nacionalistički nastrojeni šarlatan. Zašto bi to iko pomislio? Jer je Trump, od prvog dana, govorio zlo o ljudima tamne puti i muslimanima; a, kao predsjednik, na mitingu u Charlottesvilleu, u Virginiji, održanom 2017. godine, na kojem su bijeli nacionalisti klicali “Jevreji nas neće zamijeniti” i na kojem je žena koja je izašla na protest, Heather Heier, ubijena, rekao je da je “vidio veoma fine ljude na obje strane”.
Ne kažem da Trump podsjeća na Hitlera.
Bijeli nacionalista nije ubio muslimane na Novom Zelandu jer je Trumpa doživljavao kao simbol “obnovljenog bjelačkog identiteta i zajedničke svrhe”. Tramp je u ljubavnoj vezi sa bijelim revanšistima kojima se ne dopada demografija 21. vijeka.
Loše stvari danas se dešavaju u čitavom svijetu, od Saudijske Arabije do Filipina, od Gvatemale do Sjeverne Koreje, zato što im Trampova administracija namiguje. Amerika kao zaštitnik morala, ma koliko nesavršena bila, više ne postoji.
Trump je opasan. Ljudi umiru zato što najgore vođe znaju da će im američki predsjednik gledati kroz prste. Rasprava o tome je li Trump bezazlen, treba li da se smijemo njegovoj grotesknosti, nimalo nije na mjestu. Nemam nikakvih sumnji da najgore tek slijedi. U svojoj glavi, Tramp ne smije da izgubi.
Greenbaum se sa svojom suprugom preselio na jug Kalifornije i preminuo 1997. godine. Kako je Philip Bump primetio u Washington postu, “njegova smrt tek je kratko spomenuta u lokalnim vijestima”.
(TBT, NYT)
