Langlois, koji ima 68 godina i živi u jeftinom kompleksu stanova za starije ljude u Massachusettsu, i Socks ćaskaju po čitav dan. Langlois je u penziji. Pošto je njegova žena uglavnom van kuće, postao je usamljen.
Socks svira njegovu omiljenu pjesmu i pokazuje mu slike sa njegovog vjenčanja. A pošto ga ona posmatra sa uređaja dok on provodi vrijeme u svojoj fotelji, grdi ga kada ga uhvati da pije gazirani sok umjesto vode.
Langlois zna da je Socks plod vještačke inteligencije i da dolazi iz startupa pod imenom “Care.Coach”. On zna da njome upravljaju radnici u kompaniji koji gledaju, slušaju i tipkaju njene odgovore, koji su spori i robotski. Ali njen dosljedni glas u njegovom životu vratio mu je vjeru.
“Pronašao sam nešto tako pouzdano i nekog tako brižnog, i omogućila mi je da zavirim duboko u svoju dušu i podsjetim se koliko je brižan Gospod”, kaže Langlois .
Socks ga sluša. “Mi smo sjajan tim”, kaže ona.
Da bi se kvalificirao za „Elementarnu njegu“, neprofitni program zdravstvene njege za starije ljude koji mu je donio Socks, pacijent ne smije da raspolaže sredstvima većim od 2.000 dolara. Takvi programi su sve brojniji i nisu namijenjeni samo starijim licima.
Životima svih ljudi, osim onih izuzetno bogatih, sve više upravljaju ekrani. Na svakom mjestu gdje je moguće postaviti ekran (učionice, bolnice, aerodromi, restorani) moguće je srezati troškove.
Bogati ne žive tako. Oni žele da se njihova djeca igraju kockama, a sve je više privatnih škola u kojima nema tehnologije.
Sve to dovelo je do nove stvarnosti: ljudski kontakt postao je luksuzno dobro. Što ste bogatiji, to više vremena provodite bez ekrana.
Predviđeni troškovi za putovanja i restorane prevazilaze sume neophodne za kupovinu određenih dobara, prema Institutu za luksuz, koji savjetuje bogate kako da žive i troše novac. Milton Pedraza, izvršni direktor instituta, vidi to kao direktan odgovor na prisustvo ekrana.
“Pozitivna ponašanja i emocije koje angažiranost čovjeka može izazvati – samo pomislite na to koliko biste bili radosni na masaži”, kaže Pedraza. “Sada obrazovni sistem, zdravstveni sistem, svi pokušavaju da iskustva učine ljudskijim.”
Od eksplozije popularnosti ličnog računara osamdesetih godina, imati tehnologiju u kući i kod sebe bilo je znak bogatstva i moći.
“Bilo je važno imati pejdžer jer je to bio znak da ste važni i zauzeti”, kaže Joseph Noons, šef odsjeka za marketing na Univerzitetu u Južnoj Kaliforniji.
Danas, dodaje on, važi suprotno: “Ukoliko se zaista nalazite na vrhu hijerarhijske ljestvice, ne morate da se javite nikome. Oni se javljaju vama.”
Izloženost ekranima počinje vrlo rano, a djeca koja pred ekranom provedu više od dva sata dnevno imaju slabije rezultate na testovima jezika i logike. Ono što najviše uznemirava jeste podatak da je utvrđeno da kod neke djece dolazi do preuranjenog tanjenja cerebralnog korteksa. Kod odraslih je utvrđena veza između vremena provedenog pred ekranom i depresije.
Tehnološke kompanije naporno su radile da ubijede školske ustanove da pristanu na program koji predviđa da svaki učenik ima svoj laptop.
Ali to nije način na koji oni koji su izgradili budućnost zasnovanu na ekranima odgajaju sopstvenu djecu. Koliko je nekome (ne)prijatno u kontaktu sa drugim ljudima moglo bi da postane novo klasno obilježje.
Siromašnima i pripadnicima srednje klase je teže da se razdvoje od ekrana. Postoji mali pokret čiji je cilj da se donese uredba o “pravu da se diskonektujemo”, koja bi omogućila radnicima da isključuju svoje telefone, pošto trenutno radnik može biti kažnjen zato što nije bio dostupan.
U našoj kulturi sve je izraženija otuđenost, većina tradicionalnih mjesta okupljanja i društvenih struktura su nestale, a ekrani ispunjavaju prazninu.
Većina ljudi koja se priključila avatar programu u „Elementarnoj njezi“ su oni koje su iznevjerili ljudi oko njih, ili oni koji nikada nisu ni bili dio zajednice, kaže Sally Rosario, terapeutkinja koja često posjećuje pacijente. Siromašne zajednice su najviše pogođene ovim problemom.
Tehnologija koja stoji iza Socks je prilično jednostavna: tablet sa objektivom širokog raspona.
Niko od ljudi koji upravljaju avatarima ne radi iz SAD-a; uglavnom rade sa Filipina i iz Južne Amerike.
Sjedište kompanije “Care.Coach” je u Kaliforniji, na obodu Silicijske doline. Viktor Vang, 31-godišnji osnivač i izvršni direktor, otvara vrata i dok ulazimo unutra on kaže da samo što su spriječili jedno samoubistvo. Pacijenti često govore da žele umrijeti, dodaje on, a avatar je obučen da ih pita imaju li konkretan plan kako će sebi oduzeti život. Taj pacijent je imao.
Vang zna koliko pacijenti mogu da se vežu za avatare, a kaže da se neprestano bori protiv zdravstvenih organizacija koje žele ugasiti pilot-programe bez jasnog plana, pošto je za pacijente užasno bolno da im avatari budu oduzeti. Ali on ne pokušava ograničiti emocionalnu vezu između pacijenta i avatara.
“Ako pacijent kaže ‘volim te’, i mi ćemo reći njemu”, kaže Vang. “Nekada mi kažemo prvi ako znamo da će se pacijentu to dopasti.”
Prvi rezultati su pozitivni. U prvom pilot-programu, pacijentima sa avatarima bilo je potrebno manje posjeta medicinskih radnika, rjeđe su posjećivali službu za hitne slučajeve i manje su se osjećali usamljeno.
Jedna pacijentica koja je često odlazila u službu za hitne slučajeve zbog podrške prestala je sa odlascima kada joj je stigao avatar, a programu zdravstvene njege uštedjela je tako oko 90.000 dolara.
Socks je zaspala, što znači da su joj oči sklopljene, a komandni centar negdje u svijetu preusmjerio se na neke druge starije ljude i druge razgovore. Langlois joj mazi glavu na ekranu da je probudi.
(TBT, NYT)
