U nevjerovatnih 48 sati u Sudanu su smijenjeni predsjednik, ministar odbrane i šef sigurnosti.
Omar al-Bashir je tri decenije bio na vlasti kao predsjednik. Awad Ahmed Ibn Auf, ministar odbrane koji je najavio Bashirovo hapšenje i izjavio da će zemlju dvije godine voditi vojno vijeće, trajao je svega 24 sata.
Salah Gosh, za koga sam otkrio da je sa šefom Mosada Yossijem Cohenom razgovarao na Minhenskoj konferenciji o sigurnosti u februaru, nakon što su ga kao budućeg vladara postavili Saudijci, Emiraćani i Egipćani, otišao je odmah potom.
Naučena lekcija
Ustanak je pažljivo osmišljen. Za razliku od revolucije 25. januara u Egiptu 2011. godine, Al Jazeera nije na prvoj liniji. Pristup internetu je ograničen mjesecima, a novine su cenzurisane.
Reakcija međunarodnih medija je izostala.
Jedino bilježenje masovnih demonstracija, koje su ostale na ulicama skoro četiri mjeseca, preuzeli su mobilni telefoni aktivista. Žene su uzele vodeću ulogu u protestima.
Protesti ispred ministarstva odbrane u Khartumu nastavit će se sve dok se ne formira civilno prelazno vijeće. Malo ljudi vjeruje novim licima iz vojske koja su na vlasti.
Do sada, izgleda da su sudanski demonstranti naučili lekcije iz neuspjeha Egipta 2011. Oni su prestali uzvikivati da su “narod i vojska jedno”, jer često to nisu.
Oni ne vjeruju ni vojsci niti bilo kome u starom režimu da će isporučiti novi, niti bi trebalo. Oni ne traže podršku s vana jer shvataju da su prepušteni sebi.
Slična tvrdoglava odlučnost da se ne dozvoli skrenuti sa kursa je također očigledna u Alžiru.
Stotine hiljada demonstranata i dalje zahtijevaju progon “le Pouvoir” (vlasti) i ne vjeruju Abdelkaderu Bensalahu, šefu gornjeg doma i privremenom predsjedniku, da će im je predati.
Bensalah je na vlasti do izbora zakazanih za 4. juli. Vođa vojske general Ahmed Gaid Salah preko noći je od lojalnog Bouteflikinog pristalice postao čovjek koji tvrdi da će garantirati “transparentnost i integritet” na predstojećim izborima.
Hapšenje 180 osoba u petak nakon sukoba s “infiltratorima” kaže drugačije.
Ipak, izgleda da su demonstranti u Sudanu i Alžiru naučili važne lekcije iz prvog vala arapskog proljeća 2011. godine.
Arapsko proljeće iznova
Prva stvar je da Arapsko proljeće nije “umrlo” ni u Egiptu, kada je u jednom danu u Kairu na trgu Rabaa u augustu 2013. ubijeno više od hiljadu ljudi, niti u građanskom ratu u Siriji, koji je počeo, mora se pamtiti, sa nenaoružanim demonstrantima u Darai.
Žar narodnog otpora ostao je živ, uprkos tome što je sav novac iz Zaljeva usmjeren u njegovo gušenje, označavajući demonstrante kao teroriste; uprkos masovnim hapšenjima, smrti u zatvoru, mučenju i patnji.
Zašto? Zato što su uzroci tog otpora za mladu populaciju, ako ništa drugo, pojačali nezaposlenost, korupciju i represiju.
Druga je da demonstranti ne obraćaju pažnju na one koji im kažu da nisu spremni za demokratiju i da ako ne prihvate mrvice koje su dobili, sudbina njihove zemlje će nalikovati sudbini Sirije, Jemena ili Libije.
Oni i dalje plaču za političkom slobodom na isti način na koji su njihova braća i sestre plakali na trgu Tahrir. Oni su mladi, neustrašivi i neće biti prevareni lažnim porukama podrške.
Treća je da je narodna pobuna jednako zarazna i transnacionalna kao i prije osam godina. Ako je maleni Tunis mogao zapaliti iskru za mnogo veću pobunu u Egiptu, do čega bi mogli voditi događaji u Sudanu i Alžiru?
Sve po starom
Čini se da takvu lekciju nisu naučili od kontrarevolucionarnih diktatora postavljenih 2013. ili nakonte godine.
Zakonodavni odbor egipatskog parlamenta, kojim dominiraju pristalice predsjednika Abdela Fattah el-Sisija, glasat će u utorak kako bi produžio trenutni mandat diktatora za još dvije godine, te mu omogućiti kandidiranje za još jedan šestogodišnji mandat.
Mogao bi se izraditi novi ustav koji će omogućiti Sisiju da produži svoj mandat nakon i 2030. godine.
Izgledi da će Sisi nastaviti vlast na naredne dvije decenije plaši većinu Egipćana. Ako bi se mišljenje naroda moglo izraziti u Egiptu bez straha od hapšenja, nestanka ili ubistva, oni bi bili u velikoj mjeri protiv toga.
Web Batel ili “praznina” je privukao više od 250.000 glasova uprkos ogromnim naporima egipatskih i sudanskih pružalaca usluga da ga blokiraju.
Netblocks, grupa civilnog društva koja mapira internet slobode, otkrila je da su internet provajderi u Egiptu blokirali pristup procijenjenim 34.000 internet domena kako bi zaustavili opozicionu kampanju protiv ustavnih amandmana.
Kolateralna šteta ovog pokušaja blokiranja alternativnog političkog glasa bila je ogromna. “Web stranice i poddomene nedostupne putem Telecoma Egipta, Raye, Vodafonea i Orangea uključuju istaknute tehnološke startupe, web-lokacije za samopomoć, web stranice poznatih ličnosti, desetine open source tehnoloških projekata, kao i web stranice i NVO-e grupe Bahai, jevrejske i islamske vjere,” javlja Netblock.
Sisijev režim se ponaša kao uplašeni mali zec.
Kreatori internet stranice kreću se od dvojice bivših ministara u vladi Mohameda Morsija do dva egipatska glumca koji su pozdravili njegovo svrgavanje kao predsjednika 2013.
Skoro svaka egipatska politička frakcija, od islamističke do sekularne, zastupljena je između njih. Svi shvataju, iz veoma različitih političkih pozadina, da Egipat ne može nastaviti ovakav kakav je.
Apsolutna vlast
U međuvremenu, Sisijev alter ego u Libiji, general Khalifa Haftar, nastavlja svoju vojnu ofanzivu na Tripoli, koja je do sada ubila 121 i ranila 561 u njegovoj borbi za apsolutnu vlast.
Slika samoproglašenog feldmaršala i generalnog sekretara UN-a Antonija Guterresa 5. aprila, neposredno pred početak ofanzive, sve je rekla.
Važniji od njih dvojice smješten je na stolicu po strani, nešto nižu od one u kojoj je sam Haftar sjedio. Na zidu iza Haftara visio je ogroman zlatni grb. Ovako Haftar iluzorno vidi sebe kako upravlja Libijom. On je vlasnik. On je vodi. Njegova je.
Jedino zeleno svetlo koje mu je bilo važno – prije nego što je prekinuo razgovore sa Fayezom al-Sarrajom, šefom libijskog predsjedničkog vijeća, i pokrenuo svoj neopravdan napad na Tripoli – bilo je ono od Saudijaca.
To je vrsta vojnog diktatora protiv kojeg su se Libijci pobunili kada su se riješili Muammara Gadafija.
Kao što je Jamal Mahmoud rekao za MEE: “Libija neće postati sljedeći Egipat … Već smo toliko izgubili. Toliko naše omladine dalo je svoje živote da se riješe vođe tiranina i životi nisu izgubljeni samo da bi drugi diktator zauzeo Gadafijevo mjesto. ”
Međunarodna zajednica – ako takva fraza ima ikakvog smisla – podijeljena je oko Haftara. Francuski specijalci pomogli su mu da očisti Bengazi od raznih islamističkih grupa.
Francuski naftni gigant Total s nestrpljenjem čeka da Haftar osigura Tripoli. Italija za sada podržava Tripoli.
Uspije li, Haftar može pružiti samo jednu stvar – povratak u dane kada su Libijci, iz svih primorskih gradova, činili sve što je u njihovoj moći da obore vlast.
Vidjeti znači vjerovati
Ništa od navedenog ne znači da su rezultati u Sudanu i Alžiru unaprijed određeni. Drugi talas Arapskog proljeća mora se vidjeti kako bi mu se vjerovalo. Mnoge prepreke leže na njegovom putu.
Sudanska ulica mora shvatiti da nijedna stranka, frakcija ili sadašnja, sekularna ili islamistička, ne može biti isključena iz procesa tranzicije. Da li je ova Koalicija za slobodu i promjene u Sudanu naučila ovu lekciju, koja trenutno poziva na prelaznu civilnu vladu, koja bi vladala bez izbora četiri godine, otvorena je za sumnju.
Jedan od lidera opozicionih partija i sindikata Sudanske asocijacije profesionalaca(SPA) je 77-godišnji komunista, Mohammad Mokhtar Alkhatib. Drugi je Ali Alsanhouri, lider partije Baath, koja je i dalje odana Sadamu Huseinu. Svaka od njih ima vlastitu historiju.
Diktatori nemaju ideologiju osim sopstvenog samoodržanja. Sadam Husein i Bashar al-Assad bili su u stranci Baath. Bašir je bio islamista i stvorio je mnoge podjele u pokretu.
Mohammed bin Salman, krunski princ Saudijske Arabije, opisuje sebe kao nosioca nečega što se zove “umjereni islam”. Sisi se pokazao kao najokrutniji egipatski lider, koji je u ime “stabilnosti” nadmašio autokratiju Hosnija Mubaraka.
Ove oznake su besmislene ako je rezultat brutalna autokratija. Jedino će pomirenje i uključivanje svih struja u novi politički proces osigurati da ga ne otmu generali koji uvijek bdiju.
Sve su oči uprte u Egipat
Ako novi val Arapskog proljeća uspije, bit će tako samo u Egiptu. Uprkos veličini i važnosti Sudana i Alžira, Egipat je test revolucije na Bliskom istoku.
Sa uništenom ekonomijom, srednjom klasom koja je sve manja, i 30 posto stanovništva koje živi ispod granice siromaštva, Egipat je slomljen pod težinom vlastitog lošeg upravljanja.
Jedna trećina budžeta je usmjerena plaćanju kamate ovog duga. Diktatori mogu ubijati, ali se čine nesposobnim vladati. Moderne arapske države – one koje je građanski rat zaobišao – su u stalnoj krizi upravo zato što njihovi vladari ne mogu zadržati sile koje je njihova nesposobnost izazvala.
Po svakom parametru Egipat je danas podložniji nemirima nego što je bio 2011. godine. U Egiptu je prvi talas arapskog proljeća bio slomljen. U Egiptu će i diktatura koja je uslijedila umrijeti.
Kada dođe do toga, to će biti jasan znak za sve u arapskom svijetu koji svojim stanovnicima nastoje uskratiti osnovna ljudska prava.
(TBT, MEE, Prevela Jasmina S. Drljević)