Piše: Jedediah Britton-Purdy, thebosniatimes.ba
Baš kao i mnogi drugi, i ja imam u sjećanju (i Instagram historiji) sliku tornja katedrale Notre-Dame, na savršenom pariskom svjetlu, u mom slučaju u kajsijastoj nijansi jedne majske večeri. Također, baš kao i mnogi drugi, i ja imam neizbrisivo sjećanje na sablasno lijepo septembarsko jutro 2001. u New Yorku. Ovo sjećanje mi je navrlo danas popodne dok su se na ekranu vrtjele slike pariškog tornja u plamenu kako se naginje i pada – uništenje Notre-Damea izgledalo je kao vizuelni odjek rušenja dviju kula u New-Yorku.
Zbog svega toga imam puno razumijevanja za različite pokušaje pronalaženja smisla u ovoj nesreći: za internet komentatore koji izjavljuju kako je bespomoćno posmatranje propasti 8 vjekova starog simbola civilizacije suština 2019. Već mi je teže da pronađem razumijevanje za preuranjene spekulacije o tome da li je požar bio podmetnut i ako jeste, od strane koga.
U svakom slučaju, nagledat ćemo se obje vrste reakcija – jeremijada o vremenu u kojem se požari iz kontejnera šire na cijelu civilizaciju, kao i mračnih proročanstava o sudbini Zapada. Katedrale se, na kraju krajeva, i grade sa namjerom da budu simboli. A katastrofe su se uvijek činile simboličnima, od potopa koji je inspirisao biblijsku priču o Noi, preko lisabonskog zemljotresa 1755, koji je naveo filozofe da postave pitanje o božijoj pravednosti, sve do zloglasnih izjava Peta Robertsona da je zemljotres na Haitiju 2010. kazna za „pakt sa đavolom“. Ljudi uvijek traže smisao u nesreći, naročito u trenutku kada se čini da je požar zahvatio dobar dio našeg političkog i javnog života.
Hana Arent u svojoj knjizi Conditio Humana piše da smisao jednog doba potiče iz rijetkih i egzemplarnih činova koji ga definiraju. To je privlačna zamisao. Ali ništa u ovom mladom milenijumu nije nanijelo veću štetu od posmatranja našeg razdoblja kroz arentovsku vizuru njegovih najdramatičnijih činova. Razmislimo – kao što nas je ovaj dan već naveo da učinimo – malo bolje o užasnim prizorima terorističkih napada, od rušenja Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku, preko bombaških napada u madridskom i londonskom metrou, do masakra u Mumbaju. Ovi zločini su zahtijevali tumačenje. Njihovi tumači su proglasili naše doba dobom terorizma i na taj način mu zadali misiju: globalni rat protiv islamskog ekstremizma. Uslijedile su jezive i besmislene invazije. Sve je ovo razgorjelo islamofobiju koja danas podstiče bezobzirne spekulacije o Notre-Dameu – i ohrabruje Trumpove napore da poveže kongresmenku Ilhan Omar sa teroristima koji su srušili kule bliznakinje u New Yorku. Simboli koje stvaramo imaju sklonost da se otmu našoj kontroli.
Jedna od najuzvišenijih disciplina civilizacije sastoji se u odbijanju da katastrofu preopteretimo značenjem i pretvorimo je u simbol i predznak još veće nesreće. Ljudi koji su u stanju da se odupru ovom iskušenju imuni su na terorističku strategiju i na njenog mnogo opasnijeg dvojnika, politiku širenja straha, koja postavlja hiper-sigurnost iznad svih ostalih dobara. Trebalo bi da pretpostavimo i da se nadamo da je požar u Notre-Dameu bio samo nesreća, ali i da budemo sposobni da na to pogledamo kroz vizuru drugih katastrofa, u svjetlu pozorišta terorizma i grotesknih tragedija naše politike.
Čak i kada smo žrtve katastrofe trebalo bi da odbijemo da budemo njena publika. Besmisao je zastrašujući i zato traženje smisla po svaku cijenu nastupa po automatizmu i izaziva neku vrstu zavisnosti. Ali tumačenja u terminima opće katastrofe mogu biti još gora.
Najbolji odgovor na ovu katastrofu je podsjećanje na činjenicu da je toranj Notre-Damea napravljen u 19. vijeku kao djelo restauratora Eugena Viole-le-Duka, i da je podignut umjesto originala koji je srušen u doba Luja XVI. Većina građevina, svi gradovi, svaka kultura, stalno se grade iznova usljed oštećenja i gubitaka. Žaljenje i obnova bit će međusobno povezani dok je svijeta i vijeka. Gubitak ima sopstveni smisao. Civilizacija je priča o rekonstrukciji.
(TBT, The New Republic)