Samo nekoliko mjeseci nakon što je američki predsjednik Donald Trump zaprijetio Turskoj ekonomskim kolapsom zbog zatvaranja američkog pastora, saveznici NATO-a kreću prema većoj krizi sa posljedicama po transatlantsku sigurnost. Ovog puta u fokusu je namjera Turske da kupi S-400, odbrambeni raketni sistem iz Rusije.
Ovaj mogući posao izazvao je veliku zabrinutost u Washingtonu. Kao rezultat toga, Turska bi mogla biti sankcionirana prema Zakonu o suzbijanju američkih protivnika putem sankcija. Sjedinjene Države bi tada čak otkazale isporuku F-35, aviona nove generacije u Tursku.
PRIJETNJA BALISTIČKIM RAKETAMA
S obzirom na to da bi sporazum S-400 sa Rusijom mogao imati takve negativne posljedice po bilateralne odnose između SAD-a i Turske, pravo pitanje je kako je dopušteno da takva transakcija dođe tako blizu realizacije? Odgovor ima veze sa sklonošću za riskiranjem turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana koliko sa nonšalantnošću Trumpove administracije.
Što se tiče turskog predsjednika, opcija S-400 je dugo smatrana taktikom vršenja pritiska na Washington da poboljša uvjete ugovora za kupovinu Patriota, da se odbrambeni raketni sistem prenese savezniku u nevolji. Od svih članica NATO-a, Turska se suočava s najvećom prijetnjom od razvoja balističkih raketa na Bliskom istoku. Još 2011. godine, visoki komandant Iranske revolucionarne garde rekao je da će Teheran ciljati NATO-ov radar u Turskoj ako Sjedinjene Države ili Izrael ikada napadnu Iran.
Odgovor tog saveza bio je proturaketni štit, integrisana arhitektura radara i presretača kako bi se zaštitile zemlje NATO-a od balističkih raketa, koje navodno nisu u stanju osigurati pokrivanje cijele turske teritorije zbog njene blizine Iranu i Siriji, prepuštajući Ankaru osjećaju ugroženosti.
Prava reakcija, u duhu NATO saveza, bila bi pomoći turskoj vojnoj industriji da razvije kapacitete na domaćem terenu za odbranu od balističkih raketa putem prijenosa tehnologije.
Ugovor S-400 također je postao kritična komponenta turske politike u Siriji, gdje se pozicija Ankare s vremenom pomjerila s plana promjene režima na odbranu svojih sigurnosnih interesa sprečavanjem širenja kurdskog utjecaja u sjevernoj Siriji. Sugerirajući na približavanje Rusiji, Turska je htjela prisiliti američku vladu da preispita svoju politiku podrške kurdskom YPG-u u Siriji, ogrankom PKK-a – grupe koju Washington smatra terorističkom organizacijom.
Nijedna druga politička odluka u historiji nije nanijela toliko štete imidžu Sjedinjenih Država u Turskoj kao stalni napori da se naoruža YPG. Možda ih Washington zaista smatra korisnim u borbi za poraz Islamske države, ali cijena je bila potpuno otuđenje Ankare. Pad uzajamnog povjerenja izazvan stalnom podrškom SAD-a ovom kurdskom entitetu bila je glavni razlog koji je promijenio računicu Ankare o kupovini ovog strateškog sistema naoružanja iz Rusije.
Da stvar bude gora, raniji potezi Turske prema Moskvi naišli su na loše signaliziranje i odugovlačenje u Washingtonu. Kada je Ankara prvi put potpisala sporazum sa Moskvom 2017. godine, američki zvaničnici nisu odmah dali jasno do znanja turskim vlastima koliko bi bile teške posljedice ako bi obavile ovu kupovinu, možda misleći da je to u suštini pregovaračka taktika i da bi se pravovremeno kao saveznik NATO-a Turska lahko mogla ubijediti da odbaci rusku opciju. Drugi mogući razlog je da zakon o sankcijama još nije usvojen.
ČLANSTVO U NATO-u DOVEDENO U PITANJE
Tek sada, u roku od nekoliko mjeseci od isporuke, američka vlada pojačava politički i diplomatski pritisak da odvrati turske vlasti od nastavka. Ovu kritiku ponovio je prošle sedmice potpredsjednik SAD-a Mike Pence, koji je upozorio Ankaru izjavom: “Turska mora izabrati. Želi li ostati ključni partner u najuspešnijem vojnom savezu ikad ili želi riskirati sigurnost tog partnerstva donošenjem tako nepromišljenih odluka koje podrivaju naš savez? ”
Sam Trump čini prilično loš posao u komunikaciji sa svojim turskim kolegom. Erdogan ostaje u iluziji da će Trump iskoristiti svoje predsjedničke ovlasti za rješavanje ovog spora. Osim toga, američkoj administraciji je trebalo 17 mjeseci da Turskoj obnovi svoju ponudu za prodaju raketnog sistema Patriot Svakog mjeseca je neodgovaranje SAD-a Tursku dovodilo korak bliže svom loše osmišljenom sporazumu s Rusijom. Čak i danas, turski političari nisu sigurni da će američka administracija zaista biti u stanju prevazići otpor kongresa oko isporuke Patriot sistema Turskoj.
Dva NATO saveznika sada su zarobljena budući da nemaju mnogo prostora za manevar. Izgleda da Turska nije spremna promijeniti taktiku uprkos snažnoj kritici u Washingtonu, dok Sjedinjene Države već razmišljaju o nametanju sankcija; otkazivanje planiranih isporuka F-35, a 100 njih je Turska odlučila kupiti za svoje ratno zrakopolovstvo i dodatnih 24 za mornaricu; i isključivanje Turske iz industrijske komponente programa F-35, u kojoj je turskim kompanijama dodijeljen portfolio od skoro 12 milijardi dolara.
Ali čak i u najboljem slučaju za Tursku, u kojoj se Trump usprotivi Kongresu kako bi zaštitio Ankaru od sankcija zbog nacionalne sigurnosti, turska vlada ne može izbjeći neizbježan dvostruki izbor između ruskog sistema zračne odbrane i američkog lovca pete generacije. Odluka za S-400 bi značila da bi Turska izgubila od stvarnog osnaživača, čime bi se narušila njegova sposobnost da projektira snagu i buduću interoperabilnost NATO-a. Vjerovatniji i štetniji scenarij američkih sankcija Turskoj imao bi dugoročne strateške posljedice za NATO, možda čak i uzrokovao da Ankara dovede u pitanje njeno članstvo.
Američka vlada bi trebalo da koristi narednih nekoliko mjeseci u ubjeđivanje Ankare da odustane od ove kupovine od Rusije. Za početak, Sjedinjene Države bi trebale poboljšati svoju ponudu za rakete Patriot. Turske vlasti kažu da je najnovija američka ponuda, koja uključuje 80 jedinica raketa Patriot MIM-104E i 60 jedinica njegove naprednije verzije, PAC-3 MSE, još uvijek znatno skuplja od ruskog sistema. Washington također treba garantirati svoje isporuke ukoliko Ankara odluči otkazati svoju odluku da kupi ruski sistem.
Zauzvrat, Turska bi mogla pokušati ublažiti udarac za Rusiju. Jedna od opcija bila bi nagovoriti Rusiju da traži kupce iz trećih zemalja za sistem S-400 namijenjen Turskoj i eventualno kompenzirati Moskvu za eventualne finansijske gubitke. Druga opcija bi bila da se uložena sredstva iskoriste za kupovinu nestrateških sistema naoružanja iz Rusije, odnosno samostalnih jedinica kao što su sistem protivvazdušne odbrane, koji ne predstavljaju prijetnju integritetu NATO-ovom autoritetu u Turskoj.
Odbacivanje prijetnje NATO savezu će zahtijevati od Washingtona i Ankare da prepoznaju svoje prošle pogrešne korake i pokažu spremnost da promijene svoje pozicije. To je možda previše tražiti od Trumpa i Erdogana, ali je ključno za snagu transatlantskog saveza.
(TBT, Foreign Policy, Prevela Jasmina S. Drljević)