Piše: Nejra Latić Hulusić, thebosniatimes.ba
Ja sam dijete jedne nesretne porodice političkih disidenata iz onog vremena, a biće i ovog vakta. Od svoje silne želje za njom, odgojili su me tako da mi je prvo sloboda sveta. Odgojili me tako da prvo u životu sebi osiguram slobodu da sam ponosna na ono što jesam. Da mogu ponosno kazati ja sam žena, ja sam muslimanka, ja sam umjetnica, ja sam pokrivena žena…
Naučili su me prvo da se izborim za riječ i slobodu pa onda za dinar. Zato svašta svakome hoću kazati u brk, a što mi kusura ostane, dosta mi da živim slobodno.
Naučili su me da su moja četiri zida – četiri strane svijeta.
Tako sam ja sa svojom šamijicom na glavi ponosna na ono što jesam, obišla i Istok i Zapad i Sjever i Jug i sa svakim fino i otvoreno i evo me, živa, zdrava, slobodna i ponosna.
Prkosna sam samo onima kojima ključa žuč kad me vide.
ZELENE PAPIGE
Žuč ključa neznalicama koji su zatvoreni u svoja četiri zida na kašičicu dobivali prežvakano znanje o svijetu. Pa tako jedni kažu da im vjeru svoju nabijam na nos. Kad ih pitam kako ja mogu svojim izgledom i postojanjem svoje vjerovanje nataknuti na njihov nos oni ne znaju objasniti.
Jako je teško objasniti tuđe mišljene. Ono čuje i zapamti tu jednu rečenicu i ponavlja je kao papiga. S tim što je za papigu talent repeticije ljudskog govora nevjerovatni intelektualni uspjeh, ljudima valjda to ne treba biti nešto čime se diče. Ali eto. Ima ljudi pa se ponose i time što znaju ponavljati tuđa mišljenja kao papige po cijeli dan.
Ove druge papige, u Bosni su zelene, troše žuč na mene jer ne izgledam i ne govorim onako kako je pisalo i bilo nacrtano između četiri ivice letka koje im je neko u ratu dijelio uz hurme.
Nisam ga vidjela i ne znam je li stvarno postojao, ali imam osjećaj da je na tom letku jeftinoga dizajna i printa bila nacrtana pokrivena žena s jedne strane, pa otuda tvrdnje da bi pokrivene žene morale nositi samo crnu, teget i bordo boju. S druge strane letka bit će da je pisalo pet rečenica o vjeri od kojih je jedna obećanje vječnog raja ako budeš slušao ovoga što ti je dao letak. E, ti koji su moju vjeru izučili s letka pa postali zapravo zatucana sekta papiga, ovih dana ponavljaju da će im u septembru neko nabijati svoju pozadinu na nos.
Baš kao što ja svoju vjeru nikome ne nabijam na nos time što hodam ulicom i postojim takva kakva jesam, tako ni LGBTQ narod ne želi nabiti svoju seksualnu orijentaciju nekome na nos.
Kao što moja vjera nije prijelazna na one koji je u srcu već ne osjećaju, tako nije ni njihova seksualna orijentacija. Ni moja ljubav, ni moji grijesi, kao što ni njihova ljubav ni njihovi grijesi nisu prijelazni niti iko od nas želi uopće to dijeliti i prenositi.
Ljudi samo žele kazati da postoje, da su oni ponosni na to što jesu i da zahtijevaju da im se osigura mogućnost u demokratskoj, sekularnoj državi da prohodaju ulicom, takvi kakvi jesu, bez da im neko dovede život u pitanje radi toga.
Kako da vam objasnim, isto kao što je neke od vas poslodavac vratio sa intervjua zato što nosite maramu, tako neku od njih vrati jer je djevojka došla po nju. Je li sad malo jasnije? Nije? Hoće li vam biti jasnije ako vam objasnim da živite u zemlji koja je sekularna po svom Ustavu? To znači da je vrlo važno paziti da se sva ljudska prava ostvaruju u punom kapacitetu da ne bi bilo sve ili ništa! Je li vam malo jasnija situacija kad stavim vašu kožu na odlučivanje tuđoj ljubaznosti i uvjerenju? Biste li da opet dođu vremena kad ni jedni, ni drugi, ni treći, ni ovi što ne vole da ih se broji neće moći ponosno šetati ulicom?! Da nas na kraju sve nagura neko u četiri zida da se gnojimo od frustracije.
TO NISU NI VJERA NI SLOBODA
Samo da vam kažem – ovi što su počeli ložiti vatru da vam kuhaju žuč već u aprilu radi povorke koja će se desiti u septembru, bili bi prvi koji će se prikloniti kakvom vladiki koji bi nas porobio. A, kako to znam? Tako što su takvi prošlog septembra pretukli mog oca novinara jer ne skače kako vladike sviraju. Pretukli su ga na putu iz džamije u kojoj ni jedan namaz nije promašio. Takvi ne biraju žrtvu. Takvi su ljigavci UDBA-i cinkali nekada. Takvi su meni osamdesetih govorili da sam previše lijepa djevojčica da tatu zovem babo jer tako samo seljanke kažu.
Danas se takva jedna teta zgražava nad curicama koje su previše mlade i lijepe da bi imale djevojke. Isti su to ljudi. Oni su prvo naučili da se bore za svoj dinar, pa onda za tuđi tron, pa za lajk na Facebooku, pa tek tamo negdje u takvima živi mala iskra slobode koju je nemoguće čak i u takvima ugasiti. Ima takvih među umjetnicima, među političarima, među efendijama, među novinarima. Nije do pozicije, do karaktera je.
Takvi će reći sve za dinar i stolicu, takvi će mrziti svakoga za popularnost u čoporima kojima kasnije prodaju svoje knjižice radi koji samo žalim drveta posječenog da se štampa glupost.
Takvima su pogledi široki koliko i novčanik i obično im se ukrštaju na vrhu sopstvenog nosa.
Ove efendije i zastupnice što vas sada uče da treba zabranjivati nečije povorke i da neko nešto treba u četiri zida biti, premladi su da bi se sjećali kako je bilo teško nekada biti efendija i nemoguće biti pokrivena zastupnica kada se naređivalo da se bude vjernik u četiri zida. Sram ih bilo. Premladi su da gore u mržnji i od nje hljeba jedu. Hljeba koji im plaćaju porezom svi, bez obzira na stavove i uvjerenja. Ne trebaju onda ni to uzimati da ne postanu lezbejke jedući hljeb koji im je uplatio gej od poreza.
Dobra stvar sa ovakvim ljudima je što ujedaju samo na komandu i što uvijek ušute kada im se kaže tako.
Zato, živi bili šutite više. Šutite jer vaše riječi odzvanjanju kroz vaše papige. I bit će pošteno samo i jedino ako se svaka uvreda ili ne daj Bože kamen bačen na povorku pripiše jedino vama koji ste prvi počeli huškati.
Zato, vi koji ste pametni, nemojte biti papige kad niste, i nemojte da vas dresiraju portali željni klikova, zastupnice željne glasova i budale željne pažnje. Dobro pogledajte ko je ko i šta ko hoće izvana. A onda pokušajte zaviriti i u njihova srca. Neko će vam ga i otvoriti. Negdje ćete naći ljubav prema svemu stvorenome, a negdje nema srca nikako. Na obje strane će biti toga.
Negdje su zatvorene u četiri zida velike mržnje izjele srca i unutra je samo ostala crna žuč koja pršti u oči svima.
Iskomunicirajmo šta ko hoće i šta kome treba i kako da napravimo da sve to može.
A ja, ne znam kako da kažem ovome što me ovako odgojio, sam je sebi kriv, ja ću i riječima i životom svojim ako treba braniti slobodu za sve nas, pa se ti sekiraj sada kako ću ulicom hodati dok svi ne shvate šta je sloboda i da u slobodu ne spada tući nekoga, izolirati ga i pozivati na nečiji linč! To nije ni vjera ni sloboda. To su samo njihova srca skamenjena i novčanici rašireni.
(TBT)