Piše: Gary Younge , thebosniatimes.ba
Francuska ministrica za EU Nathalie Loiseau ima novog mačka kome je dala ime Brexit. „Svako jutro mjauče i budi me da ga pustim napolje“, kaže ona. „Kad mu otvorim vrata, on neodlučno stoji u mjestu, a ako ga izbacim napolje, gleda me zapanjeno“. Holandski premijer je uporedio Theresu May sa vitezom iz jednog skeča Monty Pythona. Vitezu su odsječene noge i ruke, ali on uporno tvrdi da je to „samo ogrebotina“ i da je rezultat dvoboja neriješen. „Nevjerovatna je“, kaže Mark Rutte. „Ona jednostavno ne zna stati. Ali za to ne krivim nju, već britansku politiku“. Prijatelji iz Italije mi kažu da su vijesti o brexitu dospjele na kraj dnevnika, u onaj zabavni segment prije sporta i vremenske prognoze.
Svi nam se smiju. I zašto ne bi? Da se ne osjećamo toliko izneverenima, da nismo toliko iscrpljeni, bijesni i zbunjeni, smijali bismo se sami sebi. Prema tvrdnjama zagovornika brexita, odluka o izlasku je trebalo da nam pruži priliku da ponovo budemo ponosni i nezavisni: da postanemo, kao što je Theresa May govorila prije dvije godine, „velika globalna trgovinska sila koju čitav svijet poštuje i koja je snažna, samouvjerena i jedinstvena na domaćem terenu“. Umjesto toga, ostatak svijeta u nama vidi nešto između maloumnika i prosjaka. Premijerka je jučer zatražila odlaganje, a EU je odgovorila pozitivno, pod uslovom da ona ubijedi parlament da prihvati njen plan. Onda je premijerka, demonstrirajući iste one pregovaračke i diplomatske vještine koje su nas i dovele u ovu situaciju, izvrijeđala parlamentarce i tako izglede za kompromis svela na minimum.
Ovi događaji otkrivaju dvije krize. Prva se tiče samog brexita. Osam dana prije isteka roka sve što imamo je sporazum koji niko ne podržava i rok za postizanje dogovora koji se ne može pomjeriti prije nego što sporazum bude prihvaćen. Možda će EU ublažiti postavljene uslove; možda će se parlamentarci predomisliti. Imamo manje od jedne sedmice da pronađemo jednoroga ili ubijedimo sebe da je magarac kog smo dobili za Božić od početka bio jednorog. Katastrofalna igra „kukavica“ bila je njen plan od početka – otezati i kupovati vrijeme dok jedini preostali „izbor“ ne bude između njenog plana i izlaska bez plana. To bi bio ludo rizičan projekat i u rukama mnogo nadarenijih i harizmatičnijih političara. A ona je dokazala da nema nijedan od tih kvaliteta.
Druga kriza je dugotrajnija, a najjasnije se ispoljila u slomu discipline unutar Konzervativne partije čiji ministri glasaju protiv vlade, a poslanici iz zadnjih klupa su van kontrole. Kriza je dovela do nestajanja partijske lojalnosti. Konzervativni poslanik Nick Boles napustio je lokalnu partijsku organizaciju, ali je ostao član partije, uz obrazloženje da „vrijednosti i stavovi“ ljudi koji su ga izabrali „odudaraju od njegovih“. Osmeo laburista su napustili partiju i oformili Nezavisnu grupu. Obe parlamentarne partije se plaše sopstvenog članstva. Mnogi torijevici govore da će otkazati poslušnost ako Boris Johnson bude izabran za novog šefa partije; bile su potrebne tri i po godine, jedan neuspio pokušaj udara i jedna uspješna kampanja da bi se parlamentarni laburisti najzad pomirili sa izborom Jeremya Corbyna, mada mogućnost novih pobuna nije isključena. Imamo podijeljen parlament nesposoban da osigura većinu za bilo šta. Predsjedavajući parlamenta je morao da se pozove na presedan od prije četiri vijeka da bi spriječio premijerku da iznova iznosi isti prijedlog na glasanje sve dok ne dobije željeni rezultat. Samo za tu odluku bio je potreban čitav jedan dan.
U pitanju je kriza političkog sistema – normi političke i izborne kulture u čijem su središtu partije – koji se približava potpunom kolapsu. Konvencionalno mišljenje je da je brexit izazvao krizu. Pitanje o izlasku iz EU ili ostanku u njoj neizbježno je izazvalo podjele, ohrabrilo otpadnike i pokolebalo umjerenjake. Zavisno od prihvaćenih predrasuda, kada je zemlja sa malom razlikom donijela odluku o izlasku, politička klasa se suočila sa izazovom da odgovorno obavi jedan neodgovoran zadatak ili da ispuni volju naroda. Pokazalo se da naši političari nisu sposobni ni za jedno ni za drugo. Brexit je doveo do općeg sloma.
Ipak, zanemarivanjem onoga što se događalo u zemlji prije juna 2016, kao i globalnih trendova, ishodu referenduma se pridaje preveliki značaj. Brexit nije izazvao disfunkcionalnost i poremećaje u političkom sistemu – on ih je samo upečatljivo ilustrirao. Pre prelomnog referenduma, dva najuočljivija trenda u poslijeratnoj izbornoj politici bili su pad izlaznosti i opadanje podrške za dvije vodeće partije. Od 1945. do 1997. izlaznost nikada nije bila manja od 70 posto; poslije 2001. nikada nije dostigla 70 posto. U međuvremenu, narušena je i dvopartijska ravnoteža koja je dominirala u sistemu „pobjednik nosi sve“. Sve je manje ljudi koji žele glasati, a još manje je onih koji žele glasati za jednu od dvije vodeće partije (taj trend se donekle obrnuo poslije 2001, ali i dalje smo daleko od nekadašnjih brojki). Winston Churchill je 1950. godine osvojio 38 posto glasova ukupnog biračkog tijela i izgubio. Na izborima prije referenduma torijevci su pobijedili sa većinom od svega 24 posto ukupnog broja glasova.
Tako smo se našli u situaciji da sve vodeće partije, sindikati i predstavnici velikog biznisa podržavaju ostanak, a zemlja glasa za izlazak. Nije brexit proizveo političku krizu; politička kriza je omogućila da se brexit dogodi. Naravno, ta kriza nije ograničena samo na Britaniju. Poslije ekonomskog sloma 2008. godine u većini zemalja na zapadu došlo je do osipanja biračkog tijela, propadanja vodećih partija, bujanja nativizma i bigoterije, javnih protesta i opće političke disfunkcionalnosti. Žuti prsluci su i dalje svake subote na ulicama Pariza; Evropski parlament je ocijenio da Mađarska predstavlja „sistemsku prijetnju“ demokratiji i vladavini prava, a konzervativni blok je izbacio mađarsku vladajuću partiju iz svojih redova; estonska vladajuća partija razmatra mogućnost da u vladu pozove ekstremne desničare; italijanskim humanitarcima se prijeti zatvorom zbog toga što spašavaju izbjeglice iz mora i odvode ih svojim kućama protivno volji vlade; antisemitizam je u porastu širom Evrope, a samo u Njemačkoj broj nasilnih napada je porastao za 60 posto; demonstranti u Srbiji su ušli u zgradu državne televizije tražeći slobodu za medije. A nismo još ni spomenuli autoritarne režime Donalda Trumpa u Sjedinjenim Državama i Jaira Bolsonara u Brazilu.
U većini zemalja opći narativ je sličan, a ponegdje čak i izraženiji od onog koji je nama donio brexit. Glavna razlika je u tome što brexit podrazumijeva jasnu vremensku dinamiku i pregovore sa entitetom – EU – koji je takve trendove dosad uspijevao izbjeći jer postupa u skladu sa diplomatski izraženom voljom evropskih vlada, zaštićen od izbornih pritisaka glasačkog tijela.
Teško je zamisliti scenario po kome Britanija neće biti predmet podsmijeha bar još neko vrijeme. To smo i zaslužili. Ali oni koji se najglasnije smiju treba da pripaze da se ne zagrcnu od viška hibrisa. Virus koji je izazvao ovo ludilo je veoma zarazan. Možda smo mi trenutno najteže pogođeni. Ali izvjesno je da nismo ni jedini ni posljednji.
(TBT, The Guardian)