Piše: Ljubodrag Stojadinović , thebosniatimes.ba
Jednom, u bližoj budućnosti – ako je uopće imam – pokušat ću napraviti odvratnu antologiju izabrane misaone sekrecije predsjednika nečega, koji se uprkos zdravom i bolesnom razumu i dalje nalazi u onoj važnoj zgradi na Andrićevom vijencu.
Bit će to zamašna kupusara, prepuna pretencioznog ludila, besramnih laži i obmana, ostataka narcisističke histerije, prikaz razdraganog festivala nakaza. Pristojno uvjerljiva skica za ispisivanje historije koju su pojeli skakavci, smrdibube, zmije i brojne glodarske kolonije.
Neka mi oproste ugledne socijalne priguzne grupe koje ovdje nisu pobrojane. Kad budem sabrao zagađenu građu za antologiju, ili mi ona sama dođe poznatim putevima, bit će mjesta i za njih.
Slušao sam još u mladim godinama govore državnika, pamtim Charlesa de Gaullea , Dwighta Eisnehowera. Gledao sam na televiziji, kroz prozor jednog izloga u Nišu 1962. veliki susret nesvrstanih u Beogradu. Tito, Nehru, Naser, Sukarno, Selassije, Nkrumah, Sekou Toure, da ne nabrajam sve.
Gledao sam Hruščova kako sa izuvenom cipelom lupa po govornici na sjednici Generalne skupštine UN, i prijeti žustrim, folklornim no pristojnim jezikom sile. Slušao sam Kennedyja kako uzvraća, i njegov čuveni govor u Berlinu, uz legendarnu rečenicu na kraju: Ich bin ein Berliner!
Svega ovoga se sjećam samo iz jednog razloga: da obnovim lekciju o javnom jeziku državnika. Nijedan od njih nije rekao ništa slično kao ovaj ovdje. Nikome, nikada, bez obzira na ljutnju, nemoć, glupost, mržnju, prijetnje i odgovore na njih: Sikter bre, bando! Zamislite samo kakvoću uma koji je proizveo (reproducirao) ovu zapuštenu uličarsku ekspresiju.
Zbog te lucidne leksičke vragolije, iznova sam fasciniran Vučićem i njegovim bijesnim samokuraženjem. Tupavo jeste, ali nije bez zahvalne publike. Izveo je scenu koja je mogla biti isječak iz bašibozačkih terevenki, ili izvršnih večernjih dosjetki kod nervoznih trgovaca na kvantaškoj pijaci. Ima mnogo muljevitih mjesta u ovdašnjem polusvijetu gdje se genijalna politička replika predsjednika može primiti kao uzorna rodoljubiva lekcija.
U izjavi srpskog državnika, koji je pred svima slavio svoju neuporedivu hrabrost i funkcionalnu neuračunljivost, povika je upućena Albancima. Da raščlanimo: „sikter“ je turcizam, pojam udaljen od bilo kakve pristojnosti potrebne čak i za nenormalni dijalog. Znači otprilike: bježi odmah, kidaj, mrš!
Ako mu se doda „bre“, onda sintagma dobija dodatnu armaturu, nacionalni patos, odlučnost ojačanu do nivoa realne grube prijetnje o kojoj više nema rasprave. Taj dodatak je neuporedivi ukras notornog govorničkog artizma šefa raspadnute srpske države.
Predsjednik je tako potresao, uznemirio, frustrirao i konačno protjerao kosovsko rukovodstvo, i pomjerio ga iz ravnoteže. Izbacio ga iz samara. Izrekao je bijesnu, izvršnu komandu, koja znači iš, trk, tornjajte se, popeli ste mi se na vrh krastavca. Ma neću više da vas vidim.
Muka mi je bre od vas! Samo ako vam dođem tamo, videt ćete svoga i moga Boga, to jest mene, milu li vam bre mamicu! Nego, ne čekajte me, nego ojs! Bjež’te more, kečeta na glave, i noge na dugačak put. Marš odavde, bando pokvarena! (Zoran Radmilović u Maratoncima).
Bando? Šta mu to znači? Kako taj pojam (grupa delinkvenata organizirana za vršenje zlodjela) doprinosi epskoj odlučnosti našeg vrhovnog u reosvajanju naših teritorija, koje je zauzela banda? „Sikter bre“ jeste esencija odlučnosti vrhunskog srpskog vojskovođe, ali to ima smisla tek kad se u brk opali bandi.
Ali, zar vrhovni nije godinama pregovarao sa tim istim banditima, rukovao se sa njima i postao im neka vrsta intimusa. Češće je prekonačio pod istim krovom sa Tačijem nego sa Vesićem. Ne vjerujem da je sa Vesićem ikada.
Ne znamo o čemu su pričali Hašim i on, šta je tu radila Mogherini, ako je pustila da se Tači vrati u bandu? Niko ne otkriva tajnu šta se sve događalo u dugim časovima opštenja utroje, kada su se iz specijalnih briselskih prostorija čuli krici i šaputanja.
Da li je ovaj, neovlašteno u ime svih nas, istupio sa nepristojnom ponudom o transferu stanovnika i razmjeni teritorija, o podjeli svega što više ne postoji. Tebi Medveđa meni Radonjić, tebi Preševo, al’ da mi ne hapsite Đurića. Meni Gazivode, bar da imam gde da se plaknem, tebi Bujanovac sa Vranjem, uključujući Vlasotince i Žitorađu. Tamo su rođeni Ceca i Ivica.
Ne znaš ko je Ivica? E jebi ga! Ceca pjeva. I Ivica pjeva.
Oko sebe vrhovni ima više budala nego što je pijanih u Guči, izgubio je moćne prijatelje, nemoćan je da vidi gdje luta, jer da vidi – bar jednom bi progledao.
Banda sa kojom se svađa bliža mu je od bilo koga, to mu je rod rođeni. Sikter bre, to je tepanje, političko maženje. Poruka prijateljima, on zna kako se razgovara sa takvima.
Članovi njegove sekte, Srpske liste, vladaju sa Haradinajem. Nije to grijeh, vlast se mora držati, ma gdje bilo. Zato ih je gospodar učlanio u bandu, pa ih sikteriše sve na gomilu, sebe prvog tjera u sikter, gdje bi drugdje?
Meni ostaje, kao što rekoh, da skupljam truhlu građu za onu moju ludačku antologiju. Trebat će za generacije koje budu doživjele vrijeme u kome se neće buditi i uspavljivati uz isto lice i isti govor koji se ne može trpjeti niti zaustaviti razumom.
Negdje u zimu davne 1968. godine, sa kolegama iz vojske zatekao sam se u čuvenoj ćevabdžinici Asima Ferhatovića na Baščaršiji. Izbila je neka svađa, te su, inače ljubazni momci u tom, meni dragom lokalu, izbacili čovjeka koji je dizao galamu i pravio nered, uz povike: „Sikter hajvane otale, i nemoj se vraćat!“
Zašto hajvan?, upita neko od nas.
Hajvan je, jašta. Insan od takvog papka ne biva!
(TBT, Peščanik.net)
