Piše: Robert Fisk, thebosniatimes.ba
“Palestina” se poredi sa mnogim stvarima. Najduži kolonijalni rat na svijetu, “pakao-katastrofa” – nezaboravni Churchillov epitet – i mjesto izraelskog “rata protiv terorizma”, sukob u kojem bi mi trebalo da vjerujemo da Palestinci igraju ulogu al-Kaide ili ISIL-a ili bilo koje druge organizacije u čijem su stvaranju pomogli Zapad i njegovi saveznici, a s kojom će se Izrael boriti u naše ime.
Ali ponekad se ispostavi da se Palestina nalazi u Bermudskom trouglu. Palestinci nestaju. Prestaju postojati. Zaboravljeni su, irelevantni, izvan polja straha, bola, nepravde i okupacije o kojima smo nekad znali slušati. Niko ne može zamisliti šta se dešava ovim Palestincima. Poput aviona i brodova koji su zalutali u mitski trougao, oni se nisu ni trebali naći tamo. Tužno je vidjeti ih da odlaze. Ali to je misterija.
Posljednje dvije sedmice ilustriraju navedeno. Trumpov egocentrični potrčko i zet Jared Kushner, pristalica izraelske kolonijalne ekspanzije na arapskoj zemlji, krenuo je sa Trumpovim “specijalnim predstavnikom za mirovni proces” Jasonom Greenblattom (čovjek koji kaže da “naselja na Zapadnoj obali nisu prepreka miru”) da bi razradili ekonomski temelj Trumpovog “dogovora stoljeća” oko rješavanja palestinsko-izraelskog sukoba.
Kushner je otišao u posjet muslimanskim državama ubicama, od kojih neke na čelu imaju opasne tipove i diktatore – Saudijsku Arabiju i Tursku među njima – da razgovaraju o “ekonomskoj dimenziji” ovog mitskog posla.
Bliskoistočni lideri mogu biti ubice sa mnogo mučitelja koji im pomažu ostati na vlasti, ali nisu posve glupi. Jasno je da Kushner i Greenblatt trebaju bezobrazno mnogo novca za svoje planove konačne destrukcije palestinske državnosti – govorimo o milijardama – a arapski lideri s kojima su se susreli nisu čuli ništa o političkoj “dimenziji” Trumpovog “dogovora“. Zato što vjerovatno ne postoji. Naposljetku, Trump misli da je premještanjem američke ambasade u Jeruzalem i njegovim proglašenjem glavnog grada Izraela, riješio pitanje najsvetijeg grada.
Naši novinarski titani se nisu oglašavali – možda su i oni pali u Bermudski trougao – i nisu imali apsolutno ništa reći, baš ništa, o Kushnerovom pohodu ludosti po Bliskom istoku. Nazvali su ga, neizbježno, “brzinskom turnejom” u kojoj će ovaj glupavi mladić – čitaoci će prepoznati CNN-ove jednako neizbježne klišeje – “pripremiti saveznike za proljetnu realizaciju” plana.
Ova nejasnoća je zadivljujuća, jer je Kushner-Greenblattov fandango u stvari bio istinski historijski događaj. Nečuven koliko i bizaran, jedinstven u novijoj arapskoj historiji zbog svoje drskosti, kao i zbog svojih skandaloznih očekivanja.
Jer ovo je prvi put u modernoj arapskoj historiji – zapravo modernoj muslimanskoj historiji – da je Amerika iskonstruirala i pripremila mito PRIJE nego što su pristali oni koji bi trebalo da uzmu novac; prije nego što je zapravo rekla Palestincima i drugim Arapima šta bi trebali učiniti kako bi se dočepali plijena.
Obično, Amerikanci ili EU iznose grandiozne prijedloge za “mir” – dvije države, sigurnost Izraelu, održivost Palestincima, razgovori o zajedničkom kapitalu, kraj jevrejskih kolonija na okupiranoj arapskoj zemlji, izgradnja uzajamnog povjerenja, izbjeglice, uobičajeno – i onda lagano sugeriraju da bi bilo finansijski isplativo da svi počnu razgovarati.
Ali sada se bankovni račun uspostavlja prije dogovora klijenata. Same banke – moramo uključiti Saudijsku Arabiju, zar ne? – nisu čak ni čule kojim investicijama su njihova sredstva namijenjena. Koliko puta možete smjestiti Berzovni krah Južnomorske kompanije u Bermudski trougao?
Amerikanci od Arapa ne žele bianco ček. To će biti veoma veliki ček sa određenim iznosima, koji će se dati ljudima koji baš nikada nisu – kao okupirana, potisnuta, napuštena zajednica – tražili novac od bilo koga. Naravno – a ovo je Kushnerova ideja – Palestinci bi bili sretniji da imaju više.
Ali, ko je ikada vidio, u svim krvavim palestinskim protestima, demonstracijama i vapajima očajanja i masakra, samo jedan transparent sa zahtjevom za velike poslovne prilike, nove autoceste, hotele s pet zvjezdica, bolnice ili prenatalne klinike?
Palestinski zahtjevi su identični: pravda, dostojanstvo, sloboda i – da – povratak izgubljene zemlje, makar samo one koju im je Izrael oteo na Zapadnoj obali. Od hiljada nenaoružanih nevinih koji su izbrisani u velikim ratovima u Gazi, čija će se porodica sada zadovoljiti američkim čekom u zamjenu za kraj svih njihovih ideala, snova i političkih zahtjeva? Ali opet, zašto bi nam bila važna ijedna od tih porodica?
Bermudski trougao je u posljednjih nekoliko dana u svoj vrtlog uvukao još jednu palestinsku žrtvu: preliminarni izvještaj UN-a o masovnim ubistvima nenaoružanih Palestinaca u Gazi koja su počinili izraelski vojnici i snajperisti. Ubili su one koji demonstriraju od 30. marta prošle godine protiv zatvaranja u enklavi i za njihovo pravo, prema rezoluciji 194 Generalne skupštine UN-a, da se vrate u domove svojih porodica ili da dobiju naknadu za njih.
Više od 200 Palestinaca je ubijeno, a oko 18.000 je ranjeno. UN je istraživao 189 smrtnih slučajeva. Istražitelji UN-a su mislili da su se možda u dva navrata naoružani palestinski muškarci infiltrirali u masu da pucaju na izraelsku vojsku, ali čak i najpovršnije čitanje UN-ovog izvještaja na 22 stranice jasno pokazuje da su mrtvi uglavnom žrtve namjernog i ciljanog napada. Među njima su bili novinari, zdravstveni radnici, djeca. Izrael možda čini ratne zločine, zaključio je UN-ov izvještaj.
Ali svaki novi rat, svaki novi broj žrtava, svaki novi izvještaj UN-a postao je normalan. Ili je možda ta riječ “normalizirana”. Najočitiji primjer je dokument UN-a od 25. februara. Demonstranti su pripadali “terorističkom” Hamasu, navodi Izrael. Istraga je bila “teatar apsurda”, objavio je portparol Izraela, “izvještaj koji je prema Izraelu neprijateljski, lažljiv i pristran”.
Ali šta smo očekivali? Otkako je Izrael upropastio i ponizio i politički uništio jevrejskog pravnika Richarda Goldstonea nakon njegove razorne kritike izraelskog bombardiranja Gaze u periodu 2008-2009. optužbe Izraela i američkih jevreja za njegov antisemitizam i unutrašnje „zlo“ (ovo drugo od Alana Dershowitza, naravno) čini da grijesi čak i američkog demokrate Ilhan Omar izgledaju djetinjasto – izvještaji UN-a tek su nešto više od tapete. Ipak, ništa od ovoga nije važno.
Palestinci čak trebaju biti obmanuti zatvaranjem američkog konzulata u Jeruzalemu i njegovim spajanjem sa ambasadom Washingtona u Izraelu kako bi se poboljšala “efikasnost i utjecaji [američkih] diplomatskih angažmana”, izjavio je ambasador David Friedman, koji također, sasvim slučajno, podržava izraelsku eksproprijaciju zemlje na Zapadnoj obali, ali tvrdi da želi “dvodržavno rješenje”.
Hanan Ashravi je jednostavno i elokventno objasnila da spajanje konzulata sa ambasadom “nije administrativna odluka. To je čin političkog napada na palestinska prava i identitet, i negiranje historijskog statusa i funkcije konzulata, koji datira skoro 200 godina unazad.” I imala je pravo. I niko nije obratio pažnju. Bermudski trougao je jednostavno progutao i američki konzulat.
Je li razlog za sve ovo što Trump sada forsira moral i tako neizbrisivo prlja američku zastavu da smo svi, nekako, zakazali na Bliskom istoku sa principima, obećanjima i humanosti, i prihvatili vječnu tamu – čak i ako se ovo drugo smatra dogovorom stoljeća? Da li se to dešava kada upadneš u Bermudski trougao? Zbogom Palestincima. Zar nisu znali da je to opasna teritorija? Zar nisu čuli priče? Ako mene pitate, sve je misterija.
(TBT, Independent, Prevela Jasmina S. Drljević)