Schattnerovi su postali najplodniji stvaraoci javne umjetnosti u historiji grada, na žalost vodećih historičara umjetnosti.
“Ništa što smo dosad uradili nije bilo planirano”, kaže Marc Schattner (57) iz svog umjetničkog studija u Sidneyju.
Za ovaj par koji se upoznao u Hong Kongu, a vjenčao samo sedam dana kasnije na brdima Mont Everesta na hinduističkoj ceremoniji, improvizacija je nepresušna tema, od 2016. godine njih dvoje primili su osam narudžbina za ulice u New Yorku, od kojih je polovina bila namijenjena javnom prostoru. To je dosad neviđeni tempo za grad čiji kulturni programi obično bivaju umotani u crvenu traku birokratije.
Poređenja radi, Christu i Jean-Claudeu trebalo je 30 godina da dobiju odobrenje za “The Gates” u Central parku.
Gillie i Marc Schattner planiraju da u augustu prikažu svoj najambiciozniji projekat dosad, smješten u Rockefeller Plazi: deset “Skulptura za jednakost” utjelovit će moćne žene, među kojima će se naći Beyonce i Angelina Jolie. Schattnerovi kažu da je cilj ovog projekta da istakne rodnu neravnopravnost u gradskim javnim statuama od kojih je samo tri odsto žena.
Ovaj bračni par nije odmah po vjenčavanju 1990. počeo da stvara. Nakon što su neko vrijeme proveli u Singapuru i New Yorku, konačno su se skrasili u Sidneyju gdje su postali vikend slikari. Marc je radio u advertisingu, imao dugu kosu i vozio “porsche”, a Gillie je vodila svoju agenciju za grafički dizajn punih petnaest godina.
Veliki proboj dogodio se 2006. godine kada su postali finalisti za prestižnu australijsku nagradu Archibald Prize za njihov portret bivšeg olimpijskog plivača Johna Konradsa i njegovog psa.
Schattnerovi su sada umjetnici sa punim radnim vremenom, a u njihovom studiju – u srcu sidnejskog kraja Aleksandrija – čiji su prihodi pet miliona dolara, zaposleno je još desetoro ljudi. Sa njima radi njihova ćerka Jessie (26) koja je fotografkinja, a njihov sin Ben (23) kompozitor je i muzičar. Iako se Schattnerov i dalje bave slikanjem, najveći dio njihovog radnog vremena okupiraju bronzane skulpture. Njihove najpoznatije statue su “Dogman” i “Rabbitgirl”, autobiografska djela koja predstavljaju njihove ličnosti.
Njih dvoje sebe definišu kao “popularne umjetnike”.
“Pravili smo užasne greške u prošlosti”, kaže Gillie (53). “Izgubili smo novac i izvukli pouku iz tog iskustva, ali smo znanje sticali i tako što smo isprobali mnogo stvari, a kada one ne idu kako treba, pokušavali smo da primijenimo drugačiji pristup.”
Marc kaže: “Želimo da stvaramo umjetnost koja će ljudima izmamiti osmijeh.”
Mnogo je, međutim, onih koji su oštri kritičari Schattnerovi. Jedan cijenjeni australijski umjetnički kritičar, John McDonald, nazvao je skulpture koje pravi ovaj bračni par “nevjerovatno dosadnim” i “prevrtljivim”. Umjetnički kritičar New York Magazina Jerry Saltz nazvao je skulpturu “The Last Three” koja prikazuje ugrožene nosoroge “banalnom glupošću”.
Često se previdi način na koji je ovaj australijski par osvojio New York izbjegavanjem tradicionalnih čuvara javne umjetnosti, kao što je neprofitna organizacija Javni umjetnički fond. Pet narudžbina dobili su od javno-privatne organizacije BID koja nadgleda kvalitet poboljšanja života.
“Ova eksplozija umjetnosti je, ako mene pitate, gomila smeća”, kaže Michele H. Bogart, profesor historije umjetnosti na Univerzitetu Stoony Brook.
Malo je javnih umjetničkih organizacija koje zapravo mogu sebi da priušte ono što poručuju. Troškovi su previsoki pošto gradske vlasti zahtijevaju da umjetnička djela budu otporna na vremenske neprilike, grafite i nesrećne slučajeve, odnosno izuzetno otporna. Skulptura “The Last Three” bračnog para Šatner koštala je 200.000 dolara.
“Želimo da u javni prostor unesemo srce, dušu i humanost”, kaže Marc Schattner.
Jedan od njihovih zadovoljnih klijenata je privatna kompanija RXR Realty sa sjedištem u New Yorku.
Michael Eisner, potpredsjednik kompanije, kaže da je sa ovim bračnim parom “bilo apsolutno divno raditi”, toliko da je kompanija odobrila još pet njihovih projekata u toku protekle godine.
“Njihova umjetnost je prijateljska i angažovana”, kaže Eisner. “Možete da sjednete i popijete kafu sa njihovim skulpturama. To ne možete sa Mona Lisom.”
(TBT, NYT)