Protekla godina završila se TV filmom koji je imao više krajeva. Ova godina počela je godišnjicom TV serije koja nas je ostavila bez ikakvog kraja.
“Bandersnatch”, nova interaktivna – epizoda? film? igrica? – franšize “Black Mirror” na Netflixu, i “Sopranovi”, koja se prije dvadeset godina počela prikazivati 10. januara, predstavljaju izdanke dvije potpuno drugačije televizijske epohe. Prva dopušta gledaocu da određuje pravac kretanja priče, dok je druga djelo tvorca koji se odupirao podilaženju publici i završio seriju ogromnim znakom pitanja.
Međutim, ma koliko ove dvije stvari bile različite, na neki čudan način savršeno su komplementarne. Svaka je primjer tenzije između dva načina posmatranja fikcije. Da li je priča slagalica koju treba sklopiti ili misterija koja treba da nas kopka?
“Bandersnatch”, koji je premijerno prikazan 28. decembra, pun je trikova. Omogućava vam da kontrolirate Stefana (Fionn Whitehead), dizajnera video-igrica, koji 1984. godine stvara sopstvenu igru u kojoj sami birate put. Dok gledate film i birate u kojem će se pravcu priča kretati, učite kako da upravljate kodovima. Možete da ubijete svog oca, ali i ne morate. A nakon što pređete kraj – većina krajeva je nesretna – možete da sve uradite iz početka. Najveći trik koji “Bandersnatch” ima u rukavu jeste pokušaj da ubijedi gledaoca da nudi više mogućnosti nego bilo koja druga priča. Istina je, međutim, da ih je manje nego igdje drugdje. Svaka priča je puna tačaka u kojima su likovi mogli izabrati drugačiji put i priča bi se odvijala drugačije. U linearnoj priči, nikada ne znate šta je sve moglo biti i zato su mogućnosti beskrajne. Činjenica da možete ići naprijed i nikada ne biti do kraja sigurni šta je moglo da se desi, dio je onoga što priči daje dirljivost i pronicljivost.
Isto važi i u životu. Živjeti sa žaljenjem je razlog što su nastale spiritualne prakse učenja kako da pustimo prošlost i prihvatimo sadašnji trenutak. Ali taj trenutak može biti nedovoljan. Može da začikava mišlju o boljem trenutku, negdje na alternativnoj liniji stvarnosti. Želite sve uraditi iz početka. Želite da znate šta se moglo desiti. Upravo je to ideja koja stoji u temelju priča kao što je “Dan mrmota”.
“Bandersnatch” bukvalizira tu ideju: vrati se, uradi nešto drugačije, dođi do drugačijeg ishoda. Ponovi isto što si uradio i dobit ćeš isti ishod.
U avanturi u kojoj sami biramo put postoji jedna egocentrična zabluda: da smo sami, da mi sami, a nas predstavlja glavni junak, imamo sposobnost da mijenjamo sopstvene odluke. Sve drugo je automatsko i odgovara na zadati input već određenim autputom. To je fikcija samo po sebi. Možete donijeti drugačiju odluku ukoliko ponovo proživite scenu iz svog života. Ali isto tako bi to mogao vaš ljubavnik, šef, pas. Ako samo mi reagiramo drugačije, to ne garantira određeni ishod.
“Bandersnatch” je nesvjestan ograničenja interaktivnog ispredanja priče. Stefan pravi najuspješniju verziju svoje igrice i objašnjava svoju tajnu: “Pokušavao sam da igraču dam previše mogućnosti”, kaže on svom terapeutu. “Oni sada imaju iluziju slobodne volje, ali zapravo sam ja taj koji odlučuje o kraju.”
“Bandersnatch” može biti zabavan, ukoliko vas intrigira ta struktura slagalice, ali i nije neka priča. To je uglavnom zato što je zaplet neinspirativan; Stefan je neshvaćeni genije sa dubokom traumom (smrt njegove majke). Još važnije, Stefan nije neki lik zato što i ne može da bude – on je sredstvo. Vi donosite odluke na koje nikako ne utiču njegove želje ili to ko je on zapravo. To ne daje ni približan osjećaj onome kad stignete do kraja priče i shvatite da od vas jedino zavisi “Šta sad?”.
Većina ljudi mrzi kada ne zna odgovor na to pitanje. Kao dokaz imamo povratak “Sopranovih” i, sa njima, raspravu o famoznoj poslednjoj sceni u kojoj Toni Soprano sjedi sa svojom porodicom u restoranu.
Debatu dodatno raspiruju riječi jednog od tvoraca serije, Davida Cahsea, u novoj knjizi The Sopranos Sessions u kojoj on o posljednjim trenucima serije priča kao o “onoj sceni smrti”. I ne shvata šta je rekao, dok jedan od sagovornika to ne istakne, kada Chase opsuje i kaže da je mislio na prvobitnu ideju za kraj serije koja je podrazumijevala da Toni umre na sastanku sa drugim mafijašem.
Da li je Chase otkrio nešto? Ili je jednostavno dodao još jedan sloj onoga “šta je moglo biti”, prije nego što nas vrati na status quo? Nije ni važno. Kada je Chase završio seriju, ona je postala vlasništvo svih nas.
Za mene bi, da je Toni umro, to bio baš loš potez. Bio bi to tako tipičan kraj serije koja je bila sve osim tipična. Ali ne znam ništa više od vas. Kraj nas ostavlja da se pitamo kakvom smo se kraju nadali i zašto.
Za takvu vrstu fikcije postoji riječ: interaktivna.
(TBT, NYT)