Škola u ovom srednjovjekovnom gradu podijeljena je ogradom i naslijeđem rata. Svakog dana, djeca se sjate u istu zgradu, a časove pohađaju odvojeno. Ona hrvatskog porijekla uče u desnom krilu zgrade. Uglavnom su rimokatoličke vjeroispovesti. Bosanski muslimani iz grada uče u lijevom krilu.
Za mnoge đake, ova podjela je zaostavština ratova koji su se na ovom podneblju odvijali devedesetih godina između Srba, Hrvata i muslimana. “Oni ne žele da se mi socijaliziramo u školi”, kaže Iman Maslić (18), muslimanska učenica. “Zato poslije časa zajedno idemo u kafić i družimo se.”
Ove podjele produbljuju nacionalisti koji podstiču etničke konflikte. Škola u Travniku je dio obrazovnog sistema koji nosi naziv “Dvije škole pod jednim krovom”. Zgrada je podignuta krajem 19. vijeka, kada je Bosna bila pod vlašću Austrougarske.
Zgrada je danas u vlasništvu Rimokatoličke crkve koja drži desno krilo ovog zdanja. Na ijlevoj strani je državna škola kojoj je zgrada pripadala u doba komunizma u bivšoj Jugoslaviji. Crkva želi da iseli državnu školu, ali ove suprotstavljene strane obavezane su da ostanu zajedno Dejtonskim sporazumom kojim je završen rat. U Bosni je najmanje 50 škola u kojima su učenici drugačije etničke pripadnosti razdvojeni. Čitava generacija djece odrasta učeći historiju, književnost, umjetnost, matematiku i nauku iz knjiga posebno osmišljenih za svoju grupu.
U bosanskoj politici nacionalističke figure prećutno podržavaju segregrisano obrazovanje, ali neki mlađi političari – od kojih su se mnogi školovali u upravo ovom obrazovnom sistemu – pozivaju na ukidanje ovakvog sistema obrazovanja. “Ne želimo slati našu djecu u ‘Dvije škole pod jednim krovom'”, napisala je na Twitteru Lana Prlić (25), članica Socijaldemokratske stranke BiH. Ona je rođena za vrijeme rata od oca Hrvata i majke Bošnjakinje, a također je pohađala školu u Mostaru u kojoj su đaci učili odvojeno.
Otkako se rat završio, Bosna je podijeljena na srpsku autonomnu oblast i muslimansko-hrvatsku federaciju, sa predsjedništvom koje čine tri člana, jedan predstavnik Bošnjaka, jedan Hrvata i jedan predstavnik Srba.
Hrvatski nacionalisti su naročito otporni na promjene jer bi multietničke državne škole bile prepreka formiranju isključivo hrvatske oblasti nalik onome što su Srbi stvorili u ratu progonom i masovnim ubijanjem svakoga ko nije Srbin.
“Kada se rat završio, tvrdokorni nacionalisti su – boreći se za hrvatski etnički identitet i svoju mini-državu u Bosni – pretvorili škole u bojna polja”, kaže Adisa Busuladžić, politička analitičarka iz Mostara.
U travničkoj školi, 90 kilometara zapadno od Sarajeva, hrvatsku stranu škole renovirala je Katolička crkva. Druga strana ostavljena je da stoji ruinirana, da ispadaju cigle i ljušti se farba.
Časovi se drže sa po pola sata razmaka između dvije strane, kako bi se spriječilo da se djeca druže za vrijeme odmora. Tu je i zatvorena sala za fizičko koju koriste samo hrvatski đaci, dok oni iz državne škole čas fizičkog provode u obližnjem parku.
Iman Maslić, inače predsjednica Udruženja učenika srednjih škola, druži se sa đacima iz čitave zemlje. Da bi se obrazovali, kaže ona, mnogi su razvili živote paralelne sa etnički podijeljenom stvarnošću. “Mi smo razdvojeni na papiru, ali ne i u stvarnom životu”, kaže Maslić.
Đaci kažu da ne žele više nositi breme rata koji se dogodio i prije nego što su oni rođeni. Arsam Gasi, dječak albanskog porijekla koji pohađa državnu školu, igra fudbal sa Hrvatima i slavi Ramazan sa muslimanima. Božić, kaže, slavi dva puta – pravoslavni i katolički.
“Niko vas ne pita na čijoj je strani bila vaša porodica u tom ratu”, kaže on. “Možemo dijeliti grad, zašto ne bismo mogli ići u istu školu?”
Đaci na hrvatskoj strani nedavno su u dvorištu igrali fudbal. Jedan od njih šutnuo je loptu preko ograde. Đak iz državne škole uzeo je i bacio nazad. Obojica su se nasmijali ne rekavši ni riječ.
(TBT, NYT)
