Piše: Javier Solana, thebosniatimes.ba
Tamo su prisustvovali raskošnoj zabavi koju je priredio domaćin, šah Reza Pahlavi povodom 2.500 godina od osnivanja carske države Iran. Nepunih osam godina kasnije, Iran je imao novog lidera, ajatolaha Ruholaha Homeinija koji će to okupljanje nazvati „đavolskim festivalom“.
Prije islamske revolucije 1979, Homeini je živio u egzilu (u Turskoj, Iraku i konačno u Parizu) pošto je napadao vesternizaciju Irana i njegovu zavisnost od SAD-a pod šahom Pahlavijem. SAD i Britanija su 1953. podržali Pahlavija u svrgavanju demokratski izabranog premijera Mohamada Mosadeka, koji je nacionalizirao iransku naftnu industriju i pokušao da smanji šahova ovlaštenja.
Ta sudbonosna epizoda – prožeta logikom Hladnog rata – obilježava prvu američku operaciju svrgavanja stranog lidera u mirnodopsko vrijeme. Ali, svakako ne i posljednju. Od tada, američku vanjsku politiku karakterizira stabilan proces „promjene režima“ koji je zatrovao odnose Washingtona sa ključnim regionima svijeta – možda najviše sa Bliskim istokom. U slučaju Irana, državni udar iz 1953. potkopao je unutrašnji legitimitet šaha i zajedno sa njegovim represivnim temperamentom i neosetljivošću na zahtjeve za većom socijalnom pravdom, posijao je sjeme revolucije 1979. Tokom narednih 40 godina, Iran i Zapad su se, u najmanju ruku, otuđili.
Filozofkinja Hana Arent spomenula je jednom prilikom da će „najradikalniji revolucionari postati konzervativci dan nakon revolucije“. To je u slučaju Homeinija potpuno tačno. Nakon preuzimanja vlasti ujedinjenjem snaga koje se drže različitih ideologija, Homeinijeva fleksibilnost je iznenada isparila. Distancirao se u potpunosti od ljevičarskih pokreta, optužio je svoje oponente za subverziju, potisnuo liberalne glasove, pokrećući četiri decenije napetosti između teokratskih i demokratskih elemenata Islamske Republike.
Neposredno nakon revolucije, odnosi SAD-a i Irana su urušeni. Poslije opsade američke ambasade u Teheranu, grupa iranskih studenata uz odobrenje Homeinija držala je 52 američka taoca 444 dana. Tražili su da administracija predsjednika Jimmyja Cartera izruči šaha koji se u New Yorku liječio od raka. Na kraju, taoci su pušteni samo nekoliko minuta pošto je Ronald Reagan položio zakletvu za novog predsjednika SAD-a nakon Kartera, koji je bio znatno oslabljen političkom krizom. Do tada, Pahlavi je umro u Egiptu, a Homeini je konsolidirao svoju vlast konzervativnih teokrata nad sekularnijim revolucionarnim frakcijama.
Povrh svega, Irak Saddama Husseina izveo je invaziju na Iran 1980, kada je započeo krvavi osmogodišnji rat. Sukob, u kojem su SAD pa čak i Sovjetski Savez pomagali Saddamu, okončan je pat pozicijom. Više od pola miliona Iranaca i Iračana stradalo je u ratu, dok su se u Iranu zahvaljujući iračkim napadima hemijskim oružjem dugo osjećale fizičke i psihičke posljedice. Tokom tih godina, Iran je počeo istraživati mogućnost razvijanja nuklearnog oružja nadograđujući tehnologiju koju su SAD dostavile šahu kao dio inicijative „Atomi za mir“ u vrijeme administracije Dwighta Eisenhowera.
Sve do 2002. iranski tajni nuklearni program nije izašao na videlo. U tom trenutku, meni je kao visokom predstavniku EU za vanjsku politiku i sigurnost zapalo da iniciram pregovore sa Iranom. Moj prvi sagovornik bio je Hasan Rouhani, koji sada služi na funkciji predsjednika Irana i sa kojim sam postigao preliminarno razumijevanje. Izbor Mahmouda Ahmadinejada za predsjednika Irana 2005. unazadio je taj proces, a ponor se još više povećao kada je Saed Jalili preuzeo pregovore. Jalili bi konstantno započinjao naše susrete podsjećajući me da je izgubio dio noge tokom iransko-iračkog rata.
Kada se Rouhani vratio na scenu kao novoizabrani predsjednik 2013. međunarodna zajednica je pokazala koheziju i neophodne vještine. Rezultat je bio Zajednički sveobuhvatni plan akcije (JCPOA) iz 2015, diplomatska prekretnica koja je donijela predah od decenija neproduktivnog neprijateljstva.
A onda je uslijedio izbor predsjednika Donalda Trumpa, koji je jednostrano obustavio primjenu JCPOA-e. Trumpova administracija je uvela nove sankcije Iranu i zloupotrijebila poziciju američkog dolara u globalnoj trgovini prijeteći stranim kompanijama sankcijama ako posluju sa Islamskom Republikom.
SAD su protraćile šansu da formiraju ujedinjeni front sa Evropom protiv iranskih kršenja ljudskih prava, kao i njihovo destabilizirajuće ponašanje na Bliskom istoku i šire. EU je morala da se usredsredi na plemeniti cilj – spas JCPOA-e preko inovativnog instrumenta plaćanja koji će uskoro postati operativan.
Kao rezultat konferencije u Varšavi koju su sponzorirale SAD, Trumpova administracija bezuspješno je pokušavala podijeliti Evropu i prošiti antiiransku koaliciju koju vodi zajedno sa Izraelom, Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Štaviše, ubrzanje pada iranskog režima sada izgleda manje realno nego bilo kada tokom proteklih 40 godina.
Umjesto antagonizma prema Iranu i pozajmljivanja kredibiliteta njegovim konzervativcima, Zapad bi trebalo da pokuša sa mnogo inkluzivnijom formulom u bavljenju regionalnim prijetnjama. Iako decenije neprijateljstava sa Iranom nisu donijele ništa, period angažiranja i pregovora rezultirao je historijskim nuklearnim sporazumom. Trebalo bi da bude jasno koji je pristup efikasniji.
/Autor je bivši visoki predstavnik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku, generalni sekretar NATO-a i šef španske diplomatije. Predsjednik je Centra ESADE za globalnu ekonomiju i geopolitiku/
(TBT, Copyright: Project Syndicate)