“Dvanaest godina sam radio za njih sa velikim entuzijazmom”, kaže 63-godišnji Letonac koji je svojevremeno radio kao doušnik za KGB-a prije nego što je 1991. godine Sovjetski Savez doživio krah.
Za neke je, sa druge strane, činjenica da su se našli na spisku doušnika bila iznenađenje. “Ja sam u šoku; nisam imao pojma”, kaže Rolands Tjarve, nekadašnji direktor letonske nacionalne televizije. On insistira na tome da nikada nije radio kao doušnik – ili, kako bi KGB to nazvao, “agent” – ali i da je spreman da ide na sud kako bi sprao ljagu sa svog imena.
Letonija već skoro tri decenije razmatra šta bi bilo najpametnije uraditi sa dokumentima koji su ostali iza KGB-a. Druge bivše sovjetske republike, poput Litvanije, Estonije i Gruzije, otkrile su neke dokumente nakon što su se oslobodile Moskve. Samo je Letoniji, međutim, ostao sistematizovani spisak sa imenima više od 4.000 navodnih agenata.
Odluka koju je izglasao letonski parlament da se sadržaj dokumenata može objaviti na internetu naišla je na neodobravanje baltičke nacije i suočila je sa važnim pitanjem. Da li se polako otkriva da njeni ljudi nisu bili samo žrtve sovjetske opresije, već, u nekim slučajevima, i saradnici? Ili su Letonci uhvaćeni u mrežu KGB-a satkanu da stvori konfuziju među letonskom elitom?
Taj stav zauzimaju oni koji su se našli na spiskovima agenata, a tvrde da nikada nisu radili za KGB. Oni kažu da im je smjestila sovjetska tajna policija.
“Nemoguće je da bi KGB ostavio pravu listu agenata na mjestu koje se smatralo neprijateljskom teritorijom”, kaže Tjarve. Dokumenti su, dodaje on, izmenjeni i ostavljani kao “poseban poklon” Letoniji kao dio “operacije širenja dezinformacija”.
Među Letoncima čija se imena pojavljuju u dokumentima nalaze se i bivši premijer, predsjednik Vrhovnog suda, lideri katoličkih i pravoslavnih crkava, režiseri, televizijske zvijezde i pisci.
Mara Sprudja, direktorka nacionalne arhive, počela je da na internetu objavljuje dokumente u decembru. Ona kaže da je bila šokirana kada je na spisku uočila ime Andresa Slapinsa, letonskog kamermana koga su ubile sovjetske trupe koje su 1991. godine napale pronezavisne aktiviste u Rigi.
“On je bio heroj, ne izdajnik”, kaže Sprudja. “Kako je on mogao da bude KGB agent? Objavljivanje imena samo je unijelo dodatno konfuziju.”
Još čudnija od imena koja se pojavljuju na spisku jesu ona koja nisu ispisana u dokumentima, poput Janisa Rokpelnisa, poznatog letonskog pesnika koji je 2017. javno priznao da je radio za KGB.
Kada je špijunska agencija napustila Letoniju 1991. godine, za njom su ostale hrpe dokumenata i djelimično uništena elektronska baza podataka u njihovom sjedištu u Rigi.
Dva zasebna spiska u kojima se navode imena onih koje je KGB nazvao agentima – jedan sa imenima poređanim po azbučnom redu i drugi gdje su agenti razvrstani po odjeljenjima – pronađena su u dvije zapečaćene vreće i dvije aktovke. One su prenesene u Centar za dokumentaciju posljedica totalitarizma. Letonija je ograničila pristup njima.
Indulis Zalite, nekadašnji direktor centra, sumnja da su dokumenti ostavljeni kao dio pokušaja Sovjeta da izvedu sabotažu.
“Sve je bilo u haosu 1991. godine”, kaže on. “Nisu mogli da skuju ozbiljnu zavjeru.” Ali on dodaje da ovi dokumenti predstavljaju “samo dio veoma velike slagalice”, pošto se na njima osim imena ne nalaze nikakvi detalji o tome šta su navodni doušnici tačno radili. To je, ističe on, odraz “lažne stvarnosti”, kako su KGB službenici voljeli svojevremeno da se hvale.
Kada su dokumenti objavljeni na internetu, Vita Zelce, historičarka na Univerzitetu u Letoniji, na spiskovima je pronašla ime svog učitelja iz škole i udaljenog rođaka sa mentalnim problemima. “Ako su ovi ljudi stvarno bili agenti, KGB je bio šala”, kaže ona. “Šta predstavljaju ti dokumenti? Pravu historijsku zabilješku ili operaciju širenja dezinformacija? Mi to ne možemo znati.”
Utvrditi ko je zaista šta radio zavisi ne samo od pristupa dokumentima koji se čuvaju u Moskvi, a među kojima se nalazi cijela arhiva KGB izvještaja i spiskova doušnika. “Nažalost, ne postoji način da se tome trenutno pristupi”, kaže Indulis Zalite.
Lidija Lasmane, 93-godišnja veteranka iz disidentskog pokreta u doba sovjetske ere, obradovala se objavljivanju dokumenata; tražila je to decenijama. Ona, međutim, dodaje da je sada prekasno za otkrivanje historijske istine ili postavljanje pitanja moralnosti: “Kako savršeno normalna osoba postaje zvijer spremna da izda svoje prijatelje, porodicu i svoju zemlju?”
Lidija Lasmane, koja je tri puta bila zatvarana u sovjetskim radnim logorima, kaže da je istina da je sovjetski sistem vršio ogroman pritisak na svoje saradnike. “Ali, naposljetku, svaki pojedinac ima izbor”, dodaje ona. “Od djetinjstva sam znala da postoji bog, ali da postoji i đavo. Za mene nikad nije postojala dilema kako postupiti.”
(TBT, NYT)