ANALIZA
Prilog polemici o identitetu Bošnjaka: Prvi uvjet za izlazak iz tog teškog stanja
jest da Bošnjaci konačno jasno odgovore na pitanje ko su oni, jer još nisu dali
jasan odgovor na to pitanje. Tu je tvrdnju moguće obrazlagati u svim područjima
života – u kulturi i politici, u ekonomiji i nauci.
FOTO: (Arhiv)
Bosna i Hercegovina
je evropska zemlja u kojoj jedinstvo različitosti življenja svih njenih naroda
čini prvu i najvažniju odliku. Samo očuvanjem te njene naravske karakteristike
moguća je njena državna opstojnost. Međutim, vrijednosti ovog
multikulturalizma, ma koliko velike, nikada ne mogu biti silom nametnute; one
mogu biti samo voljno stečene. Čiste političke vrijednosti i načela pravednosti
nisu kadri sami skladno organizirati višenacionalnu zajednicu. Potrebni su
međusobno povjerenje i solidarnost među tim njenim narodima i(ili) nacijama.
Bez toga se „građanski ugovor ne može vjerodostojno sklopiti“.
Sukladno netom
izrečenom zaključku, budućnost Bosne i Hercegovine nije moguća bez stalnog
dogovaranja njenih naroda, zatim bez dogovaranja sa susjedima Srbijom i
Hrvatskom – prije svih drugih – te s ostalim sudionicima evropskog i međunarodnog
mozaika.
Kao i svi drugi
narodi, i Bošnjaci svojim činjenjem i/li
nečinjenjem mogu biti graditelji ili razgraditelji budućnosti Bosne i Hercegovine. Drugi (međunarodna
zajednica) mogu pomoći ali samo u situaciji kada svi sudionici u nekom problemu
pokazuju odlučnu volju da tu pomoć koriste zarad traženja rješenja izlaska iz
krize.
Svaki narod,
pogotovo narodi u Bosni i Hercegovini, mogu sebi najbolje pomoći ako se znaju
osloboditi svojih unaprijed zgotovljenih predodžbi, zabluda, neznanja, privida,
iluzija, i sličnog, o sebi i drugima.
I sada, kada, kao
Bošnjaci, možemo o sebi govoriti sasvim otvoreno i iskreno, duboko sam uvjeren
da je krajnje vrijeme za ozbiljan početak svođenja „naših računa“ sa samima sobom, a u cilju zaustavljanja
negativnih procesa koji traju stotinama godina u nas Bošnjaka, i kao pojedinca
i kao kolektiva. Naime, bošnjačko historijsko trajanje jeste stalno trpljenje
nesreće, a to znači stradanja i muke, u svakome naraštaju.
To je nesreća od
koje ima samo jedna još gora – ta da bošnjačko biće ostane obuzeto osjećanjem
stradanja bez izlaza i svrhe, da bošnjačka kolektivna svijest bude svedena na
obuzetost jedino tim stradanjem.
Bošnjački
viktimizam je onaj dio odnosa prema svijetu u kojem Bošnjaci osjećaju sebe kao
žrtvu trajnih neprijateljstava svojih susjeda. To osjećanje nikada nije preinačeno
u jasnu sliku odnosa mi – naši susjedi, niti u razlučenje tog susjeda u spektar
različitih shvaćanja i gledanja prisutnosti muslimana kao susjeda. Nadilaženje
takvog osjećaja je preduvjet oslobađanja od kolektivne traumatiziranosti i na
njoj utemeljenih tumačenja pojedinca, društva i svijeta.
Dakle, očigledna je
činjenica da su Bošnjaci u historijskom dijahronizmu u raspadanju. U njihovom
sadašnjem vidiku nema slike ni bosanske ni bošnjačke cjelovitosti. Veći dio
njih je otuđen od svoga pripadanja. Tom otuđenju ustrajno pomaže spomenuti
duboki „kolektivni traumatski emocionalizam“ koji, obuzimajući potpuno njihovo
sveukupno biće i odnose, djeluje posve destruktivno. U njemu oni djeluju bez
znanja razloga i svrhe onog što čine.
U toj općoj
razbijenosti pojedinci i skupine pokušavaju zauzeti što je moguće veći prostor
da bi promicali svoje egoizme.
Prvi uvjet za
izlazak iz tog teškog stanja jest da Bošnjaci konačno jasno odgovore na pitanje
ko su oni, jer još nisu dali jasan odgovor na to pitanje . Tu je tvrdnju moguće
obrazlagati u svim područjima života – u kulturi i politici, u ekonomiji i
nauci.
I danas je, kao
što je to i ranije bilo, to pitanje za većinu i jasno i jednostavno. Njima se
čini da su uvođenjem imena Bošnjaci riješene gotovo sve dileme u vezi s našim
historijskim kolektivom. A nije tako. Moguće je navesti mnoštvo dokaza iz
sadašnje društvene zbilje ovog naroda. Evo samo jednog primjera:
Ako su Bošnjaci narod u evropskom značenju tog
pojma, onda nije moguće taj pojam promatrati izvan njihovog kulturnog
pripadanja. Unutar takvog kulturnog pripadanja religija je samo jedan sadržaj
narodne ukupnosti. Kada se dođe do tog razlučenja religijskih i nereligijskih sadržaja kulture,
neophodno je vidjeti da narodnu cjelinu čine religiozni i nereligiozni
pojedinci. Bez konsenzusa o narodnim pitanjima koja nadilaze tu dihtomiju nije
moguća nikakva bošnjačka demokratska politika. Zamjena za nju jeste liderstvo i
lobistička gramzivost kao način razaranja razgovora i gradnje kolektivne osviještenosti. Upravo je
to danas na djelu.
Dalje, u
sinhronijskoj razuđenosti bošnjačkog naroda: psihološkoj, regionalnoj, obrazovnoj,
političkoj, ekonomskoj, i tako dalje – nema nikakvog odgovora na pitanje: šta
je to na čemu bi valjalo ustrajavati kao na zajedničkom sadržaju?
Nemamo odgovora
na to pitanje. Svi se pojedinačno pravimo da ga imamo, ali nigdje u ovome kolektivu
kojem pripadamo nemamo dokaza da je tako kako to u svojim monolozima tvrdimo.
Svuda oko nas su siromaštvo i neznanje, ugroženost i nepravda,
pseudomesijanstvo i varanje, izigravanje
povjerenja i nevršenje javnih obaveza.
Neznanje odgovara
na razrješenje spomenutog teškog stanja pokazuje se kao strah pred budućnošću.
Sada je pitanje:
kako je moguće krivu osviješćenost, koju potvrđuju patnja i stradanje,
preinačiti u novu osviješćenost, u onu koja bi bila garancija bolje budućnosti
pojedinca i naroda?
Ovaj odgovor se
tiče svih nas, i kao pojedinca i kao kolektiva, jer od njega ovisi budućnost
naša.
Do tog odgovora
je moguće doći jedino u neprestanom, otvorenom i poštenom razgovoru. Niko u tom
razgovoru ne može ni prednjačiti ni zaostajati do na osnovi uvjerljivosti onoga
što govori. Uvjerljivosti govorenja nema nigdje izvan samog govorenja. To što
je govoreno svjedoči stanje govornika, i to u onima koji ga slušaju i pred
njima.
Postoje, smatram,
tri presudno važna principa za taj razgovor. Prvo, svako ima, načelno govoreći,
jednako pravo i odgovornost da javno, u prisustvu drugih, govori o zajedničkim
pitanjima, te da bude (sa)slušan. Drugo, niko od sudionika javnog razgovora ne
može izbjeći govorenje drugih, i to na osnovi njihovog slušanja govorenja tih
kojima se obraćaju. Treće, za sva javna govorenja i činjenja mora postojati
odgovornost, i to u obavezi da ta govorenja i činjenja podliježu ispitivanju i
presuđivanju. Niko za svoje čine u javnome prostoru ne može biti amnestiran.
Kada god neko, svejedno ko je on, koristi svoje pravo govorenja, ali ne poštuje
svoj dug slušanja onih koji su slušali njega, on čini nasilje i na taj način
onemogućuje gradnju kolektivne svijesti usmjerene postizanju prava svakog pojedinca na
preživljenje i sreću.
Baš zato što
takvog razgovora nije bilo – a ni danas ga nema – Bošnjaci nikada nisu
izgradili okvir predstavljanja i raspravljanja o različitim suprotstavljenim
stavovima među sobom. Zato do danas nije riješeno niti jedno od bitnih pitanja
o našoj kolektivnoj svijesti, o političkom cilju, niti o kulturnom
pamćenju. Ovaj trenutak u njihovom
životu je, kako sam na početku istakao, prilika „svođenja računa“ s nama samima
u jednom otvorenom i demokratskom razgovoru. To je preduvjet gradnje kolektivne
svijesti koja ne postoji u onoj mjeri da bi našem narodnom kolektivu od njegova
ruba do središta osigurala samorazumijevanje. Bez tog samorazumijevanja
naše tri ključne političke vrijednosti: vlastita samobitnost, vjerska
posebnost i bosanska državnost, koje su
Bošnjaci, plaćajući visoku cijenu, stoljećima strastveno čuvali, bit će i dalje ozbiljno ugrožene.
(The Bosnia Times)
