Kada se Hitler spremao da bombardira London, Winston Churchill je poduzeo sve pripremne radnje da to spriječi ili da katastrofa bude što manja. Međutim, nije znao šta da radi sa zakazanim umjetničkim predstavama, a drugo, umjetnici su tražili da Premijer ne dira u budžet za kulturu. Onda je došlo do jedne vrste pobune nekih ministara koji su tražili da se sve kulturne manifestacije otkažu i da Churchill ne izdvaja za kulturu, na što je onda on, Churchill, njih upitao: “A za šta se mi onda borimo ako ne za ono što naši umjetnici čuvaju?”
Dakle, Churchill se borio za to da Englezi ostanu Englezi, u punom svome identitetu, i da je odbrana identiteta ustvari cilj odbrambenog rata.
ALIJA JE TOGA BIO SVJESTAN
Svjedoci smo bili da je istu takvu svijest imao rahm. Alija Izetbegović jer su se tokom agresije na Bosnu i Hecregovinu održavale kulturne manifestacije, posebno u opkoljenom Sarajevu. Primjerice predstave u „SARTRU“, nastup na Evroviziji, Miss opkoljenog Sarajeva…, a prije toga, kao i nakon toga, legendarne koncerte ilahija i sevdaha, pa dolazak Jusufa Islama, Bona Voxa i koncerta U2 u Sarajevu itd.
Moja osnovna teza je da su Bošnjaci POSLJEDNJI NAROD EVROPE KOJI JE POSTAO NACIJA, i to 1993. na Prvom Bošnjačkom saboru. A to znači: narod koji se izborio za povijesnu mogućnost da sebi bira političke i druge predstavnike, da gradi sebi i svoje i državne institucije iz kulture, da ima svoju vjersku organizaciju… Uostalom da imaju sve što ima i pripada svakom drugom narodu u Bosni i Hercegovini i na Balkanu.
Bošnjaci nisu postali nacija 1993. zato što nisu imali nacionalnost tokom povijesti, nego zato što su im sve politike od 1878. do 1992. g. to nasilno zabranjivale. Mustafa Imamović je u svojoj Historiji Bošnjaka iznio tezu da su Bošnjaci postali nacija 1737., nakon Boja pod Banjom Lukom, kada su vojno porazili Karla VI. On opisuje tadašnje prilike kako su dva dana kasnije i kod N. Pazara Bošnjake zajedno napali Srbi i Nijemci, prijeteći im da će ih nestati ukoliko se ne pokrste. Tada ih je organizirao Ali paša Hekim-oglu, za koga su neki intelektualci pisali da bi svaki bošnjački grad trebao imati jednu od glavnih ulica koja bi nosila ime po Ali-paši Hakim-oglua, a on je povijesno potpuno anonimna osoba za Bošnjake.
I koliko će već sutra SDA i SBB, te A-SDA i PDA tvoriti bošnjački faktor u vlasti moraju se ujediniti, ne zbog svojih lidera nego zbog jednog te istog naroda koji je svjestan svoga identiteta i koji se POLITIČKIM sredstvima želi boriti za taj identitet i, kao takav, ostati u svojoj zemlji Bosni. Ali mi danas nemamo svoga Ali-pašu koji bi ujedinio naše prvake i spasio nas od počasti islamofobije koja hara Evropom, kao i pošasti ekstremnog sekularizma, sekularnog funfa, entalizma (Mazovjecki, Miloš), tzv “građanske opcije“ – jer njima svima sekularizam i građansla opcija te ljevica znače jedno te isto: da se Bošnjaci odreknu svoje vjere i nacionalnosti i to im je ulazna karta za te opcije – mada se izvorno nijedan od tih svjetonazora ili političlkih opcija ne bore za zatiranje vjere ili nacije, ali oni najčešće VODE u to, u BiH samo kod Bošnjaka, jer su Srbi i Hrvati i Jevreji BiH svoje identitete davno zaokružili i čuvaju ih na sve načine, bez drame i pritiska.
Zatim, samo Bošnjaci nemaju svoju vjersku organizaciju od 1945. do danas; imaju samo režimske klanove koji se bore za svoju vlast, a ne za očuvanje islama, osim u najmanjem mogućem kapacitetu (“da se vlasi ne dosjete”).
OGADILI SU BOŠNJAŠTVO
Ovi koji se danas bore za Bošnjaštvo Mustafa Cerić i Muamer Zukorlić ili Husein Kavazović i Hilmo Neimarlija toliko su ga poružnili da su novi naraštaji počeli da ga se odriču i da sebe traže i pronalaze u Bosanstvu…, bošnjačke elite čak ne žele da čuju za nj – što iz kompleksa zbog muslimanskog porijekla, što zbog “perjanica” Bošnjaštva.
Ima se osjećaj da sve istinske bošnjačke umjetnike getoizira i guši njihov glas naročito ljevica, a neke od njih “veliki Bošnjaci” i ljevica u isto vrijeme.
Zaboravlja se da su ratovi u Jugoslaviji i počeli zbog dva autentična muslimanska evropska naroda: bošnjačkog i albanskog, i savremena kriza na Balkanu se ne rješava zbog “postajanja nacijom” ta dva naroda, kao što se zaboravlja izjava Johna Majora koji je rekao: „Dozvolivši rat na prostoru Jugoslavije, Evropa je potvrdila svoje kršćanske korijene“.
Stoga se bojim da ako se ovako nastavi, Bosna i Hercegovina će jednog dana biti multietnička evropska država, članica EU, sa srpskim i hrvatskim narodom u sebi i sa dva miliona „zelenih termita“ koja neće znati ni šta su, ni odakle potiču, ni gdje idu…, dok ne dođu na vlast novi Majori i oni ne završe svoje postojanje na evropskom tlu.
Moja greška i gorka zabluda je bila da sa dvojicom vjerskih mudrijaša, čija politička kultura i svijest nije nadišla kulturu seoskih fiškala, prihvatim i angažiram se osnivati privatne “bošnjačke” akademije i kongrese čime smo, zapravo, urušili bilo kakavu stvarnu mogućnost da Bošnjaci imaju takve, dignitetne kulturne institucije…
Bošnjačka ljevica, ako se zaista bori za ovaj narod, mora znati “šta će sa islamom”, a to znači da mora prestati izmišljati fašistički pokret kod Bošnjaka, potom prestati stigmatizirati bošnjačke pisce i mislioce kao fašiste…
Teza mogućeg novog Bosanskog sabora treba polaziti od povijesnih, danas sasvim bjelodanih otkrića, da su Srbi tokom Drugog svjetskog rata bili na strani fašizma, ali da su iz njega izašli kao najveći antifašisti, te da su muslimane i katolike zajedno stigmatizirali kao ustaše i optužili oba ta naroda za zločine nad njima; da zbog toga nisu dali da se obilježi nijedno mjesto stradanja bošnjačkog naroda u Drugom svjetskom ratu, a stradalo ih je 104.000, mahom od ruke komšija, Srba i Hrvata, četnika, ustaša i komunista; da se moraju razlikovati partizani od komunista, da SDA i ostale stranke koje čuvaju bošnjački idenitet moraju napraviti poveznicu sa istinskim bošnjačkim parzitanskim pokretom i njegovim političkim ciljevima, ali i konačno progovoriti o titoističkim zločinima nad Bošnjacima.
Poentirat ću sa malo populističkim frazama da ne može jedan nesretan narod, posebno ako se radi o malom muslimanskom narodu okruženom kršćanskom većinom, stvarati sretnu i prosperitetnu državu ukoliko mu se skrnavi indentitet i ukoliko ne doživi svoju kulturnu renesansu.
Stoga ovim tekstom pokušavam pledirati da se jednim ovakvim saborom vrati dignitet intelektualcima i kulturi bez čega definitivno neće biti Bosne, bar onakve kakvu je (pre)poznaje civilizacija. Stanje u kulturi je zastrašujuće jadno, a umjetnici, za razliku od političke i vjerske kvazi elite koju nazivam „zelenom buržoazijom“, žive i umiru u bijedi i siromaštvu.
(TBT)