U prostorijama “WeWorka” u New Yorku, razbacani jastuci čekaju zauzeti zakupce da “urade ono što vole”, neonski znaci govore im da “hasluju još više”, a murali šire gospel #ThankGodIt’sMonday. Čak i krastavci u bokalima hladne vode imaju raspored. “Nemoj da staješ kada si umoran”, neko je urezao u plutajuće povrće. “Stani kada si gotov.”
Dobro došli u kulturu haslera (hustlera). Njome vladaju opsesije visokim ambicijama, izvanrednom pozitivnošću, lišena je humora i nemoguće je izmaći joj. Novi mediji kao što su Hustle, koji se bavi popularnim biznis vijestima i konferencijama, i One37pm, glorificiraju ambiciju ne kao sredstvo da se ispuni cilj, već kao način života.
“Trenutno stanje u preduzetništvu je veće od karijere”, piše na sajtu One37pm. “To su ambicija, pohlepa i hasl. Živi performans koji osvetljava vašu kreativnost… Slatka seansa koja čini da vam kulja endorfin.”
Ne samo da osoba nikada ne prestaje sa haslovanjem, već je nikada ne napušta zanesenost poslom, u kojoj svrha života postaje otići na koncert da bi se dobila inspiracija i vratilo radnom stolu. U novoj kulturi rada, podnositi ili prosto biti indiferentan prema svom poslu nije dovoljno. Radnici bi trebalo da vole to što rade, a da zatim tu ljubav prikazuju na društvenim mrežama, tako da ona dovede do stapanja identiteta radnika sa identitetom poslodavca.
To je glamur rintanja i on postaje mainstream. WeWork – koji obezbjeđuje zajednički radni prostor za tehnološke startupove čiju su vrijednost ulagači nedavno procjenili na 47 milijardi dolara – uspješno izvozi svoj brend radoholičastva u 27 zemalja, sa 400.000 zakupaca, uključujući i radnike koji čine 30 posto zaposlenih u Global Fortune 500.
Osnivač “WeWorka” Adam Neuman u januaru je najavio da je njegov startup u procesu rebrendiranja u “We Company”, kako bi se prilagodio širenju na stambene nekretnine i prostor za obrazovanje.
Idealni klijent je neko toliko zaljubljen u estetiku “WeWorka” da spava u “WeLive” stanu, vježba u “Rise by We” teretani i šalje djecu u “WeGrow” školu.
Strogost i eksploatacija
Ima onih koji vjeruju da težak rad ne stvara nužno sretne i zadovoljne radnike. David Heinemayer Hanson, koosnivač softverske kompanije “Basecamp” i autor knjige Na poslu ne mora biti ludo, kaže: “Ogromna većina ljudi koji se lože na haslovanje su zapravo ljudi koji ne obavljaju nikakav konkretni posao. To su menadžeri, finansijeri i vlasnici kompanija.
Hanson kaže da uprkos tome što podaci pokazuju da duže radno vrijeme ne utiče pozitivno ni na produktivnost, niti na kreativnost, mitovi o prekomjernom radu opstaju zato što opravdavaju bogatstvo stvoreno za tehnološku elitu. “To je eksploatacija.”
Elon Musk u svojoj kompaniji „Tesla“ održava određeni nivo performansi i on je najbolja ilustracija toga kako rad veličaju oni koji će prvi od njega profitirati. On je u novembru na Twitteru objavio da postoje mjesta na kojima je lakše raditi nego u „Tesli“, ali da “niko nije promijenio svijet radeći 40 sati sedmično”.
Tehnološka industrija pokrenula je nastanak ove kulture kada je Google počeo da hrani, masira i glumi doktora svojim zaposlenima. Cilj je bio privući najtalentiranije ljude i zadržati ih što duže za svojim stolovima.
Učešće u organiziranoj religiji je opadalo, naročito među američkim milenijalcima. U San Franciscu je koncept produktivnosti dobio gotovo spiritualnu dimenziju.
Aidan Harper, tvorac evropske kampanje pod nazivom “Četvorodnevna sedmica”, tvrdi da je ovo dehumanizijuće i toksično. “Stvara se pretpostavka da je jedina vrijednost koju posjedujemo kao ljudska bića upravo naša produktivnost – naša sposobnost da radimo, a ne humanost”, kaže Harper. Kultistički je, dodaje on, namamiti radnike u eksploataciju porukom o mijenjanju svijeta. “To je kreiranje ideje da je Elon Musk najsvetiji svećenik.”
Trošenje vremena na bilo šta to nije posao postalo je razlog da se osjećamo krivima.
Johnatan Crawford, preduzetnik iz San Francisca, kaže da je žrtvovao svoje odnose sa ljudima i ugojio se 20 kilograma dok je radio u svom startupu “Storenvy” za online trgovinu . Ako se socijalizirao, to su bili poslovni događaji. Ako je čitao, bile su to knjige o poslovanju. Sada poručuje svojim kolegama da se bave aktivnostima kao što su čitanje naučnofantastičnih knjiga, gledanje filma ili igranje video-igara.
Zamke preforsiranja
Logičan slijed okolnosti je da kada pretjerate sa poslom jednostavno pregorite. Upravo o tome govori viralni esej kulturne kritičarke sa portala BuzzFeed Anne Helen Petersen, a koji se bavi nedosljednostima haslmanije kod mladih. Ako su milenijalci navodno lijeni, kako to da su toliko opsjednuti poslom?
Milenijalci, tvrdi Petersen, očajnički streme da ispune sopstvena previsoka očekivanja. Ova generacija je odgajana da očekuje da dobre ocjene i uspjeh u vannastavnim aktivnostima donesu zadovoljavajući posao koji će nahraniti njihovu strast. Umjesto toga, oni završavaju sa nepouzdanim, beznačajnim poslovima i studentskim kreditima. Onda požuda za ponedjeljkom ujutru postaje odbrambeni mehanizam.
Većina poslova – čak dobrih poslova – puna je besmislenih zadataka. Korporacije nas iznevjere na neki način. A ipak, dobar dio njih i dalje promovira vrlinu posvećenosti poslu. “Spotify”, kompanija koja se bavi muzikom, kaže da je njena misija “da otključa potencijal ljudske kreativnosti”.
David Spencer, profesor u Poslovnoj školi Univerziteta Leeds u Velikoj Britaniji, ističe da takav stav kompanija, ekonomista i političara, datira još iz doba uspona merkantilizma u Evropi u 16. vijeku.
“Otada se poslodavci bore da posao predstave bez njegovih loših strana”, kaže Spencer. Ali takva propaganda može imati kontraefekte. U 17. vijeku u Engleskoj rad se posmatrao kao lijek za porok, objašnjava Spencer, ali je istina nagonila radnike samo da još više piju.
Loša procjena?
Internet kompanije možda su loše procijenile da će profitirati ukoliko ubijede zaposlene da svoj posao izjednače sa svojom suštinskom vrijednošću kao ljudskih bića. Tehnološka industrija sada se suočava sa kontraefektima u vidu monopolističkog ponašanja, širenja dezinformacija i podsticanja rasnog nasilja. A radnici konačno otkrivaju koliko je moći u njihovim rukama. U novembru je 20.000 zaposlenih u Googleu učestvovalo u mirnom štrajku zbog načina na koji kompanija tretira seksualne zlostavljače. Zaposleni u drugoj kompaniji poništili su ugovor o vještačkoj inteligenciji sa Ministarstvom odbrane SAD koji bi dronove koje koristi vojska učinio još opasnijim.
Hanson štrajk zaposlenih navodi kao ilustraciju tvrdnje da će milenijalci u jednom trenutku ipak ustati protiv kulture prekomjernog rada. “Ljudi neće podržati ovo”, kaže on. “Niti će povjerovati u propagandu da vječni mir leži u tome da vas neko nadgleda tokom pauze za toalet.” On aludira na intervju koji je izvršna direktorica kompanije “Yahoo” Marisa Mayer dala 2016. godine, a u kojem je rekla da je moguće raditi 130 sati sedmicno “ukoliko strateški organizujete spavanje, tuširanje i odlaske u toalet”.
Naposljetku, radnici moraju da sami odrede nivo svoje posvećenosti. Komentari Marise Mayer preplavili su internet, ali otad su mnogi drugi rado podijelili sopstvene strategije koje odgovaraju njenom rasporedu. Isto tako, Muskove objave na Twitteru se kritiziraju, ali i donose pohvale i molbe za posao.
Sumorna stvarnost 2019. godine je što se moljenje milijardera za posao preko Twittera ne smatra ponižavajućim, već savršeno plauzibilnim načinom da se napreduje.
(TBT, NYT)