Piše: Jason Stanley, thebosniatimes.ba
U knjizi Jezik Trećeg rajha Viktor Klemperer, jevrejski naučnik koji je nekim čudom preživio Drugi svjetski rat, piše kako je nacizam „prožimao cijelu stvarnost preko riječi, idioma i rečeničkih struktura koje su se nametale kroz milione ponavljanja i prihvatale mehanički i nesvjesno“. Ovakvim usađivanjem, primijetio je Klemperer, „jezik više nije samo pisao i mislio u moje ime već bi, što sam mu se više prepuštao, sve više diktitirao i moja osjećanja i upravljao cijelim mojim duhovnim bićem.“
Sličan fenomen postoji i danas u zemljama u kojima je prevladala politika ekstremne desnice, bila to Britanija u doba brexita, Poljska pod Kačinjskim ili SAD pod Trumpom. U posljednje vrijeme političari ekstremne desnice su u ovim zemljama dovedeni u ćorsokak i pribjegavaju sve bizarnijim lažima. Dok zagovornici brexita nastavljaju da tvrde da nagli izlazak iz EU neće štetiti britanskoj ekonomiji, Kačinjski pokušava da prebaci krivicu za ubistvo gradonačelnika Gdanjska, Pavela Adamoviča, sa sopstvene partije i njene ekstremističke retorike, na opoziciju. Za to vrijeme Trump uporno pokušava da proizvede krizu na meksičkoj granici kako bi opravdao svoje zahtjeve za podizanjem zida.
Međutim, uz svu pažnju usmjerenu na nasilnu retoriku i laži ovih lidera, suptilnije primjene desničarske retorike uglavnom prolaze neprimijećeno. Historija pokazuje da neliberalni pokreti ne moraju promovirati svoje ciljeve samo putem izbora, već da to čine i infiltrirajući se u svakodnevni diskurs političke debate. Ovdje ću pokazati kako desničarski „populisti“, autoritarci i fašisti vode borbu oko riječi da bi dobili rat ideja.
Umijeće semantičkog ratovanja
Kako je Trump uspio da preotme kontrolu nad Republikanskom partijom od njenog konzervativnog establišmenta? Jedan dio priče je njegova navodna „autentičnost“, koja se zapravo tiče njegovog retoričkog stila i dikcije. U njegovim tvitovima, na konferencijama za štampu i mitinzima, Trumpova upotreba jezika pokazala se efikasnom u promoviranju politike podjele na „nas i njih“, bar među njegovim vjernim sljedbenicima.
Međutim, Trumpova retorika nije nastala sama od sebe. Godine 1990, Newt Gingrich, koji je u to vrijeme bio predstavnik Georgije u američkom kongresu, sastavio je memorandum namijenjen organizaciji za obuku partijskih kadrova (GOPAC), koji se direktno odražava na današnju američku politiku. U tekstu pod nazivom „Jezik: ključni mehanizam kontrole“, Gingrich je napravio dvije liste: listu „optimističkih i pozitivnih upravljačkih riječi“ i listu „kontrastirajućih riječi“.
Prva lista savjetuje republikance da koriste sljedeće riječi kako bi definirali svoju „viziju javne službe“: „konflikt“, „hrabrost“, „debata“, „slušati“, „mobilizirati“, „za zastavu“, „za djecu“, „za životnu sredinu“, „za reforme“, „snaga“, „čvrstina“, „jedinstven“ i „mi/nas“. Druga lista predlaže etikete kojima treba obilježavati oponente: „korumpirani“, „korupcija“, „propadanje“; „uništenje“, „rušilački“, „pohlepa“, „hipokrizija“, „ideološki“, „liberalni“, „laž“, „permisivnost“, „bolesni“, „prijetnja“, „izdajnici“, „sindikalizirana birokratija“, „socijalna pomoć“ i „oni/njih“.
Gingrichov memorandum je vrlo sličan „metapolitičkim rečnicima“ koje koristi evropska ekstremna desnica. Na primjer, u knjigama Zašto se borimo: manifest evropskog otpora francuskog etno-nacionaliste Guillaumea Faya,1 i Povratak istinske desnice: priručnik za pravu opoziciju švedskog fašističkog lidera Danijela Friberga, čitaocu se predstavlja kratak pregled termina koji bi trebalo da podstaknu političku debatu. Ove liste uključuju riječi poput „globalizma“, „populizma“; „tuđinskog“, „kosmopolitizma“ i „antirasizma“, definirane na načine koje danas redovno srećemo na političkoj desnici.
Historijski gledano, fašistički pokreti su bili veoma svjesni značaja semantičkog rata i načina na koji govorne prakse oblikuju navike mišljenja. Kao što je Hitler u Mein kampfu morao da prizna svoje divljenje prema propagandnim taktikama zapadnih saveznika u Prvom svjetskom ratu, tako bi i mi morali da prepoznamo sofisticiranost savremene fašističke upotrebe jezika. Tek onda smo spremni za borbu protiv nje.
Da te ne bude sramota pred mamom
Razmotrimo, prije svega, termin „alt-right“ („alternativna desnica“), čije se porijeklo najčešće pripisuje bijelom nacionalisti Richardu Spenceru, mada se po svemu sudeći ovaj termin po prvi put pojavio u tekstu historičara Paula Gotfrieda iz decembra 2008. Spencer se ponosi svojim izumom i ljubomorno ga brani od drugih – uključujući i Gotfrieda – koji tvrde da su doprinijeli njegovoj popularizaciji.
„Ljepota alt-right brenda“, piše izdavač i bijeli nacionalista Greg Johnson, „sastoji se u tome što se njime signalizira otpadništvo od mejnstrim desnice, a da se pritom ne priznaje eksplicitna povezanost sa ‘stigmatiziranim idejama’ poput belog nacionalizma i nacional-socijalizma“. Ovo ne znači da sam Johnson nije povezan sa ovim ‘stigmatiziranim idejama’. Kao autor knjige Manifest bijelog nacionaliste, on otvoreno priznaje da je alt-right bio „pod velikim uticajem“ bijelog nacionalizma i da se na kraju pretopio u njega.
Johnson pozdravlja uvođenje etikete alt-right zato što ona prikriva antidemokratsku prirodu ovog pokreta. Zato oni koji ne pripadaju ovom pokretu ne bi trebalo da koriste ovaj izraz. Postoje precizniji termini za istu ideologiju, poput „fašizma“ koji obuhvata historijske konotacije kojih alt-right pokušava da se otrese.
Ova prikrivena upotreba termina alt-right u skladu je sa jednim od glavnih ciljeva fašističkog pokreta: postizanjem ugleda. Kako objašnjava Derek Black, sin osnivača Stormfronta, vodećeg sajta bijelih nacionalista: „Tata me je često savjetovao da bijelim nacionalistima cilj nije regrutiranje ljudi sa margina američke kulture, već onih koji započinju rečenice frazom ‘Nisam rasista, ali…’“. Johnson primjećuje i da su rani zagovornici alt-right pokreta „kultivirali ozbiljan ton srednjoklasnog ugleda, izbjegavajući rasističke uvrede i raspravljajući o rasi i jevrejskom pitanju u terminima biologije i evolucione psihologije.“
U međuvremenu, savremeni evropski fašistički pokreti su otišli još dalje u artikulaciji ovog cilja. Evropska ekstremno desničarska literatura je prepuna savjeta o tome kako učiniti sebe uglednim u poređenju sa drugima. Frieberg, na primjer, nedvosmisleno odbacuje „političko nasilje“ i „revoluciju“.
Ali ovo je proračunata smicalica. U stvarnosti, postoji povratna sprega između fašističkog uličnog nasilja i fašističkih političkih pokreta, iz prostog razloga što je fašističkim partijama neophodno nasilje u odnosu na koje će izgledati miroljubivo. Kada ne bi bilo fašističkih grupa koje pribjegavaju nasilju, fašističke partije ne bi imale u odnosu na šta da se diferenciraju kao manje ekstremne, ili da se pozicioniraju kao garanti stabilnosti „poretka“.
Težnja za ugledom je isto tako u središtu fašističkih metapolitičkih rječnika koji nude jezik za mejnstrimizaciju nekada ekstremnih ideja. U Jeziku u Trećem rajhu, Klemperer primjećuje da „riječi mogu biti poput malih doza arsenika: i ne primjećujemo da smo ih progutali, čini se da nemaju nikakvog efekta, a onda nakon izvjesnog vremena otrov ipak počinje da djeluje“. O fašističkim metapolitičkim rečnicima je možda najbolje razmišljati kao o bočicama otrova koje se lagano ubrizgavaju u politički rječnik javnosti.
Mi ili oni
Jednom kada fašisti steknu neophodan nivo ugleda, fašizam može početi puštati korijenje. U svojoj suštini, fašizam je zasnovan na specifičnom razumijevanju socijaldarvinističke borbe – otud i naslov Hitlerove autobiografije Mein Kampf (Moja borba). A socijaldarvinizam, s druge strane, povezuje neoliberalizam (ili ekonomski libertarijanizam) i fašizam. Zato ne treba da čudi što Trump uporno priča o „pobjeđivanju“ u biznisu i šalje signale prezira prema „gubitnicima“. Sada kada je on u Bijeloj kući ova plitka ideologija se pretvara u projekat nacionalne borbe protiv drugih zemalja.
Slična dinamika može se prepoznati i u Evropi. U Njemačkoj, većina originalnih članova neofašističke Alternative za Njemačku (AfD) ranije je pripadala Slobodnoj demokratskoj partiji (FDP), inače partiji desnog centra. FDP u većoj mjeri nego bilo koja druga njemačka partija zastupa neoliberalnu ideologiju i predstavlja se kao neskriveno „globalistička“ partija, koja insistira na niskim porezima i slobodnoj trgovini. Razumjeti kako fašizam može nastati iz ekonomskog libertarijanizma od suštinske je važnosti za razumijevanje opasnosti koja prijeti zapadnim demokratijama.
Ekonomski libertarijanizam – koji ne treba brkati sa demokratijom – predstavlja filozofiju u kojoj se borba između individua posebno vrednuje i u kojoj uspjeh determinira vrijednost pojedinca. Fašizam je, s druge strane, zasnovan na vrijednosti grupe kao proizvoda borbe između grupa. Fašizam stoga umjesto individua ima grupe kao subjekt i objekt analize. On je očigledno drugačiji od libertarijanizma. Ali skorašnja historija pokazuje da postoje problematične pretpostavke koje omogućavaju ljudima da neprimjetno skliznu iz jedne u drugu ideologiju. Na primjer, oni koji vjeruju da pripadaju grupi sa superiornim radnim navikama i većim kapacitetom za kompeticiju, mogu izvesti svoju individualnu vrijednost iz te grupe i solidarnosti sa njom.
Ljudi koji razmišljaju na ovaj način skloni su da na međunarodno tržište gledaju kao na bojno polje na kojem se sukobljavanju individualne „nacije“; van granica nacije oni vide samo „svijet neprijatelja“. Ali da bi fašistička politika uhvatila korijena, dovoljno je vjerovati da postoji borba između nacionalnih grupa unutar jedne zemlje. U svakom slučaju, mit o superiornosti grupe predstavlja dragocjeno oružje. Kako piše Faye u knjizi Zašto se borimo:
„Nije bitno da li je to uvjerenje objektivno istinito ili lažno: etnocentrizam je nužan psihološki preduslov opstanka jednog naroda (ili nacije). Historija nije polje u kojem se traga za intelektualno objektivnim principima, ona je uslovljena voljom za moć, nadmetanjem i selekcijom. Sholastičke rasprave o superiornosti ili inferiornosti jednog naroda naprosto promašuju poentu. U borbi za opstanak, osjećanje superiornosti i moralne ispravnosti je neophodno za djelovanje i uspjeh.“
Insistirajući na potrebi za mitom o nacionalnoj nadmoći, fašisti tipično potenciraju opasnost od dolazećih katastrofa, koje će uvijek biti dovoljno ekstremne da zahtjevaju čvrstinu i nemilosrdnost, i to ne samo individualnu, nego i grupnu. Buduće nesreće će izazvati takvu pustoš i zahtjevati toliko nadmetanja za oskudne resurse da više uopće neće biti mjesta za saosjećanje. Fašistička ideologija nudi katastrofičnu sliku budućnosti kako bi se već u sadašnjosti nametnula kao nužna.
Eshatologije, stvarne i izmišljene
Utješno je misliti da su zapadne demokratije danas manje sklone da popuste pred iskušenjima fašističkog razmišljanja nego što su to bile nekada. Međutim, današnji fašistički pokreti, za razliku od onih iz prošlosti, odgovaraju na sasvim zamislive katastrofične prijetnje. Bojim se da nema mjesta samozadovoljstvu.
Hitler je kao neposredno predstojeću katastrofu video globalnu nestašicu hrane, što nije imalo puno smisla. Ali kada Faye govori o predstojećoj ekološkoj katastrofi, njegova predviđanja nije tako lahko odbaciti. Kako je u svom specijalnom izvještaju, objavljenom prošlog oktobra, utvrdio Međunarodni panel o klimatskim promjenama, katastrofično globalno zagrijavanje moglo bi odrediti budućnost čovječanstva u narednih nekoliko decenija.
Pored toga, kako nas podsjeća Black, SAD imaju dugu historiju etnonacionalističke i fašističke misli. Benjamin Rush, jedan od potpisnik Deklaracije nezavisnosti, vjerovao je da je zbog borbe između nacija bilo nužno građanima SAD usaditi mit o američkoj naciji. A sudeći po njegovom portretu nedavno objavljenom u magazinu Atlantic, Gingrich danas propovijeda ideologiju sličnu onoj koju nalazimo kod Fayea i Friberga.
Uistinu, i Gingrich je opsjednut evolucionom biologijom i izgleda da vjeruje da se evoluciono naslijeđe ljudske vrste može najbolje vidjeti u surovosti i ružnoći ljudske politike. Kako piše Atlantic, Gingrich vjeruje da bi trebalo „da vidimo životinjsko carstvo iz kojeg smo evoluirali, onakvim kakvo ono uistinu jeste: ‘Svijet nadmetanja i izazova, na svim nivoima’“. Drugim riječima, ono što drugi vide kao „zlobu“ Gingrich vidi kao „prirodnu“ borbu na život i smrt.
Sloboda, jednakost, bratstvo, nadmoć
Istovremeno dok propagira nacionalnu nadmoć kao neophodan mit, fašistička ideologija nužno otjelotvoruje ovaj mit. Stoga u Mein Kampfu Hitler tvrdi da „sve na svijetu čemu se divimo – nauka, umjetnost, tehnička vještina i inovacija – predstavlja kreativni proizvod jednog malog broja nacija… Sva ova kultura postoji samo zahvaljujući njima… Ako bismo podijelili ljudsku rasu na tri kategorije – utemeljitelje, održavaoce i uništavaoce kulture – u prvoj kategoriji bi se našli samo pripadnici arijevske rase.“
Slično tome, Faye naglašava da „doprinos evropske civilizacije (uključujući i njen američki ogranak) historiji čovječanstva, prevazilazi u svakoj oblasti doprinose drugih naroda“. Danas možemo prepoznati blaže verzije ove ideje u nastupima evropskih političara ekstremne desnice, koji su odavno stekli javni ugled. Takva je priroda semantičkog rata.
Razmotrimo pojam „evropskog prosvetiteljstva“, koji ne posjeduje nedvosmisleno filozofsko značenje. Kao taksonomska kategorija, on uključuje filozofe koji su bili međusobno duboko suprotstavljeni – poput Hjuma i Kanta. Neke od ovih figura, među kojima je i Kant, promovirale su pojmove koje fašisti kategorički odbacuju (na primjer, pojam univerzalnog ljudskog dostojanstva).
Pa ipak, ekstremno desni evropski političari su lukavo usvojili govor o prosvetiteljstvu kao način da prokrijumčare smjelije tvrdnje o evropskoj nadmoći. Na primjer, gradonačelnik Antverpena Bart De Vever, otvoreni zastupnik flamanskog nacionalizma, nedavno je počeo govoriti o prosvjetiteljstvu kao „softveru“ za „veliki narativ o evropskoj kulturi“. Oslanjajući se na britanskog filozofa Roggera Skrutona, on tvrdi da su „evropsko prosvjetiteljstvo“ i nacionalizam komplementarni, a ne suprotstavljeni. Kod De Vevera nalazimo značajno preklapanje sa Fayeom. Na primjer, obojica osuđuju liberalizam i socijalizam kao puteve ka „otvorenim granicama“, „sigurnim prostorima“, „zakonima koji štite osjećanja“ i podrivaju roditeljski autoritet.
Nasuprot tome imamo primer Stevea Kinga, republikanskog kongresmena iz Iowe, koji je nedavno izazvao kontroverzu postavivši pitanje zašto su termini poput „bijelog nacionaliste, bijelog suprematiste, zapadne civilizacije“ postali „uvredljivi“. King očigledno nije dobio memorandum o značaju postizanja javnog ugleda. Ali ostatak njegove partije jeste. Nakon reakcije javnosti, republikanci su smijenili Kinga sa pozicija u kongresnim odborima za pravosuđe i poljoprivredu. Iako je King i ranije davao slične izjave, Republikanska partija je vidjela priliku da se pokaže kao relativno pristojna. I tako je King bio bačen vukovima zato što je izrazio gledišta koja mnogi njegovi republikanski drugari – na čelu sa njihovim predsjedničkim kandidatom 2016 – nesumnjivo dijele.
Lingvističko opsjenarstvo
Iz američke perspektive, evropski fašisti poput Fayea, i donekle Friberga, mogu izgledati previše egzotično da bi predstavljali ozbiljnu opasnost. Njihovo istovremeno pozivanje na prosvjetiteljstvo i odbacivanje prosvjetiteljskih ideala predstavlja strategiju stranu američkim građanskim tradicijama, a njihova histerija povodom miješanja rasa u Americi je sasvim nedopustiva (baš kao i u dobrom dijelu zapadne Evrope). Teško je čuti američkog političara – pa čak i pripadnika takozvane „tamne intelektualne mreže“ – kako hvali Nietzchea.
Pa ipak, čitanje metapolitičkih rječnika evropskih fašista duboko je uznemirujuće iskustvo, jer pritom uočavamo da je dobar dio tog jezika – uz prateće načine mišljenja – već prešao u mejnstrim.
Faj, na primjer, odbacuje antirasizam kao doktrinu koja „ohrabruje diskriminaciju u korist tuđinaca, razaranje evropskog identiteta, stvaranje multirasnog društva u Evropi i, paradoksalno, rasizam sâm“. U vrijeme kada je ovo napisano, 2001, zvučalo je smiješno. Reći da je antirasizam zapravo rasizam predstavlja klasičnu fašističku inverziju ideala (rat je mir, korupcija je antikorupcija, autoritet je sloboda). Ali obratimo pažnju na ono što se desilo u međuvremenu. Pojam „obrnutog rasizma“ ušao je u mejnstrim.
Kada Faye kaže da je antirasizam „temelj samozvanog pravedništva“ i „najrazvijeniji izraz postmoderne totalitarne ideologije“, njegova jeremijada je očigledno suluda. Ali izuzimajući nivo hiperbole, njegov argument nije suštinski različit od opisa „antirasizma“ kao „nove i sve dominantnije religije“, koji je izneo John McQarter, briljantni lingvista sa univerziteta Kolumbija.
Ili, uzmimo pitanje „političke korektnosti“, koju Friberg definira kao „pežorativ koji se uobičajeno koristi za skup vrijednosti i mišljenja od kojih pojedinci ne smiju da odstupe, a da ne postanu žrtve društvenih i medijskih sankcija“. Čitajući naredna dva pasusa iz Fribergove knjige, zaista je teško procijeniti da li je autor Friberg ili jedan od brojnih američkih „klasičnih liberala“ koji nariču nad savremenim trendovima na univerzitetskim kampusima:
„Posljednja inovacija (ekstremne ljevice) je urnebesna pseudonauka po imenu ‘rodne studije’… koja pod krinkom ‘pravde’ i ‘jednakosti’ pokušava da stvori atrofirano ljudsko biće… zavisno od… akademika koji mu serviraju vrijednosni sistem.“
„Antirasizam podržava etničko samonametanje od strane manjina, sve dok manjina o kojoj se radi nije evropska. To se pravda pozivanjem na dobrim dijelom izmišljene, postvarene pojmove poput ‘bijele privilegovanosti’.“
Kao posljednji primer možemo uzeti napade na takozvani kulturalni marksizam koji su u akademskom svijetu postali mejnstrim. Ali, kako je nedavno istakao Samuel Moin, sam ovaj termin predstavlja reciklirano antisemitsko opće mjesto koje već godinama kruži fašističkim forumima.
Čitajući Fayea i Friberga i uviđajući mnoga preklapanja sa savremenim političkim diskursom, teško je izbjeći pomisao da fašisti pobjeđuju u semantičkom ratu. Da ne bude zabune, mnogi američki i evropski liberali koji larmaju protiv „ekstremne ljevice“ i rodnih studija odbacuju Nietzchea, a ekstremna desnica bi ih svakako proglasila „globalistima“. Oni nisu fašisti. Pa ipak, ne treba zaboraviti koliko lahko su neki mislioci i političari – njemački FDP je tu naš dokaz br.1 – iz neoliberalizma skliznuli u fašizam.
Fašistička specifičnost
Slična sklizavanja mogu se desiti i u drugim oblastima. Na primjer, neki antinacionalistički javni intelektualci sve više insistiraju na debati o razlikama u inteligenciji između različitih rasnih grupa, kako bi signalizirali sopstvenu posvećenost istini. Drugi insistiraju na značaju prosvetiteljstva kao ključnog dostignuća civilizacije, kao da su Evropljani izmislili razum i poklonili ga ostatku čovečanstva. To je dobro razumio Gingrich kada je na pozitivnu stranu svog spiska stavio i pojmove kao što su „debata“ i „slušati“, pri čemu pozivanje na razum može poslužiti praktično bilo kom cilju. Tako Friberg može da nas ubjeđuje da je razumno ograničiti imigraciju.
Isto tako, fašistički ideolozi neprekidno veličaju i brane ideal meritokratije. Ali isto to čine i „globalisti“, baš kao i libertarijanci iz Silikonske doline. U slučaju ekološke katastrofe, nije teško zamisliti zagovornike slobodnog tržišta kako zastupaju ultranacionalizam kao najbolju strategiju opstanka, ili tehno-milijardere koji odlučuju da društvom treba da upravljaju „pobjednici“ – to jest, ljudi poput njih.
U svojoj originalnoj upotrebi, termin „alt-right“ sadržao je skup međusobno različitih antidemokratskih ideologija, a među njima i „mračno prosvjetiteljstvo“ filozofa Nicka Landa. Po Landu, demokratija nužno korumpira društvo i demokratske države bi trebalo zamijeniti „korporacijskim vladama“, na čijem čelu su menadžeri. Vodeći princip bi bio „nema glasanja, vrata su tamo“, što znači da građani ne bi imali nikakvog utjecaja na vođenje politike, ali bi mogli da odu kad god požele (kao da je dobrovoljno progonstvo – koje je u antici bilo jedna od najtežih kazni – poželjan i udoban ishod). Po Oliviji Goldhil iz magazina Quartz, mračno prosvjetiteljstvo je privuklo veliki broj istaknutih zagovornika u Silikonskoj dolini, uključujući po svemu sudeći i investitora Petera Tilla, koji već duže vrijeme u svojim govorima artikulira neka od osnovnih načela ove ideologije.
Istraživači koji pišu o mračnom prosvetiteljstvu upoređuju ga sa fašizmom. Različiti ekstremno desni i antidemokratski pokreti, od evropskih i američkih etnonacionalističkih do tehno-korporatističkih struja poput mračnog prosvjetiteljstva, sve više se stapaju iako su im njihove pristalice privučene veoma različitim razlozima.
Ako govori kao fašista…
Kao što smo vidjeli, cilj fašističkih metapolitičkih rječnika poput Fayeovog i Fribergovog sastoji se u ubacivanju na prvi pogled nevinih termina u javnu diskusiju, kako bi se nekada neprihvatljive antidemokratske ideologije predstavile kao benigne i kako bi se oslabio otpor javnosti prema antidemokratskim činovima i mjerama. Kada se fundamentalni demokratski princip jednakog poštovanja predstavi kao „politička korektnost“ ne treba da čudi povećana spremnost ljudi da slušaju političare koji cijele imigrantske grupe nazivaju „silovateljima“ i „zmijama“. Kada političari počnu da nazivaju imigrante „ilegalnim tuđincima“, ne treba da čudi što ljudi postaju spremniji da imigrante tretiraju kao nešto niže od ljudskih bića i prihvataju činjenicu da se djeca imigranata otimaju i zatvaraju u kaveze i logore.
Ja sam po obrazovanju filozof jezika i lingvista, a isto tako i epistemolog i kognitivni naučnik. Znam puno toga o jeziku i razmišljanju i imam dobru predstavu o tome šta nam je još uvijek nepoznato. Kako stvari trenutno stoje, možemo vidjeti da izvjesni načini govora i mišljenja postaju sve šire prihvaćeni, ali nemamo jasnog načina da izračunamo efekte ove promjene na pojedince i društvo.
Štaviše, ne znamo da li je moguće usvojiti jezik histerije o ljevičarima, sindikatima, marksizmu i imigrantima, bez usvajanja ostalih dijelova fašističkog paketa. Ne znamo da li je fašizam holistička jezička igra. Ovdje nam kao najbolji vodič može poslužiti naša sopstvena historija. Intelektualci od Klemperera do Jamesa Baldwina, upozoravali su nas na cijenu poraza u semantičkom ratu, koji gubimo usvajajući rječnik svojih neprijatelja.
Duboko sam zabrinut mogućnošću da promjena naše lingvističke prakse popločava put antidemokratskim ishodima, uključujući i savremene verzije fašizma, koje neće doslovno pratiti forme koje poznajemo iz historije. Imajući u vidu ovu opasnost, od ključnog je značaja da se ne ustežemo da je nazovemo njenim pravim imenom.
(TBT, Project Syndicate)