Za Dicka i Lynne mladi Bush je nesposobni idiot koji se ne može koncentrirati čak ni na pečeni pileći batak koji u jednoj sceni filma jede nesvjestan da išta jede, a to je šansa koju ne žele propustiti.
Šansa da u sjeni predsjedničke lutke vladaju svijetom, Amerikom i, najvažnije, novcem.
A to znači da će film “Čovjek iz sjene” biti vrlo zanimljiv i poučan svim političarima koji vire iz sjena svojih trenutačno uspjelijih i uvaženijih kolega.
Međutim, postoji u filmu duhovitog i darovitog komediografa Adama McCaya, scenarista i redatelja “Čovjeka iz sjene”, dio te bračne scene u krevetu koji je stilski neuvjerljiv.
Dick i Lynne recitiraju monologe kao da su Shakespeareov Macbeth i Lady Macbeth, rječnikom i dikcijom koji su izvan njihovih karaktera.
McCay jednostavno nije mogao odoljeti, ma koliko mu se Dick i Lynne gade, usporediti ih sa Shakespeareovim tragičnim junacima, a takva usporedba primitivnog i pohlepnog mentaliteta s bračnim junacima tragedije o ambiciji, zločinu i kazni nije ni umjesna ni smiješna. McCay voli dosjetke, pa tako priču o uspjehu i opstanku Dicka Cheneya pripovijeda nevažan smrtnik čija je veza s junakom filma isključivo zdravstvena – kad pripovjedača filma naprasno pregazi auto, umirući Cheney preživljava jer mu presade pripovjedačevo zdravo srce.
I s tim će zdravim srcem Dick Cheney bezobrazno odgovarati novinarima na njihova izazovna pitanja, tvrdeći da mu je bila čast služiti američkim građanima kako bi imali miran san, punu trpezu i natankan automobil.
A da bi im sve to omogućio izdavao je, umjesto Georgea Busha mlađeg, naredbe za ratove, bombardiranje gradova, ubijanje civila, mučenje zatvorenika, smanjivanje poreza bogatima, poslovno pogodovanje prijateljskim kompanijama i još mnogo toga što tvori uspješnu karijeru ambicioznog političara.
Dick Cheney je politički arhetip, koji se zove Plazi Gazi – plazi pred moćnijima, gazi one ispod sebe. Priču o tom plazitelju i gazitelju McCay prekida u pola filma još jednom dosjetkom – odjavnom špicom koja teče u trenutku kad je, čini se, mediokritetska politička karijera Dicka Cheneya završena.
A onda se pojavljuje George Bush mlađi kojemu treba neko ko će obavljati posao umjesto njega i film tek tad zapravo počinje.
Bush s olakšanjem i pečenim pilećim batakom u ruci prepušta Cheneyu američku vojsku, ekonomiju, financije, unutarnju politiku, vanjsku politiku i, naravno, sastavljanje nacionalnog stožera Bijele kuće isključivo od Cheneyevih ljudi, uz izuzetak dvije poštene crne afro-američke ovce, Colina Powella i Condolezze Rice, jedina dva političara kojima je u McCayevu filmu neugodno što su u stožeru ništarije poput Dicka Cheneya.
Film počinje prizorom Cheneyeve reakcije tijekom terorističkog napada na Svjetski trgovački centar 11. septembra. Dok su svi oko njega zgranuti, izgubljeni i preplašeni, Cheney jedini vlada situacijom.
Problem McCayeve zabavne političke komedije nije uvjerljivost svega što se zbiva, nego reakcija gledatelja kojemu bi se svijet politike i osoba poput Dicka Cheneya trebao zgaditi, a ne može mu se sasvim zgaditi jer genijalni glumac Christian Bale tijelom, dušom i neizmjernim darom za dramu i komediju tako strastveno glumi Cheneya da se s njim poistovjećujemo, pa čak i navijamo za njega.
(TBT)
