HISTORIJA
Najmlađa kćerka kneza Lazara i kneginje
Milice, rođena je, pretpostavlja se, između 1373. i 1376. godine, u Kruševcu.
Roditelji su joj dali biblijsko ime Olivera (na latinskom maslina), kao simbol
napretka, ljepote, snage i mira. To ime kao da je odredilo dalju sudbinu male
kneginje.
(FOTO)
Najmlađa kćerka kneza Lazara i kneginje
Milice, rođena je, pretpostavlja se, između 1373. i 1376. godine, u Kruševcu.
Roditelji su joj dali biblijsko ime Olivera (na latinskom maslina), kao simbol
napretka, ljepote, snage i mira. To ime kao da je odredilo dalju sudbinu male
kneginje.
Pored braće Stefana i Vuka i sestara Mare,
Dragane, Teodore i Jelene, Olivera je bila miljenica roditelja.
Olivera je djetinjstvo provela na dvoru u
Kruševcu, učeći se lijepom ponašanju. Obrazovanje kneževske djece u Srbiji prvenstveno
je bilo zadatak i obaveza. Nastavu su
držali sveštenici, ali i privatni učitelji iz drugih zemalja. Neizostavno je
bilo podučavanje čitanju, pisanju, matematici, pjevanju, morao je tečno da se
govori latinski i grčki.
Prema neprovjerenim podacima, plavokosa
Olivera osvojila je srce Miloša Obilića, mladog braničevskog vojvode. On je bio
čest gost na dvoru njenog oca, od koga je čak zatražio kneginjinu ruku. Lazar
ga je odbio, uz obrazloženje da mu je kći isuviše mlada za udaju. Dalje redove ove nepotvrđene priče izbrisala
je historija i Boj na Kosovu 28. juna 1389. godine.
Olivera je data za ženu čovjeku koji je
napao njenu zemlju i pogubio njenog oca.
Kneginja Milica, koja je poslije Kosovske
bitke vladala Srbijom, uz saglasnost sve vlastele, državnih činovnika,
patrijarha i arhijereja maloljetnu Olivera, u proljeće 1390. godine, dala je
harem sultana Bajazita. Zauzvrat je sklopljen mir sa Turcima i Srbija je
postala vazalna država obavezna da Turskoj pruža pomoć u vojnim pohodima.
Kneginju su u harem vodila oba brata ,
kneževići Stefan i Vuk, kojima je to bilo prvo putovanje na poklonjenje novom
vrhovnom gospodaru Srbije. Prema predanju, put iz rodnog Kruševca ka
Drenopolju narod je Oliveri posuo ružama.
Sultan Bajazit, plah i nabusit nasljednik
trona, tada je već imao tri žene, kadune, koje su mu podarile šestoro
djece, četiri sina i dvije kćeri.
Olivera je u haremu zatekla i druge
plemkinje, kako osmanskog, tako grčkog i francuskog porijekla.
Ipak, srpska princeza i posljednja turska
sultanija se od početka izdvojila hrabrošću, mudrošću i istrajnošću. Nijednoj
prije nje, koja nije prešla u islam, nije pošlo za rukom da postane toliko
uticajna.
Vremenom se između Olivere i sultana
ipak rodila ljubav.
Zahvaljujući njenom velikom uticaju na
Bajazita, ali i Bajazitovom velikom poštovanju prema kneginji Milici i Stefanu,
Srbija je u to vrijeme imala mnogo povoljniji položaj nego druge balkanske
vazalne države.
U turskoj „Hronici”, Ašik-paše Zade,
napisanoj oko 1484. godine, Oliveru zovu „Srpkinja devojka” ili „Ćaurka
devojka” koja je ljepotom i strpljivošću zaludjela sultana Bajazita. Kao
pravovjerni musliman i derviš, Ašik-paša je zamerio turskom caru što se odao
alkoholu, navodno pod uticajem nove žene.
Ali jedino što se sa sigurnošću može
pretpostaviti jeste da je uticaj mlade sultanije bio veći nego što je to bilo
dozvoljeno ijednoj ženi prije nje.
Olivera i Bajazit bili su u braku punih
dvanaest godina, ali ona nikada nije prešla u islam. Ostala je pravoslavne
vjere, a na dvoru u Jedrenu imala svog ličnog sveštenika.
Poslije bitke kod Angore (Ankare) 1402, gde
je tatarski emir Tamerlan nanio težak poraz Osmanlijama i zarobio sultana
Bajazita, zarobljeništva je dopala i Olivera.
Prema osmanskoj tradiciji, Bajazit je 8.
marta 1403. u tatarskom ropstvu na kraju izvršio samoubistvo zbog sramote koja
je bila nanesena Oliveri.
Olivera je oslobođena iz zatočeništva tokom
1403. zahvaljujući poslanstvu koje je njen brat Stefan Lazarević poslao
Tamerlanu.
Vratila se u Srbiju i nešto kasnije
se trajno nastanila na dvoru svoga brata despota Stefana u tadašnjoj prestonici
Beogradu. Sve do njegove smrti.
Princeza Olivera nije se više udavala i
nije imala potomaka. Smatra se da je
umrla posle 1444. godine i ne zna se gdje je sahranjena.
(The Bosnia Times, NN)