Možda je tačna procjena da je danas u Bosni i Hercegovini teško organizirati efikasne demonstracije kojima bi se vlast natjerala da napravi značajnije promjene npr. da istraži kriminalne privatizacije i donese efikasne zakone protiv korupcije, da prekine s nepotizmom i počne vrjednovati stručnost, a ne podobnost. Zaista danas nije lako razabrati koja će to sila natjerati režim da presiječe granu na kojoj opstaje u vrhu. Razlog je jednostavan – režim je otupio, uništio ili podjarmio dio populacije koja bi mogla biti velika prijetnja – radničku klasu, akademsku zajednicu i dio studentske i učeničke omladine. Ali, istovremeno režim sve teže kontrolira – slobodne medije, nevladine organizacije, boračku populaciju, opće nezadovoljno stanovništva, a posebno nezaposlenu omladinu, penzionere i zaposlene izvan budžetskog sektora. Ono što režim nikako ne kontrolira su – politički oponenti i strani faktor. Dakle, sa bijednim imageom kakav danas ima u zemlji i inostranstvu, i dugim spiskom neprijatelja koje je sebi stvorio, režim se ima koga bojati. Kako ovaj u FBiH, tako i onaj u RS.
Eliminacija kritične mase
Kriminalna privatizacija imala je prvenstveno za cilj da se nekoliko porodica i pojedinci u njihovoj tajkunskoj mreži obogate. Da li je uništenje radničke klase bila tek posljedica devastacije privrede, ili također smišljeni proces, sada je manje važno. U svakom slučaju taj segment društva tzv. srednji sloj sa ogromnim potencijalom je gotovo nestao. Otjerani su iz rasprodanih firmi na biroe rada, a oni koji rade su najnovijim zakonima i ugovorima o radu pretvoreni u roblje poslodavaca uz prećutni mig države. Uglavnom, neuspjeli protesti radnika ukazuju da se oni sami ne uspijevaju okupiti, ali da ova populacija posjeduje brojnost i energiju kritične mase kojoj samo treba bolja organizacija i vođenje. To je već priča o režimskim sindikatima i sindikalnim vođama. Međutim, proteste uopće ne moraju voditi sindikati.
Akademska zajednica je već duže vrijeme u očima ugroženog stanovništva jedno od najvećih razočarenja. Ovdje se misli na profesore i dekane fakulteta, pisce, intelektualce, doktore nauka sa raznih instituta itd. od kojih se očekivalo da ukažu na devijacije, objasne narodu suštinu zla te kreiraju pozitivnu alternativu i postave idejne putokaze. To i jeste zadatak intelektualaca u svakom društvu. Sjetimo se da su tokom agresija na BiH okupatorske snage u svakom gradu po osvajanju prvo zatvarali i ubijali intelektualce, ljekare, profesore, direktore… ukratko idejne lidere koji bi bili u stanju organizirati otpor. Sada, u miru, režim uglavnom ne zatvara i zasad ne ubija oponentske intelektualce (samo šalje batinaše na njih), ali je uspio ugurati svoju (SDA/HDZ/SNSD) politiku na fakultete i univerzitete i nametnuti se kao faktor u svim važnim pitanjima akademske zajednice. Tako su danas akademske karijere profesora usko vezane za političku poslušnost, ako žele bez problema napredovati. Zato imamo sramno malo primjera naučno argumentiranih kritika režima, a odavno nije zabilježeno da profesori podstaknu, ohrabre, a ne daj bože predvode studentski bunt protiv devijacija u društvu. Dekani koji se bez srama više brinu npr. što u Predsjedništvu nije Čović, nego je Komšić, ili koji po diktatu „prve dame u Bošnjaka“ sa fakulteta tjeraju uvažene profesore medicine, tipični su primjeri za to.
Tražeći pozitivne primjere odmah uočimo akademika Esada Durakovića. On je najdublje secirao i objasnio režim kao nosioca „projekata koji mijenjaju karakter bh. društva…“ Sa Filozofskog fakulteta režimu povremeno rukavicu u lice baca Enver Kazaz, sa FPN-a poneka akademski sterilizirana kritika stigne od profesora iz generacije Asima Mujkića, zatim sa jednog stranog fakulteta u BiH ponekad po vlasti oplete profesor Damir Marjanović i to bi bilo sve. Sve ostalo što se čuje od intelektualaca je umotano u općenite fraze tako da se ni vlasi, a ni balije ne dosjete na koga se odnosi „teška riječ“. A novinari su posebna priča…
Zašto šute intelektualci?
Čega se boji naš „trust mozgova“ ? Jednom riječi, boje se – režima. Ili jasnije, svjesni su da zli režim može od njih napraviti nezaposlene socijalne slučajeve i društvene marginalce, a nisu sigurni da će se za njihovim progresivnim idejama povesti dovoljna kritična masa koja bi režim oborila, a njihove ideje provela u djelo. Tako akademska zajednica u BiH nastavlja tavoriti, a svaki otklon od toga bit će čin lične hrabrosti i intelektualnog digniteta pojedinca.
Pledirati na današnje studente da se malo ugledaju na demonstrante iz 1968. je bespredmetno. Situacija je bila potpuno različita od današnje, a i akteri. Današnja studentska omladina se kroz svjesno nakaradno kreiran sistem obrazovanja mentalno otupljuje tako što ih se destimulira u kritičkom mišljenju. Odavno niste čuli artikuliran studentski protest protiv devastacije obrazovanja i njihove marginalne pozicije u društvu. Nedavno je tužno zvučala rasprava na Skupštini SPUS-a o tome da li je neko uvrijedio nečiju mahramu kao vjerski simbol ili nije. Rasprava nije otišla dalje od toga, iako studenti imaju za raspraviti daleko ozbiljnija pitanja o svom statusu (npr. da li je i novo rukovodstvo SPUS-a tek omladinska organizacija SDA ?!). Pa, nije li i to navođenje studenata na sporedne teme zapravo njihovo odvraćanje od bitnih pitanja društva? Tako se prošle godine rasplamsala rasprava oko pravilnika o oblačenju na UNSA. Dakle, studentima se željelo nametnuti kao problem nošenje mini-suknji, tetovaža i pirsinga, da ne bi raspravljali o tome kako je politička odanost režimu (SDA) uvjet za akademsko napredovanje, a što je nespojivo sa nezavisnošću univerziteta. Da, UNSA i javni univerziteti u BiH su potpuno pod kontrolom vladajućih stranaka.
Dakle, potrebno je stimulirati i ohrabriti studente na razmišljanje, zaključke o vlasti i na reakciju. Potrebno je otkloniti nametnuti stereotip da se „protestima ne može ništa promijeniti“. Naravno da može! Ali, i ovdje je stvar u dobroj organizaciji studentske populacije u borbi za nezavisnost univerziteta i slobodu misli. U to nikako ne mogu biti uključeni razni „zahiragići“.
Ko u BiH može organizirati uspješne proteste ?
Sjetimo se da su i tokom protesta 2014. godine kao i nakon banjalučkih protesta prošle godine, te tokom izbora vlastodršci, posebno u RS, redovno isticali da „imaju podatke o miješanju nekih stranih službi i ambasada.“ U tome vjerovatno ima i istine. Ako nije direktno miješanje, onda je sigurno da mnoge strane zemlje imaju interes da prate zbivanja u BiH, nadziru ili usmjeravaju. Također, historija nažalost bilježi da su mnoge prevratničke demonstracije u svijetu i regionu sa radikalnim promjenama režima i društva bile planirane, podstaknute, finansirane i vođene iz stranih centara, a da je u zemlji korištena tek kritična masa nezadovoljnika i opozicija režima.
Tako je proveden prevrat u Rumuniji i svrgnut Nikolae Čaušesku u decembru 1989. uz svesrdnu pomoć CIA-e koja je iskoristila ekstremno nezadovoljstvo stanovništva za to da dodatno oslabi ruske pozicije u budućoj članici NATO-a. Isti (američki) rukopis se može prepoznati i tokom demonstracija koje su prethodile svrgavanju Slobodana Miloševića u oktobru 2000. godine. Zatim, strani faktor je kreirao i izveo operaciju likvidacije Hercegovačke banke 2001. godine zbog sumnje da ilegalno finansira već ukinutu HR Herceg-Bosnu. U ovom slučaju strani faktor je u potpunosti vodio operaciju uz simbolično prisustvo policije FBiH, kako bi akcija imala bar labavi pravni alibi.
Dakle, strani faktor je nešto što režimi u BiH nikako ne mogu kontrolirati, ali je svakako i onaj faktor koji uvijek zastupa vlastiti interes, a koji se može, a i ne mora poklopiti sa interesima BiH. I u svakom slučaju, niti jedna strana sila ne može uspjeti bez oslonca na domaću opoziciju i nezadovoljnu masu. To je ono čega se režim paranoično boji.
Politička opozicija aktuelnom režimu, a u slučaju BiH su to lijevo-građanske i proevropske stranke (nasuprot konzervativno-klerikalnim nacionalističkim), po svojoj prirodi je logična prijetnja režimu. To se pokazalo na proteklim izborima, bespoštednoj kampanji te sadašnjim i dalje zaoštrenim pozicijama sa kojih lijevo-građanske partije „neće sa nacionalistima“, dok nacionalisti glume pobjednike i uvrijeđeno se smatraju obaveznima u vlasti. Bez obzira kako se posloži vlast u narednom mandatu u BiH, do konflikta će doći onog momenta kada se otkriju strategije i postane jasno – koje snage su za reforme, rekonstrukciju i stvarni napredak države, a koje snage su za očuvanje pozicija i statusa quo ili čak za destrukciju BiH. U tome će biti nukleus ozbiljnijeg političkog konflikta, koji može prerasti u masovnu i odlučnu demonstraciju opredjeljenja naroda za određenu opciju.
Kako uspješno voditi proteste?
Jasnije rečeno – onog momenta kada se pokaže da režimska struktura ne namjerava stvarno pristupiti reformama sa ciljem poboljšanja života građana, a opozicione snage pokažu da imaju jasnu viziju i projekte za napredak, tada će nestati razlozi da narod i dalje trpi režim, da mu daje legalitet i iskazuje poslušnost. Dakle, to je trenutak kada je neophodno da progresivne političke snage artikuliraju svoj alternativni model boljeg društva, predstave ga javnosti, a da kritična masa građana režimu kaže „odlazi“. Sve što slijedi je stvar operativnih postupaka vođenja mase građana, formiranja javnog mnijenja, prezentiranja i afirmiranja novog političke strategije kao novog sistema vrijednosti. Svakako, to je mnogo lakše ovako akademski planirati, ali… „Ima načina…“ rekli bi politički pragmatici.
Protesti iznad svega moraju biti detaljno planirani i dobro organizirani. Spontanost i emocije “za“ i „protiv“ nečega su samo gorivo i energija mase. Ona mora biti dobro usmjerena, a postupci moraju biti određeni nekoliko koraka unaprijed.
Za sam početak protesta neophodan je povod. Neki događaj, incident, štetna odluka režima i sl. što jasno pokazuje potrebu za promjenom vlasti. (Npr. protesti 2014. godine počeli su radničkim, socijalnim buntom uposlenika „Hidrogradnje“, ali su ideološki bili nerazvijeni.) U tom trenutku mora postojati inicijalna grupa organizatora koja će izaći u javni prostor, privući pažnju građana i pozvati sljedbenike. To je vrlo osjetljiv trenutak. Radi se o prvom plamičku koji mora potpaliti i održavati vatru, dok se ne razgori.
Za dobro vođenje neophodni su mediji, što u današnje vrijeme i tehnološke domete nije poseban problem. Mediji moraju neprestano držati tenziju, izvještavati i pozivati pristalice da se priduže demonstrantima. Visok tempo medijskog izvještavanja povećava masovnost.
Kad se postigne značajna brojnost, tek onda se artikuliraju zahtjevi – za promjene. Moraju se istaći interesi koji su zajednički najvećem broju stanovništva, ne interesi uskih grupa. Također, zahtjevi moraju biti usmjereni na konkretne probleme koji tište građane (male penzije, korupcija u vlasti, nefunkcioniranje službi i sudstva, očigledna opća nepravda prema osjetljivim grupama, vladanje na štetu naroda i javnih dobara, nepotizam, uhljebi…). Time se građane motivira na učešće u protestima i u rješenjima!
Trenutak razotkrivanja
U određenoj fazi protesta, a svakako kad se postigne maksimalna masovnost, morat će se predstaviti i politički autoritet (opozicioni ili neki sasvim novi) koji preuzima odgovornost za zahtjeve i ciljeve što ih ističu demonstranti. To mora voditi politička snaga koja će stati iza svega i kasnije, kad (i ako) protesti dovedu do svrgavanja režima te početi provoditi programe. To je vrlo bitno, jer time nove snage podižu svoj rejting za prve naredne izbore!
Ne treba ni sumnjati da će se režim nastojati zaštititi upotrebom policije i pod krinkom „očuvanja javnog reda i mira“ pokušati razbiti demonstracije. Obostrana upotreba sile je gotovo neizbježna prilikom masovnih demonstracija, posebno kada se istakne zahtjev za smjenu režima. Stoga, odnos prema policiji mora biti balansiran – doziranje nasilja demonstranata zavisi od reakcije režima. I svakako, nasilje mora biti jasno usmjereno na simbole režima (sjedište stranke, organa), ali ne i rušilačko. Balansiranost upotrebe sile je u tome da se ne čini nepotrebna šteta na javnim dobrima, što svakako utiče i na image demonstranata. U prvim redovima demonstranata moraju biti osobe spremne za sukob.
Ograničeno nasilje demonstranata služi da uvjeri režim da: (1) demonstranti i njihovi predvodnici misle ozbiljno i namjeravaju ustrajati; (2) da im se pokaže da će nasilje doći do njih, ako ne počnu konstruktivno komunicirati; (3) da je masa kritičnog obima – iznad kapaciteta policije da je savlada silom i (4) najvažnije je jasno pokazati policiji da zahtjevi za promjene nisu usmjereni protiv njih, da nije policija cilj agresivnog djelovanja, nego režim. Od početka demonstracija mora se nastojati pridobiti policiju na svoju stranu. Policija će uglavnom postupati po naređenjima, ali upornost kritične mase najčešće dovodi i do kolebanja policije, što pokazuje primjer Pariza.
Da zaključimo, na pitanje – trebaju li Bosni i Hercegovini protesti, pa čak i nasilne demonstracije, da bi došlo do kvalitativnih i suštinskih promjena u društvu – odgovor je višeslojan. Da, trebaju, jer režim ovoliko ogrezao u kriminal neće se dobrovoljno odreći vlasti, a njihova dalja vladavina vodi zemlju i narod u propast. Nadalje – može li se okupiti kritična masa za obaranje režima ? Da, može. Obespravljeni radnici, nezaposlena omladina, poniženi borci, zatim i studenti, obezvrijeđeni intelektualci pa čak i penzioneri – svi oni zajedno čine kritičnu masu kojoj samo treba dobra organizacija i vođenje. I najvažnije – ima li ko da osmisli bolji model društva i bolju vlast ? Posljednjih dana se pokazalo da i to ima.
U BiH su sada prilično jasno polarizirane snage koje se žele obračunati sa korupcijom, pljačkom državne imovine, stranačkim i nekompetentnim vođenjem državnih službi, obrazovnih, medicinskih, komunalnih… i drugih institucija, i one druge koje su ih zapravo uništile i nisu sposobne za bolje.
I na koncu, strani faktor… Ima li BiH u ovom trenutku moćne prijatelje koji bi podržalu neku novu, pošteniju i pravedniju BiH u EU i NATO-u ? Naravno da ima. Ali, o tome drugom prilikom.
(TBT, Istraživački tim)