Kada se završe školski časovi petkom, Zamanbol ide kući, radi domaći i sve što već tipični tinejdžeri rade. Subotom, osedla konja, odjaše duboko u planine i lovi divlje zvijeri sa partnerom od povjerenja: izdresiranom pticom grabljivicom.
Zamanbol (14) je lovac orlovima. Ona pripada narodu Kazaha u oblasti Altaj u Mongoliji i dio je generacije mladih koji prihvataju vjekovima stare običaje kako bi se povezali sa svojim korijenima u svijetu koji transformira tehnologija.
Mlada Zamanbol ide u školu u gradu tokom sedmice, a porodičnoj tradiciji – njena familija stanuje u tradicionalnom geru, ili jurti – posvećuje se vikendom, kada dolazi kući.
Ona živi među orlovima čitavog života.
Vještinu lovljenja orlom na nju je prenio njen deda, Matei. Uz njega su ona i njen orao lovili čak i vukove.
Deda ju je naučio sve što zna o lovu orlovima – kako da dozove pticu sa neba, kako da joj nježno šapuće kada joj sleti na ruku.
Kada je on umro, Zamanbol je naslijedila njegovu cijenjenu pticu.
“Nakon dedine smrti, željela sam nastaviti njegovim putem”, kaže Zamanbol.
Baš kao što je ona počela učiti ovu vještinu od malih nogu, tako se i ptice dresiraju čim se orlić izlegne u gnijezdu. Često je to svega nekoliko trenutaka nakon što se lovac popne uz liticu i dođe do ptića.
Ta posljedična veza između lovca i orla veoma je bliska i traje godinama; neke traju duže od decenije, a neki lovci o svojim orlovima pričaju kao o djeci.
Lovci, također, često pevaju svojim orlovima kako bi ih navikli na svoj glas.
Ženke orlova, veće i snažnije od mužjaka, isključivo se koriste u lovu. Kada narastu do sedam kilograma, orlovi jašu sa svojim lovcima u planine, gdje se vinu u nebo da bi osmotrili predio i pronašli plijen, uglavnom lisice i zečeve. Ali prava nagrada su vukovi, iako lovci strahuju za sigurnost svojih ptica kada se upuste u taj opasni i brutalni lov.
Lov orlovima gotovo da je u potpunosti nestao tokom posljednjeg vijeka. Živim su ga održali Kazasi na zapadu Mongolije, gdje je najmanje 400 Kazaha zvanično registrirano kao lovci. Provincija Bajan-Ulgij jedina je u Mongoliji u kojoj većinski žive Kazasi, i jedina u kojoj su muslimani većina.
Sada, možda prvi put u historiji, ova drevna umjetnost lova i njegova suštinska uloga u kulturi Kazaha dijeli se sa spoljnim svijetom. Lovci se okupljaju na Festivalu zlatnog orla kako bi se takmičili tokom dvodnevnog skupa otvorenog za turiste. Popularni dokumentarac iz 2016. godine o mladoj lovkinji Ajšolpan koja je pobijedila na festivalu 2014. godine, skrenuo je međunarodnu pažnju na kulturu altajskih Kazaha.
Ali samo okupiti lovce predstavlja veliki logistički problem, pošto su mnogi od njih nomadi, a često ne posjeduju telefone niti poštanske adrese, o mobilnim telefonima da i ne govorimo. Mnogi stižu na konjima, obučeni u vučju kožu i lisičje krzno.
Tokom festivala, u stepi se mogu vidjeti automobili iz sovjetske ere, a lokalni trgovci prodaju tapiserije na kojima je prikazan kazaski način života.
Tu su i knjige sa starim mongolskim izrekama, u kožnom povezom, kao i vrlo zanimljive flaše rakije napravljene u domaćoj radinosti.
Djeca sede na zemlji i igraju se sa šagaijem – kostima ovce.
Broj stranih turista koji posjećuju festival neprekidno raste, a u oktobru je dostigao hiljadu.
Prošle godine učestvovalo je 120 lovaca. Lovci sa vrha planine puštaju orlove, a zatim ih čekaju na dnu. Cilj je da se ptica i lovac nađu unutar obilježene oblasti. Da bi podstakao orla, lovac u rukama drži komad mesa i glasno zavija. Prošle godine samo 18 orlova je uspjelo u zadatku. Pobjednik se bira nakon druge runde kada orlovi love lešine zavezane za konje u galopu.
Lovac Kolkanat (24) prisjeća se da je prvi put stranca na festivalu sreo prije deset godina, kada su neki turisti došli u njegovo selo, Sagsaj, da ga fotografiraju pošto je prvi put pobedio na takmičenju sa 14 godina.
Tokom prošlogodišnjeg festivalskog vikenda, turistički vodiči doveli su posjetioce u njegovu kuću da ručaju i fotografiraju se sa njegovom djecom.
Mnogi su zabrinuti da festival lov orlovima predstavlja kao performans umjesto da ističe kulturni kontekst. Ali mnogi lovci festival smatraju načinom da slave svoje naslijeđe. Asker, otac drugog mladog lovca, kaže da pozdravlja pridošlice i da uživa u pažnji fotografa iz cijelog svijeta.
“Fotografija je historija”, kaže Asker.
Za nekog starijeg lovca, fotograf još uvijek može da predstavlja nešto čudesno. Ali za kazašku omladinu, u vrijeme smartfona fotografije su nešto sasvim normalno, poput vučje kože i orlova.
Kada Zamanbol odjaše u planine u lov, često sa sobom vodi i prijatelje; svi se na svojim konjima kreću samouvjereno iako je teren neravan, a nerijetko se trkaju sa konjima u punom galopu. Na selfijima koje djevojčice objavljuju na Facebooku, Zamanbolin orao djeluje kao njihov vršnjak. Ali lov orlom za mnoge koji ga prakticiraju predstavlja sponu koja ih povezuje sa starijima.
Ajgerim (14) su njeni orlovi privlačili otkad je bila mala. Nedavno je išla u lov sa svojim ocem, Askerom, i njihova dva orla. Asker kaže da je vrijeme zajedništva sa njegovim djetetom i orlom jedinstveni trenutak u njegovom sjećanju.
Za Zamanbol, njeni orlovi utjelovljuju njene baku i deku, iako ptica sa kojom danas lovi nije ona koju joj je poklonio deda.
Zbog običaja i ljubavi, orlovi se na kraju puštaju nazad u divljinu. Zamanbol je imala 13 godina kada je pustila svog prvog orla, onog kojeg je naslijedila od dede. Lovci opisuju osjećanje duboke tuge pomiješano sa dobrim željama dok njihov partner posljednji put polijeće sa njihove ruke. Zamanbolina porodica zaklala je ovcu za ovu priliku. Ona je, zatim, za orlovu nogu vezala bijelu traku, otišla u planine i oprostila se.
“Bila sam tužna”, kaže Zamanbol. “Ali željela sam da bude slobodna.”
(TBT, NYT)