U danima kada gradove Francuske, Mađarske, Srbije, pa donedavno i Banjaluku potresaju masovne demonstracije, dok su ulice Pariza u haosu sukoba „žutih prsluka“ i policije, a Banjalučani siledžijstvom policije stjerani u crkveno dvorište u potrazi za „Pravdom za Davida“, dotle se na ulicama Sarajeva okuplja tek nekoliko desetina ili stotina građana koji oko pokreta „Pravda za Dženana“ gotovo akademski „protestiraju“ protiv režima koji je odavno zaslužio da bude kamenovan i motkama rastjeran. (Kada se kaže „režim“, termin se odnosi na vlast koju čine SDA i HDZ sa pratećim saveznicima u FBiH i SNSD u RS.)
Može se sada reći da je apatija naroda, pasivnost ljudi i ne-reagiranje na ponižavajuću vladavinu režima, posebno u Sarajevu koji ima potencijal kritične mase, postao sociološki, kulturološki i iznad svega psihijatrijski fenomen sa izraženim elementima mazohizma. Šta još treba da se dogodi građanima Bosne i Hercegovine pa da dignu glas, da bace kamen na aktuelni režim i da uz to suvislo urliknu šta i kakvu vlast žele, a posebno šta i koga ne žele u vlasti?! Da li su protesti i demonstracije, bilo nenasilni ili nasilni, potrebni građanima BiH kao oblik borbe ? Da li su građani BiH spremni za ovaj metod borbe, napore i žrtve, ko bi ih poveo, podigao megafon i bacio prvi kamen ? Ako već ne nedostaje „ciljeva“ da bi se demonstriralo „protiv“, posebno je pitanje „za“ koga i šta bi se krenulo u borbu. Jer, mnogo je lakše srušiti nakaradan režim, nego zatim uspostaviti suvislu i kvalitetnu alternativu ! Da, krajnje je vrijeme da se Bosna i Hercegovina probudi i otrgne van kontrole štetnih vlastodržaca, sasvim nekompetentnih u upravljanju državom, naukom, školstvom… ukratko, nesposobnih u svim sferama društva.
Tekovine „februarske revolucije“ iz 2014.
Bliži se peta godišnjica protesta iz februara 2014. godine, a niti do danas nije sasvim jasno šta (i ko?) je bila pozadina očigledno organiziranih rušilačkih demonstracija i koja je bila namjera organizatora. Intervencijama policije u nekoliko bosanskohercegovačkih gradova demonstranti su najprije zaustavljeni, a zatim je više splasnula energija mase, nego što su efikasnošću policije zaustavljeni. Veoma brzo je postalo jasno da tada nisu postignuti gotovo nikakvi rezultati, izuzmemo li ostavke četiri kantonalna premijera, dakle simbola režima na kantonalnom nivou na koje je bijes demonstranata bio usmjeren, te naknadnu smjenu tadašnjeg ministra sigurnosti Fahrudina Radončića pod optužbom da je propustio zaštiti režim.
S druge strane, nastradali su građani, što od policijskih pendreka, što od kasnijih „istraga“ da bi pravni epilog bio taj da su kao organizatori nereda osuđeni Nihad Trnka na godinu dana zatvora te Salem Hatibović na dvije godine! Bile su to kazne samo za paljenje Arhiva BiH, zgrade Kantona Sarajevo i Općine Centar (procjena štete oko 400.000 KM).
Indikativno je da se režim tada nije htio baviti detaljnijom istragom o stvarnim organizatorima protesta, iako je bila očigledna koordinacija akcija demonstranata u Tuzli, Sarajevu, Zenici, Jajcu… i drugim gradovima gdje je došlo do okupljanja. Dakle, režim nije htio povesti istrage koje bi dovele do organizatora, do njihove tehničke (sredstva veze i komukacije) i finansijske osnove (koje to platio?) i na koncu – do rasvjetljavanja ciljeva i krajnjih namjera. Zašto to režim nije želio rasvijetliti, ako je prema tvrdnjama tadašnjih funkcionera pohod bio zapravo pokušaj državnog udara ?!
Iskustvo nas uči da nerasvijetljeni zločini ostaju bez epiloga upravo zato što u njima učestvuje vlast. Tako je bilo i u februaru 2014. kada je režim, isti ovaj sa SDA na čelu, čisti socijalni bunt obespravljenih radnika (sjetimo se, tada je počelo sa demonstracijama radnika Hidrogradnje, DITE, Sodaso i Krivaje“) nastojao i uspio predstaviti kao „pohod razularene mase i huligana“. U danima i mjesecima koji su slijedili razotkrilo se da su „mase i huligani“ koji su i proveli nasilje, a nisu imali nikakve veze s radnicima, bili zapravo pripadnici navijačkih skupina koje režim u potpunosti kontrolira svojom parapolicijskom strukturom. Osim njih, glavnu ulogu odigrali su policijski i tužilački organi u KS koji su čitav slučaj ograničili na „huliganstvo“, „paljevinu objekata i vozila policije i napade na službena lica“.
Na političkoj sceni režim je događaje iskoristio da targetira nekoliko opozicionih lidera (Radončića, Nikšića, Sefera Halilovića) kao podstrekače „puča“ te je time sasvim zaustavljen njihov bilo kakav opravdani politički sukob sa vlašću. Energija demonstracija dovedena je u kontekst običnog nasilja, čime je nestao legitimitet demonstranata da traže konkretne društvene promjene. Ukratko, stvar je propala, ali su neke lekcije naučene…
Istraživanje VALICONA ukazuje da su građani ZA proteste
Neposredno nakon smirivanja demonstracija 2014. godine sarajevska podružnica marketinške tvrtke VALICON koja se bavi istraživanjem javnog mnijenja u različitim sferama javnog života i tržišta provela je istraživanje o potestima, motivima građana da učestvuju ili ne učestvuju, o tome kako građani uopće vide bh. društvo itd. Generalni zaključak istraživanja mogao bi se sažeti u sljedeće – većina građana BiH podržava proteste kao nužan oblik borbe za promjene i napredak društva !
Sa ove vremenske distance moglo bi se reći da su rezultati istraživanja VALICONA stari i neaktuelni. Ali samo u jednom smislu. U proteklih pet godina stanje u BiH je postalo mnogo teže i kompleksnije, animozitet javnosti prema režimu i pojedinim političarima postao je izraženiji pa su stavovi zabilježeni u istraživačkim anketama danas vjerovatno samo radikalniji nego 2014. godine. Tada je zabilježeno da „većina ispitanika podržava proteste u BiH“ (80 %). Također, na pitanje o razlozima podrške protestima oko 75 % građana navelo je: nužnost promjena u društvu, neefikasnost države, korumpiranost političara, socijalnu nepravdu, lošu ekonomiju i ugroženost egzistencije. Primjećujemo da su uzroci agonije društva još tada kod građana bili dobro shvaćeni. To što demonstranti nisu ustrajali dovoljno dugo tj. do faze da se vlastodršci natjeraju na dijalog o ovim pitanjima posljedica je režimske akcije preobrazbe socijalnog bunta u huliganstvo. Ali, stav javnosti o režimu nije promijenjen. Dovoljno je samo pogledati reakcije građana na društvenim mrežama kod pojavljivanja pojedinih političara i stranaka u javnosti da bi se zaključilo da se režim od naroda danas doživljava kao organizirani zločinački sistem koji bahato upravlja životima građana gledajući samo svoju korist. Negativan image političara režima je katastrofalan, unatoč organiziranoj armiji plaćenih botova koji lajkaju i komentiraju u njihovu korist.
Stoga je zanimljivo vidjeti kako su 2014. godine u istraživanju VALICONA gledali na pitanje – primjene nasilnih metoda prilikom demonstracija i što bi se moglo očekivati danas. Zanimljivo je da je tada 47 % ispitanih građana još vjerovalo da „protesti bez nasilja imaju potencijal da uspiju“. Čak je 23 % ispitanih mislilo da je bolje da se ništa ne mijenja, ako će se stvari mijenjati nasiljem. Vjerovatno su iskustvo rata i zamor od svakodnevice kod građana stvorili ovaj gandijevski pacifizam. Tada je više od polovine stanovništva (51 %) mislilo da će „nenasilni protesti dovesti do korjenitih promjena“. No, to se nije dogodilo, a život u Bosni je postao teži te je upitno kakav je današnji odnos prema nasilnim demonstracijama kao putu u promjene. U tom kontekstu je zanimljiv dio ispitanih (49 %) koji su i onda odobravali „određeni nivo nasilja da bi se desile promjene“ !
Mirne proteste režim ne čuje, ali silu da…
Ovo pitanje je za nas bitno posebno danas kad smo svjedoci masovnih protesta i nasilnih demonstracija npr. u Francuskoj, Mađarskoj, Grčkoj… koje rezultiraju bitnim promjenama u društvu! A istovremeno, ne-masovni i mirni protesti u Sarajevu, Zenici, Mostaru, Tuzli te masovni, ali također mirni, dugotrajni protesti u Banjaluci i nekoliko gradova RS ne postižu značajne rezultate. Ali, pokazauju tri stvari.
Prvo, visoki nivo demokratske kulture građana koji demonstriraju tj. odsustvo svakog nasilja u javnom djelovanju, javnom rječniku i ponašanju pristalica grupa „Pravda za Dženana“ i „Pravda za Davida“. Drugo, pokazalo se da takav mirni ritam demonstracija/protesta ne proizvodi nikakvu reakcija režima i ne može dovesti do promjena, jer je njihov moralni kapacitet mizeran. Oni civilizirano ponašanje demonstranata smatraju slabošću. Čak ni istraživačko novinarstvo, koje dođe do činjenica o njihovom kriminalu i objavi ih, ne pokrene reakciju – ni istražnih organa procesuiraju kriminal, niti katarzu i pokajanje kriminalaca. Desi se naprotiv to da režimski kriminalci počnu pažljivije kriti tragove i onda tuže novinare za klevetu. Nekad idu i korak dalje pa šalju batinaše na novinare koji objave istinu!
Primjer Banjaluke pokazao je neviđenu ignoranciju režima Milorada Dodika prema jasnom zahtjevu građana da se procesuira ubistvo Davida Dragičevića, u koje je nesumnjivo umiješan MUP RS i vrh entitetske vlasti. Primjer Sarajeva ukazuje na isti model ponašanja MUP-a i Tužilaštva KS u slučaju jasnog zahtjeva građana da se procesuira ubistvo Dženana Memića u koje su nesumnjivo umiješane osobe interesno i politički povezane sa Bakirom Izetbegovićem. Slučaj u Sarajevu pretvoren je u pravosudni tragikomični cirkus i očito je da će se do pravde teško stići samo mirnim putem markiranim zakonskim paragrafima kako stvar već dugo usmjerava advokat Ifet Feraget. Bitno je naglasiti da su protesti u Banjaluci pokrenuli režim u akciju u momentu kad su postali uporni i masovni, a „Pravda za Davida“ i sam Davor Dragičević počeli iznositi otvorene zahtjeve za smjenu čelnika režima.
Dakle, kao Treće – kad se na ulici pojavi kritična masa demonstranata, za koju vlast nije sigurna da ih može obuzdati policijom ili postoji rizik od eskalacije ponašanja mase, tek tada vidimo da diktatorski i autokratski režimi kakve imamo u BiH reagiraju. Oni se boje jedino – kritične mase i nasilja koje bi moglo zahvatiti upravo njih, njihove pozicije u vlasti i njihovu imovinu ! Tek ovih dana Aleksandar Vučić je počeo da politički manevrira, kada je shvatio da su demonstranti pod sloganom „STOP krvavim košuljama“ i „1 od 5 miliona“ i organizirani, i definirani u zahtjevima protiv režima te kao takvi postali – prijetnja! Do tada se sprdao s njima doskočicama tipa „… neka samo viču, samo da ne razbijaju izloge.“
Izbori nisu put u promjene
U oktobru prošle godine u BiH je odbačena iluzija da se samo izborima može doći do promjene vlasti i društva. Izborna prevara bila je novi odgovor režima na naivni pokušaj naroda da demokratskim i mirnim putem iskaže slobodnu volju o tome šta i koga ne želi u vlasti. Kad se njihove „pobjede“ danas dovedu u pitanje, indikativno je da iza svakog takvog preispitivanja vide „zavjeru stranih sila i domaćih izdajnika“, priviđaju im se „makedonski“, rumunski“ scenariji čime zapravo otkrivaju svoju slabu tačku.
Dakle, pošteni i strogo nadzirani izbori u budućnosti jesu pravi način za promjene, ali režimi kakve danas imamo u BiH jedino se boje organizirane, agresivne kritične mase koja precizno identificira i imenuje negativce režima („dole taj i taj!“) i koja ima jasno definiran alternativni model politike i društva. Sasvim je sigurno da u BiH postoji i potencijal (kritična masa) i politička alternativa današnjem režimu. Tako da je u vremenu pred nama sve samo stvar dobre organizacije!
(TBT, Istraživački tim)
(Nastaviće se: kako režim otupljuje oštricu oponenata i intelektualnih krugova, ko i kako može organizirati uspješne proteste, pametna politika i doziranje nasilja, uticaj stranog faktora…)