GEOPOLITIKA
Rusi su ponovo dokazali da su hladnokrvni
stratezi. Kremlj je u Siriji nespremne uhvatio ne samo džihadiste, već i većinu
zapadnih obavještajnih službi i analitičara. Sposobnost Rusije da minimalnim
naporima i maksimalnom maskirovkom mijenja stratešku situaciju na terenu
zaslužuje pohvale. Međutim, Moskva se ne bori protiv ISIS iz plemenitih
razloga.
FOTO: Putin (Agencije)
Ruska strategija u Siriji ima dva
scenarija. Prvi je ograničen po obimu i položaju. Njegova prednost je u tome
što primjenom minimalnih resursa Moskva i dalje dobija mnogo.
Rusi su ponovo dokazali da su hladnokrvni
stratezi. Kremlj je u Siriji nespremne uhvatio ne samo džihadiste, već i većinu
zapadnih obavještajnih službi i analitičara. Sposobnost Rusije da minimalnim
naporima i maksimalnom maskirovkom mijenja stratešku situaciju na terenu
zaslužuje pohvale. Međutim, Moskva se ne bori protiv ISIS iz plemenitih
razloga. To je praktično pitanje ruske nacionalne bezbjednosti.
Rusija svoj angažman planira najmanje od
2013. kada je prvi put predložila da njeni vojnici zamijene odlazeće austrijske
mirovne snage na Golanskoj visoravni. Od 2013. godine, Moskva ima glavnu ulogu
u razoružanju Sirije u vezi hemijskog naoružanja – tada su počeli prvi
ozbiljniji kontakti sa Damaskom radi borbe protiv islamista. Paralelno sa ovim,
Rusija se angažovala u strateškom vojnom dijalogu sa Irakom. Sa Bagdadom je
2012. postigla vojni ugovor vrijedan 4,2 milijardi, a 2014. isporučila lovce
Su-25. U julu 2015. godine Rusija je postigla sporazum sa Iranom o zajedničkoj
borbi protiv ISIS u Siriji. Od tog vremena pitanje napada nije bilo “da
li”, nego “kada” i “kako”. Ukrajinska kriza nije
promijenila ovu računicu, mada je odložila potez.
Dozvoliti ISIL-u da se konsoliduje u Siriji i
Iraku bi značilo da bi u narednih pet godina novi talas dobro pripremljenih terorista
zapljusnuo Sjeverni Kavkaz i centralnu Aziju. Po ruskim procjenama, od 70.000
boraca Islamske države, do 5000 su državljani Rusije i Zajednice nezavisnih
država (ZND). Razmišljajući strateški, borba protiv njih na Bliskom istoku će
proizvesti veće i dugoročne dobitke po relativno niskoj cijeni, umjesto da se
Rusija sa njima suočava kod kuće.
Strategija ograničenog učešća
Ruska strategija u Siriji ima dva
scenarija. Prvi je ograničen po obimu i položaju. Njegova prednost je u tome
što primjenom minimalnih resursa Moskva i dalje dobija mnogo.
Prvo, Rusija može da poremeti terorističku
infrastrukturu i spriječi da oni drže tlo bez potrebe da ih pobijedi u potpunosti.
Sjevernokavkaski teroristi su eliminisani kod kuće, ali u sirijskoj
“ničijoj zemlji” mogu obnoviti objekte za obuku i pokrenuti izvoz
terora u Rusiju – kao što su to uradili u Afganistanu pod talibanima.
Drugo, Moskva nastoji da održi prijateljski
režim u Siriji. Rusija može da investira u svoj prvi veliki vojno-pomorski
objekat u Mediteranu i obezbijedi primat u projektima za eksploataciju gasa u
Siriji, Kipru i Izraelu.
Treće, Rusija je sebe potvrdila kao vodeću
snagu na Bliskom istoku sposobnu za efikasne ekspedicione vojne operacije. Prije
toga, niko drugi osim SAD nije mogao da projektuje moć tako daleko od svojih
granica. U Siriji je Rusija prikazala obnovljenu sposobnost da utiče na
događaje u udaljenim regionima, i na taj način značajno promijenila računice u
bliskoistočnim prijestonicama. Udarom po džihadistima krstarećim raketama iz
Kaspijskog mora, Rusija je i zacementirala svoje prisustvo u tom regionu.
Na kraju, sirijska operacija je izložba
ruskog naoružanja, satelitske komunikacije i sistema sa geolokaciju GLONASS –
koja je pokazala smrtonosnu efikasnost, visoku preciznost i pouzdanost. To je
namijenjeno prije svega za kupce iz bliskoistočnih zemalja, najvećem i rastućem
tržištu oružja u svijetu. Međutim, time se takođe potvrđuje da Rusija po
pitanjima rata 21. vijeka održava puni suverenitet.
Pomjeranje pažnje sa Ukrajine u Siriju nije
bio među prvim ciljevima Moskve, ali s obzirom da se to desilo kao posljedica
nedavnih događaja, možemo i ovo prihvatiti kao dobitak.
Mogućnost obimnog angažmana
Navedeni ciljevi su minimalna dostignuća
koja Rusija može postići, pod uslovom da kampanja bombardovanja teče glatko.
Ljestvica druge strategije je viša – i rizičnija. A obećava manje.
Uz pomoć iz Sirije, Iraka i Irana, Rusija
može težiti da pobijedi i eliminiše ISIL u regionu, uključujući i njene borce iz
ZND. Ako to postigne, biće monumentalno dostignuće koje otvara put za obnovu
tradicionalnih granica Sirije i Iraka i osigura njihovu vjernost Rusiji u
budućnosti. Stabilnost Sirije i Iraka će značiti stvaranje uslova za
normalizovanje života, što će zaustaviti izbjegličku krizu u regionu i Evropskoj
uniji.
Međutim, ovi ciljevi mogu biti realni samo
primjenom mnogo većih resursa i u koordinaciji sa širom koalicijom, koja treba
da obuhvati i zapadne sile i arapske zemlje Persijskog zaliva.
Da li Rusija ima dovoljno sredstava da
ostvari svoj plan u Siriji?
Moskva je obezbijedila punu podršku Sirije,
Iraka i Irana, a sada može da djeluje nezavisno od Zapada. Ruski saveznici su
vitalno zainteresovani za borbu protiv ISIL-a i to su bili i prije angažovanja
Moskve. Čini se da je, gledajući brojeve, Rusija najmanje uključen partner u
ovoj koaliciji, ali je njeno učešće odlučujuće.
Ruski vojni resursi su dovoljni za
održavanje efikasnog dugoročnog prisustva u Siriji. Kritičari zaboravljaju, da
je Rusija bila duboko uvučena u sukobe u Moldaviji, Gruziji, i Tadžikistanu u
1990-tim, kada je ruska privreda bila posebno slaba.
Ono što je najvažnije da ruska sunitska
zajednica kod kuće (oko 14 miliona) podržava poteze Kremlja i protivi se
ideologiji ISIL-a. U septembru je Rusija u Moskvi otvorila najveću evropsku
sunitsku džamiju, jačajući podršku muslimanskog sveštenstva. Prisustvujući
ceremoniji otvaranja, Vladimir Putin je izrazio uvjerenje da će džamija pomoći
širenju “humanističke ideje i istinske vrijednosti islama” u Rusiji, i
optužio “takozvanu Islamsku državu” da “ugrožava veliku svjetsku
religiju islama”.
Rizici učešća
Dobici sirijske akcije izgledaju sigurni,
ali takvi su i rizici. Početak u Siriji je bio izvanredan, ali izlazak može
biti težak.
Prvo, Rusija rizikuje pogoršanje odnosa sa
važnim regionalnim partnerom – Turskom. Ankara je zainteresovana da Asad ode, i
koristi borbi protiv ISIL-a da suzbije kurdsku miliciju na sirijskom dijelu
granice. Uprkos tvrdnjama da se politika ne miješa sa ekonomskim odnosima između
zemalja, početak ambicioznog gasovoda “Turski tok” je pomjeren za 2017.
To nije prvi put da Rusija i Turska imaju razlike po regionalnim pitanjima, ali
su u prošlosti uspijevali da izbjegnu sukobe.
Drugo, Rusija može da se zaglavi u Siriji,
kao i Sovjetski Savez u Afganistanu. Zato je Moskva odlučila da djeluje poslije
pažljivog razmatranja, sa održivim lokalnim saveznicima i jasnom izlaznom
strategijom. Pošto ima iskustva u Afganistanu i Čečeniji, Rusija je dobro
pripremljena za dinamični rat niskog intenziteta.
Najveći rizik je to što Rusija može da bude
uvučena u regionalni sunitsko-šiitski sukob na strani šiita. U samoj Rusiji
postoji sunitska većina, zbog čega bi Moskva trebalo da bude posebno oprezna.
Kritičari kažu da je borba sa ISIL-om put za sukob sa svim sunitima u regionu. To
bi u suštini značilo da svi suniti podržavaju ISIL – a to nije istina.
Foto: FoNet
Ovo pitanje nas vodi do tačke koja trenutno
nedostaje u sirijskom strategiji Rusije – do održive sunitske opozicije
Islamskoj državi. Rusija je dobro svjesna iskustava iz čečenskog sukoba, tako da
će u sirijskom unutrašnjem sukobu tražiti povezivanje sa moćnim lokalnim
sunitskim liderima, koji bi se pridružili u borbi protiv terorista. Tako bi na
kraju prazninu u moći popunio neko poput Ramzana Kadirova u Čečeniji.
Primjena čečenskog scenarija u Siriji je
veoma nezgodna, ali je to jedini način da se postigne dubok i sveobuhvatan
sporazum u toj ratom razorenoj zemlji. To je razlog zašto Rusija smatra da je
francuski prijedlog – ujedinjenje napora sirijske vlade sa “zdravom
opozicijom” u Slobodnoj sirijskoj vojsci – “zanimljiva ideja koju
vrijedi probati”.
(Autor: Andrej Sušencov – vanredni profesor
na Moskovskom državnom institutu za međunarodne poslove;
izvor: The National Interest – priredio M. Đorđević)
(The Bosnia Times)
