U filmu “Roma” postoji jedan lik koji se na ekranu pojavljuje samo na trenutak. Svejedno, on ostavlja dubok utisak. On je prodavac slatkog krompira. Sve što o njemu čujemo je njegov zvižduk koji se pretvara u vrisak, a zatim se gubi i blijedi u nekakvoj žalosnoj smrti.
“Tako prokleto melanholično”, rekao je Alfonso Cuarón koji je napisao i režirao film.
“Uz zvižduk uvijek ide osjećaj usamljenosti.”
Cuarón (57) i ja smo bili zaglavljeni u saobraćaju Mexica. On je promovirao svoj film – oskarovski, nada se – i pokazivao mi kraj u kojem je odrastao, Romu.
U ovom filmu, prodavac slatkog krompira ima društvo: smetljar koji u ruci drži zvono; oštrač noževa koji puše u flautu. Ovi zvuci su dio čudesnog auralnog pejzaža Mexico Cityja, i poznati su žiteljima danas jednako kao što su bili sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada se događaji u “Romi” odvijaju.
Film je zasnovan na Cuarónovom životu. “Roma” je priča o radnici i njenim gazdama, meksičkoj porodici iz srednje klase koja se raspada. Ali film je priča i o Mexicu.
Premda je veći dio filma sniman unutra, ulice su također pronašle svoje mesto u njemu, kao da nas žele podsjetiti da je ovaj grad junak sam za sebe. “To je i bila namjera”, kaže Cuarón. Film više govori o širem društvenom kontekstu nego o porodici o kojoj je riječ.
Dok smo skretali u Romu, Cuarón mi, pokazujući na zgrade u art nuvo i art deco stilu, kaže: “Ovo je predivan kraj. Pogledaj arhitekturu, čovječe.”
Roma se razvila početkom dvadesetog vijeka kao elitni kraj. U dvadesetom vijeku mnogo ljudi se preselilo iz centra grada, a zamijenila ih je srednja klasa, kaže Enrique Krause, meksički historičar. “Godina 1970. i 1971. koje Cuarón rekreira u filmu bile su laboratorija stvarnog, ne idealiziranog, suživota, sa svojim prestižnim školama, kabareima i bordelima”, napisao je Krause u eseju o filmu.
Romu je 1985. godine teško pogodio razarajući zemljotres, ali se oporavila i u protekloj deceniji ponovo postala hip.
Parkirali smo se i krenuli niz trotoar. Cuarón je zastao na raskrsnici Avenije Insurjentes i Avenije Baja California. Raskrsnica iz sedamdesetih godina pojavljuje se u filmu kada glavni lik, Kleo trči za djecom. Ali raskrsnica je mnogo tiša i uređenija na ekranu. “Kada biste došli ovdje, bio je to san o kosmopolitizmu i modernosti u kojem je Mexico tada počeo da živi”, ističe Cuarón.
Cuarón je odrastao nedaleko odavde, u ulici Tepegi.
On i njegov tim bili su vrlo pedantni u oživljavanju stvari onakvih kakve su bile. Najveću pažnju posvetili su rekonstrukciji Cuarónove kuće iz djetinjstva. Pitao sam ga zašto je bio toliko opsjednut detaljima svoje kuće, kada bi toliko malo ljudi moglo da uoči razliku. “Ja bih vidio”, odgovara mi.
Čistačica je prešla ulicu i prilazi njegovoj kući. Zatim je uzela kofu vode i počela da pljuska prilaz i fasadu kuće.
“Taj zvuk!”, uzviknuo je Cuarón. Film se otvara scenom u kojoj Kleo čisti prilaz kuće koristeći vodu i metlu, i on izgleda zadovoljan ovim presijecanjem života koji imitira umjetnost koja imitira život. Mimo svega što se promijenilo, neke stvari ostale su onakve kakve ih je pamtio.
(TBT, NYT)