Populizam je seksi. Naročito od 2016 – godine u kojoj je izglasan Brexit, a Donald Trump postao predsjednik – čini se da ga se novinari ne mogu zasititi. Ta popularnost nije slučajna; istraživanja pokazuju da su populističke partije u Evropi utrostručile podršku koju imaju od građana posljednjih dvadeset godina. Više od četvrtine Evropljana na posljednjim izborima glasalo je za populističke stranke.
Nema tačnog odgovora zašto je to tako, mada istraživanja također pokazuju da su populistički stavovi na Zapadu sve rasprostranjeniji, što bi moglo biti posljedica činjenice da mnogi građani imaju mišljenje da je običnog čovjeka korumpirana elita izdala, zanemarila i eksploatirala.
Kada je društvo individualizirano, a glasači nezavisni i emancipirani, izborna volatilnost raste. Takve okolnosti pogoduju prevođenju populističkih stavova u populističke glasove. Zatim, za populiste je idealna situacija kada se mejnstrim ljevičarske i desničarske stranke ideološki približavaju. Kada se to desi, mnogi glasači počinju da sumnjaju da su poruke koje šalju mejnstrim političke stranke jedno isto. Tada se, također, ostavlja mnogo ideološkog prostora, te mejnstrim političke partije ne uspijevaju odgovoriti na potrebe građana sa radikalnijim stavovima.
Pored toga, aktiviranje populističkih stavova vjerovatnije je u kriznim vremenima. Finansijska kriza, recimo, mejnstrim političke partije čini ranjivim na kritike da je “etablirana elita” uprskala stvar, a na sličan način je i evropska izbjeglička kriza populističkim partijama pružila argumente za tvrdnje da su vladajuće elite otvorile granice iako nisu bile pripremljene da se izbore sa prilivom imigranata.
Također, važnu ulogu u širenju populizma igra i korumpiranost. Ukoliko se ispostavi da su političke stranke korumpirane, populističke tvrdnje da elite izrabljuju ljude nailaze na široko odobravanje javnosti.
Suština je ponuditi privlačnu alternativu postojećim partijama. Treba poslati poruku koja će pridobiti veliki broj nezadovoljnih glasača, a nije na odmet ni harizmatični lider, kao ni organiziranost stranke.
Sociopolitički kontekst – a i populizam – varira od zemlje do zemlje.
Na sjeveru Evrope, uspješni populisti su uglavnom radikalna desnica. Stranke poput Danske narodne partije, Stranke Finaca i Švedskih demokrata kombinuju ksenofobični nacionalistički diskurs sa populističkom porukom. Ljevičarski populizam je daleko manje rasprostranjen u tom dijelu Evrope.
Na jugu Evrope je drugačija situacija. U zemljama poput Španije, Italije i Grčke, populizam nije isključivo fenomen radikalne desnice, što se često objašnjava činjenicom da su te zemlje najsnažnije pogođene finansijskom krizom. To je i jedan od razloga što je tamo popularniji lijevi populizam.
U Zapadnoj Evropi populistička radikalna ljevica je manje uspešna, najvjerovatnije zato što te zemlje imaju snažne i razvijene ekonomije. Izuzetak koji potvrđuje pravilo je Irska. Ta zemlja ekonomski zaostaje za svojim susjedima, stoga je u njoj relativno uspješna populistička partija radikalne ljevice: Sinn Féin.
Kada je riječ o centralno- i istočnoevropskim zemljama, populizam nije nikao na marginama političkog spektra, već u samom centru. Stranke poput Fidesa u Mađarskoj i Prava i pravde u Poljskoj odmah su se u političkom životu tih zemalja pozicionirale kao mejnstrim partije. Tek kasnije su prihvatile populizam.
Uprkos svim razlikama, Evropa sveukupno nikada nije bila plodnije tle za bujanje populizma, dok su prije dvadeset godina, tačnije 1998, samo dvije evropske zemlje imale populiste u vladi – Švicarska i Slovačka. Dvije decenije kasnije, to je slučaj sa devet zemalja, a kao razlog se navodi sve od recesije, preko migracija i društvenih mreža, do globalizacije.
Iskustvo u Češkoj pokazuje da je stvar kompliciranija. Stopa nezaposlenosti je najniža u Evropi, tek 2,3 posto. Ekonomski rast protekle godine iznosio je 4,3 posto, a izbjeglička kriza 2015. nije ostavila ozbiljnijeg traga. Na posljednjim općim izborima, međutim, populisti su osvojili više od 40 posto glasova.
Narodna partija Švicarske praktično je izmislila “pobjedničku formulu” desnog populizma: nacionalistički pristup imigraciji, hostilnost prema neoliberalizmu i fokus na očuvanje nacionalne tradicije i suvereniteta.
U susjednoj Austriji, Slobodarska partija koju je 1956. godine osnovao nacista, više od 20 posto prvi put je osvojila 1994. godine, a sada je već četvrti put dio vladajuće koalicije.
Italija, još jedna zemlja sa historijom desničarske politike, četiri puta je glasala za populistu Silvija Berlusconija.
Holandiju je 2002. godine potresao uspon populiste Pima Fortuyna, a zatim i njegovo ubistvo. Iste godine Jean-Marie Le Pen iz desničarskog Nacionalnog fronta uzdrmao je Francusku prošavši u drugi krug predsjedničkih izbora. Le Penova kćerka Marine stigla je do drugog kruga predsjedničkih izbora u Francuskoj 2017. godine. Rezultat koji je postigla u prvom krugu bio je tek nešto viši od rezultata Jean-Liuca Melanchona, također populiste, ali sa lijeve strane spektra.
Kada je 2008. godine počela finansijska kriza i ljudi se suočili sa smanjenjem životnog standarda, naročito na jugu Evrope, centrističke partije postale su glavna meta. Grčka je izabrala Koaliciju radikalne ljevice, tzv. Sirizu, a u Španiji je pokret Podemos 2015. osvojio 21 posto podrške.
Čak i u inače liberalnoj Skandinaviji, nacionalistički i antimigracijski nastrojeni populisti doživjeli su uspon. Švedske demokrate, stranka koja je nastala na temeljima neonacističkog pokreta, 1998. godine osvojila je samo 0,4 posto podrške, ali je na posljednjim izborima odnijela rekordnih 17,6 posto.
Mejnstrim nordijske partije dugo su odolijevale stvaranju koalicija sa desnim populistima, ali je Norveška partija progresa 2013. godine svejedno ušla u koaliciju, što se dogodilo i sa finskim populistima.
Nedavno je, međutim, počelo da se drma uporište Zapadne Evrope. U Nemačkoj je desničarska Alternativa za Njemačku – osnovana kao direktan odgovor na tvrdnje Angele Merkel na vrhuncu finansijske krize da “nema alternative”, da EU ne može pomoći Grčkoj – osvojila 92 mjesta u Bundestagu.
Populističke partije širom Evrope vrše veliki utjecaj na politiku čak i kada nisu dio vladajuće koalicije. Takav je slučaj sa britanskim UKIP-om, Švedskim demokratama, Danskom narodnom partijom i Alternativom za Njemačku koji guraju diskurs dominantnih partija desnog centra udesno i insistiraju na temama poput imigracije.
Najveći napredak, međutim, načinjen je na području centralne i istočne Evrope. Sve četiri zemlje Višegradske grupe vode populističke partije, počev od Fidesa Viktora Orbana u Mađarskoj i Prava i pravde Jarosława Kaczyńskog u Poljskoj.
Obje stranke pokazale su svoje pravo lice – populističko, konzervativno, autoritarno – tek nakon što su izabrane. One sada vrše napad na jezgro liberalnih institucija poput nezavisnog sudstva i slobodne štampe.
Češka socijaldemokratska partija najviše je stradala od populista. Ta partija je 2006. godine osvojila trećinu glasova, a prošle godine samo 7,3 posto podrške. Česi su, umjesto socijaldemokrata, podržali partiju ANO.
ANO znači “da” na češkom, ali je ujedno i akronim za Akce nespokojených občanů, odnosno Akciju nezadovoljnih građana. Stranku je osnovao i još uvijek je vodi Andrej Babiš, drugi po bogatstvu Čeh koji posjeduje dva najveća novinska lista u zemlji i koji je bio ministar finansija u prethodnoj vladi.
Pretpostavlja se da su Česi glasali za Babiša zato što se on predstavlja kao uspješni autsajder, biznismen koji može završiti stvari onako kako obični političari ne mogu.
Češka je, ipak, još daleko od toga da postane nova Mađarska ili Poljska, u kojima populistički lideri čine sve da od sudova naprave produžetke izvršne vlasti, a od javnih radio-stanica sredstva propagande. Ove zemlje ujedno predstavljaju i svojevrsno upozorenje šta će se desiti kada nacionalistički populisti dobiju moć.
MAPE POPULIZMA
1998.
Krajem devedesetih godina u Evropi je 12,5 miliona ljudi živjelo sa najmanje jednim populistom u vladi.
Samo su Švicarska i Slovačka imale populiste u vladi.
2018.
Populizam je za dvije decenije napredovao, te danas sa najmanje jednim populistom u vladi živi 170,2 miliona ljudi.
Populisti se nalaze u vladama 11 zemalja, od Norveške na sjeverozapadu, do Grčke na jugoistoku.
(TBT, Nedeljnik)