Sredinom oktobra, naučnici iz Kalifornije objavili su istraživanje o zatvorenicima u Američkom građanskom ratu u kojem se navodi da je kod muške djece zlostavljanih ratnih zatvorenika utvrđeno 10 posto više šansi da umru nego kod njihovih vršnjaka bilo koje dobi.
Ovo otkriće, autori su zaključili, u skladu je sa “epigenetskim objašnjenjem“ koje pretpostavlja da trauma može ostaviti hemijski trag u genima, koji se zatim prenosi na sljedeće generacije. Taj trag ne nanosi štetu genima – nema mutacije – već mijenja mehanizam po kojem se geni konvertuju u funkcionalne proteine, ili mehanizam po kojem dolazi do ekspresije gena.
Polje epigenetike popularizirano je prije jedne decenije, kada su naučnici utvrdili da su djeca koja su u materici bila izložena Holandskoj gladnoj zimi, periodu gladi pred kraj Drugog svjetskog rata, nosila određeni hemijski trag, odnosno epigenetski potpis, na jednom od svojih gena. Naučnici su kasnije utvrdili vezu između tog otkrića i razlika u zdravlju djece u kasnijem periodu života, uključujući i povišenu tjelesnu težinu.
Uzbuđenje je raslo, a množila su se istraživanja – o potomcima preživjelih iz Holokausta, na primjer – koja su ukazivala na nasljednost traume. Ta istraživanja sugeriraju da nasljeđujemo nekakav trag iskustva naših roditelja i njihovih roditelja, naročito njihove patnje, koje modificirju naše zdravlje, ali po svoj prilici i zdravlje naše djece.
Ta hipoteza izazvala je, međutim, polemike među istraživačima. Oni koji kritiziraju ovu postavku smatraju da biologija kakva se implicira u navedenim istraživanjima nije plauzibilna, dok epigenetičari, sa druge strane, tvrde da su njihovi dokazi čvrsti.
Oni koji se podrobno bave ovim pitanjem smatraju da su kritike preuranjene. Istraživanja na miševima se navode kao dokaz prenošenja traume.
“Efekti koje smo otkrili su mali, ali upadljivo konzistentni i značajni“, kaže Moshe Zif, profesor farmakologije sa Univerziteta McGlee u Montrealu. “Ovo je način na koji nauka funkcionira. Isprva je nesavršena, ali napreduje što se više istraživanja radi.“
Polemika se vrti oko genetike i biologije. Direktni efekti su jedna stvar: kada trudnica konzumira alkohol, to može dovesti do fetalnog alkoholnog sindroma. To se dešava zato što se stres koji trpi majčino tijelo dijelom prenosi na fetus, što direktno utiče na normalan razvoj u materici.
Niko, međutim, ne uspijeva objasniti na koji se način promjene u moždanim ćelijama usljed zlostavljanja mogu prenijeti na potpuno oformljeni spermatozoid ili jajnu ćeliju prije oplodnje. I to je samo jedan od izazova. Nakon začeća, kada se spermatozoid i jajna ćelija susretnu, počinje prirodni proces čišćenja usljed kojeg se briše najveći deo hemijskih tragova. Naposljetku, dok se oplođena jajna ćelija razvija, uporedo se odvija i simfonija genetskog pregrupisavanja, dok se ćelije dijele u moždane, kožne i druge. Kako traumatski potpis preživi sve to?
Jedna teorija temelji se na istraživanjima na životinjama. Skorašnja istraživanja obavljena u Medicinskoj školi u Marylandu, koja je vodila dr Tracey Bale, bavila su se odgajanjem bijelih miševa u teškim uslovima (trešenje kaveza ili ostavljanje svetla noću), što je uticalo na ponašanje gena tih miševa u smislu promjene načina na koji se oni nose sa porastom hormona stresa. Ta promjena povezana je sa promjenama u načinu na koji njihova mladunčad podnose stres: mladi miševi slabije reaguju na hormone u poređenju sa testiranim miševima, kaže Bale.
“Ovo su jasne, konzistentne tvrdnje”, navodi ona. “Ovo polje je dramatično napredovalo za samo pet godina.”
(TBT, NYT)