Pod vodstvom turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, čija Stranka pravde i razvoja (AKP) ima islamističke korijene, religija postaje ključni instrument turske vanjske politike. U zemljama od Južne Amerike do podsaharske Afrike, Turska gradi džamije, finansira vjersko obrazovanje, obnavlja osmansko naslijeđe i reklamira svoj jedinstveni brand islamskog vodstva na tom putu.
Spajajući sunitski islam s turskim nacionalizmom, državne institucije i organizacije civilnog društva koje stoje iza vjerskih aktivnosti u zemlji promoviraju turski jezik i kulturu uz vjerske kurikulume i podižu tursku zastavu na mjestima novih projekata. U mislima onih koji provode tu politiku, Turska, kao nasljednica Osmanskog carstva, posljednja je utvrda islama i prirodni vođa oživljavanja muslimanske civilizacije.
Turska nije jedina regionalna sila koja koristi islam u pokušaju ostvarivanja dominacije. Iran i Saudijska Arabija također šire svoje verzije islama finansiranjem organizacija i džamija. Turska nastoji svoj brand islama ponuditi kao tolerantniju, manje ekstremnu sunitsku alternativu saudijskom vehabizmu – i stoga je pogodnija za regionalno vodstvo. Za razliku od konzervativne hanbelijske škole islama, temelja vehabizma, hanefijska škola koja prevladava u Turskoj relativno je liberalna i pruža znatno više prostora za tumačenje religijskog zakona.
Međutim, nacionalistički aspekt u vjerskoj diplomatiji Turske mogao bi stajati na putu njezina uspjeha. Već sada uznemirava evropske zemlje, koje vide djelovanje Turske kao polarizirajuće i štetno integraciji turskih imigranata i bliskoistočnih država, koje Tursku gledaju kroz imperijalni objektiv. AKP je dovela turske vjerske programe do neviđenih razmjera, ali u ovom međunarodnom kontekstu, sumnja u njezine namjere mogla bi ograničiti njezine izglede za uspjeh.
DŽAMIJSKA DIPLOMATIJA
Jedan od najvidljivijih načina na koji Turska iskazuje svoja vjerska uvjerenja je izgradnja megadžamija širom svijeta. Erdogan je 2015. otvorio jednu u Tirani, glavnom gradu Albanije. U proljeće 2016. prisustvovao je svečanosti otvaranja američkog centra Diyanet, džamije i kulturnog centra u Marylandu, koji se smatra najvećim islamskim kampusom u zapadnoj hemisferi. U septembru je otvorio jednu od najvećih evropskih džamija u njemačkom gradu Kölnu, u kojem živi velika turska zajednica. Planira izgraditi džamije na Kubi, u Rumuniji i Venezueli.
Turska podržava te projekte preko fondacije Diyanet koja djeluje u okviru Uprave za vjerske poslove (Diyanet). Diyanet je osnovan 1924. godine kako bi promovirao sekulariziranu verziju islama kada se Osmansko carstvo raspalo i kada se rodila moderna turska država. Unutar Turske, pored izgradnje i održavanja džamija, Diyanet unajmljuje imame, javnosti nudi vjersko obrazovanje, tumači islamske norme i piše hutbe koji se čitaju svake sedmice u džamijama u zemlji. Do 1980-ih Diyanet nije imao istaknutu ulogu izvan granica Turske. Nakon vojnog udara 1980. godine i nastale dijaspore, i islamističke i ljevičarske organizacije počele su dobijati utjecaj među turskim imigrantskim zajednicama u zapadnoj Evropi. Vojna vlada, kojoj je bio potreban način da se natječe sa svojim direktivama, proširila je operacije Diyaneta na Evropu. Tamo je koristila organizaciju da promovira sekulariziranu verziju islama turskim imigrantima kako bi spriječila njihovu radikalizaciju.
AKP je proširila međunarodnu misiju Diyaneta i posebno je učinila instrumentom političke i ideološke agende stranke. Od 2010. godine, nekad poluautonomna institucija čvrsto je došla pod vladinu kontrolu. Te je godine vladajuća stranka imenovala novog predsjednika Diyaneta koji je bio više posvećen ispunjavanju zahtjeva AKP-a nego njegov prethodnik. Zakonodavne reforme značajno su proširile misiju organizacije i ojačale njezin birokratski i administrativni kapacitet – uključujući i njezino sudjelovanje u vanjskoj politici. Fondacija Diyanet danas djeluje širom svijeta, od Južne Amerike do Evrope, Afrike i Azije, nudeći vjerske usluge muslimanskim zajednicama: organizirajući odlaske na hadž, obrazujući imame, objavljujući knjige i prevodeći Kur'an na lokalne jezike. Ona također nudi stipendije studentima iz Afrike, Balkana, Centralne Azije i Južne Amerike za studije religije u Turskoj.
Fondacija Diyanet nije jedini takav instrument turske religijske mehke moći. Turska agencija za suradnju i koordinaciju, još jedna državna institucija, također je značajno proširila svoju međunarodnu prisutnost pod AKP-om. Odgovorna je za obnovu osmanskih spomenika kulture širom svijeta, uključujući desetine spomenika na Balkanu; historijski mauzolej Gul Babe, poznatog osmanskog ratnika i pjesnika, u Mađarskoj; bazar u iračkom gradu Kirkuku; i zgradu konzulata u Etiopiji.
Humanitarne nevladine organizacije (NVO) s islamskim predznakom dodatno promoviraju turski utjecaj u dijelovima Bliskog istoka i Afrike koji su nekad pripadali Osmanskom Carstvu. Te skupine nude pomoć, uključujući medicinske zalihe i hranu, i pomažu u razvoju infrastrukture kao što su bunari, sirotišta i škole. Otkako je prije 16 godina došla na vlast, AKP je ublažila birokratska ograničenja tih nevladinih organizacija, dopuštajući im da dobiju više donacija i prošire svoj rad u inozemstvu. Mnogi visoki dužnosnici AKP-a imaju bliske veze s humanitarnim organizacijama. Lideri nevladinih organizacija sebe smatraju važnim akterima u turskoj vanjskoj politici. Često se pozivaju na odgovornost Turske prema bivšim osmanskim zemljama i njezinoj ulozi vođe islamske civilizacije.
Nigdje turska religijska diplomatija nije bila učinkovitija nego u Somaliji. Na vrhuncu nestašice hrane u augustu 2011. koju su zapadni mediji u velikoj mjeri ignorirali, Erdogan je predvodio delegaciju ministara vlade, lidera nevladinih organizacija, poslovnih ljudi, novinara i slavnih osoba kako bi posjetili kamp izgladnjele djece u Mogadishu. Putovanje se dogodilo tokom svetog mjeseca ramazana, a Erdoganova poruka bila je jasna: Turska neće napustiti svoju muslimansku braću i sestre. Od tada je Turska potrošila više od milijardu dolara na pomoć Somaliji. Turska aviokompanija upravlja aerodromom u Mogadishu, a Turkish Airlines tamo je jedini međunarodni prijevoznik. Fondacija Diyanet i druge islamske nevladine organizacije vode vjerske škole. U Somaliji postoji bolnica nazvana po Erdoganu. Turska agencija za pomoć odgovorna je za prikupljanje otpada. Somalijci više vjeruju turskim muslimanskim organizacijama nego zapadnim. Možda kao rezultat tog povjerenja, trgovina između dviju zemalja se brzo proširila, a Turska je uspostavila svoju najveću prekomorsku vojnu bazu u Somaliji.
Religijsko obrazovanje u turskom stilu popularno je u drugim dijelovima Afrike, kao što su Čad, Etiopija, Gana, Niger i Nigerija. Islamske organizacije, uključujući fondaciju Hudayi i Suleymancilar, vode vjerske škole pod imenom Imam Hatip škole, koje kombiniraju islamsko i znanstveno obrazovanje. Erdogan je jedan od mnogih istaknutih ljudi koji su završili ove škole. Njihova popularnost je porasla od napada 11. septembra, jer su mnoge muslimanske zemlje dolazile upoznati turski islam kao alternativu radikalnijim strujama. Vlasti iz Afganistana, Čada, Nigera, Pakistana i Somalije izrazile su interes za usvajanje tursko-islamskog modela obrazovanja Imam Hatip škola.
Turska također dovodi učenike iz drugih zemalja da dobiju vjersko obrazovanje u međunarodnim školama Imam Hatip u Istanbulu, Kayseriju i Konyi. Više od 1.000 učenika iz 76 zemalja obrazovalo se u tim školama između 2014. i 2015. Državna asocijacija za obrazovanje fondacija Maarif također ima aktivnu ulogu u promociji turskog religijskog obrazovanja u inozemstvu nudeći stipendije i educiranje učitelja te gradeći škole i studentske domove.
Zahvaljujući povijesnom neprijateljstvu, zemlje Bliskog istoka su od afričkih manje blagonaklone vjerskim aktivnostima u Turskoj. Mnoge arapske zemlje kojima je nekad vladalo Osmansko Carstvo još uvijek smatraju Tursku imperijalnom silom. Mnogi Turci gledaju na arapske zemlje kao izdajnike koji su se udruživali s Britancima protiv Osmanskog Carstva za vrijeme Prvog svjetskog rata. Od 2002. i uspona AKP-a, neprijateljstvo je polahko počelo ustupati mjesto kulturnom zbližavanju. Kako bi povećala svoju mehku moć na Bliskom istoku, AKP se prvenstveno oslonila na svoje veze s Muslimanskim bratstvom, koje nema ogranak u Turskoj, ali je ideološki usko povezano s AKP-om. Necmettin Erbakan, osnivač stranke prethodnice AKP-a i na mnogo načina njezin intelektualni otac, imao je snažne veze s liderima Muslimanskog bratstva u cijeloj regiji. Početkom 21. stoljeća, vjerske nevladine organizacije povezane s AKP-om nastavile su se graditi na tim vezama, organizirajući međunarodne konferencije i forume o budućnosti muslimanskog svijeta u Istanbulu i pretvarajući grad u važno središte za Bratstvo. Al Jazeera, najveća novinska mreža na Bliskom istoku, također pomaže unaprijediti imidž Turske kao modela muslimanske zemlje.
Međutim, nakon arapskih ustanaka, Bliski istok je možda postao regija koja je najviše skeptična prema turskom vodstvu. Štetan angažman Turske u Siriji i njezin autoritarni zaokret pod Erdoganom narušili su joj ugled u susjednim zemljama. Štaviše, Muslimansko bratstvo – na koje se Turska u velikoj mjeri oslanja kako bi ostvarila svoje ciljeve – sada mnogi muslimani smatraju neuspjehom i označeno je kao teroristička organizacija u Egiptu, Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Intenzivna nacionalistička retorika Turske i česte reference na osmansku prošlost uznemiravaju režime kao što su Egipat i UAE, koji vide imperijalni plan iza religijske diplomatije Turske.
Evropske zemlje također su postale opreznije zbog vjerskih aktivnosti u Turskoj. Kroz Diyanet, predsjednik Erdogan širi svoj utjecaj među turskom dijasporom širom Evrope. Diyanet plaća imame dovedene iz Turske i čvrsto kontrolira poruke koje šalju. Hutbe petkom iste su kao i one u Turskoj, napisane u sjedištu Diyaneta u Ankari. To je duboko uznemirilo evropske dužnosnike, koji tvrde kako miješanje Turske u vjerski život imigranata sprečava njihovu uspješnu integraciju.
IZVOZ TURSKOG NACIONALIZMA
Globalno, vjerski program Turske dao je mješovite rezultate. U ratom razorenoj Somaliji, i politička elita i lokalno stanovništvo cijene napore Turske, koji su izgradili povjerenje i pripremili put za buduću suradnju dviju zemalja. Na Balkanu, prizivanje osmanskog naslijeđa i određivanje Turske kao zaštitnika muslimana vjerovatno dobro prolazi kod muslimanskih zajednica i manje dobro s nemuslimanskim.
Njezini pokušaji na Bliskom istoku i u Evropi nailaze na sve veći skepticizam. Nacionalističke i krajnje desničarske stranke koje napreduju u cijeloj Evropi nastrojene su neprijateljski prema vjerskim nastojanjima Turske. Na Bliskom istoku spoj islama i turskog nacionalizma i dalje će izazivati neugodna sjećanja na Osmansko carstvo. Dok god njome vlada stranka s islamističkim korijenima, Turska će nastaviti provoditi vanjsku politiku kojoj je religija sastavni dio. Međutim, kako se nacionalizam na globalnom nivou osnažuju, poseban brand turskog vjerskog programa moglo bi biti teško prodati.
(TBT, Foreign Affairs, Prevela Jasmina S. Drljević)