Piše: Saeid Golkar, thebosniatimes.ba
Prisutne su glasine u iranskim visokim krugovima da će Ebrahim Raisi, bivši predsjednički kandidat i čuvar najsvetijeg hrama Islamske Republike, hrama imama Reze, zamijeniti ajatolaha Sadeqa Amolija Larijanija, kao šef državnog sudstva u ljeto 2019. godine. U nedavnim komentarima u medijima, Raisi nije isključio ovu mogućnost. Imenovanje ovog konzervativnog klerika na mjesto vrhovnog sudije bi gotovo garantiralo da će on biti naredni vrhovni vođa države. Ako se ovo desi, iranska revolucija će živjeti pod vođstvom još jednog tvrdolinijaša, što bi ubilo svaku preostalu nadu među iranskim narodom za političku promjenu.
Pedesetosmogodišnji Ebrahim Raisi je učenik i odani sljedbenik trenutnog vrhovnog lidera, ajatolaha Khameneija. Kao i njegov učitelj, potiče iz Mešheda i pripada njegovoj poznatoj teološkoj školi. Oženjen je kćerkom ajatolaha Alamolhode, konzervativnog klerika koji služi kao Khameneijev predstavnik u istočnoj pokrajini Razavi Khorasan, domu hrama imamu Rezi. Raisi se pridružio iranskom sudstvu 1981. godine, kao tužitelj u gradu Karaju. Promoviran je za zamjenika generalnog tužitelja Teherana 1985. godine, a tri godine kasnije igrao je istaknutu ulogu u masovnom pogubljenju hiljada političkih zatvorenika.
Imenovanje ajatolaha Khameneija na poziciju novog vrhovnog lidera 1989. godine ubrzalo je Raisijev uspon u iranskom sudstvu. Postao je glavni tužitelj Teherana 1989. godine, šef Generalne organizacije za inspekciju 1994. godine, prvi zamjenik vrhovnog sudije Irana 2004. godine te glavni tužitelj Irana 2014. godine. On je, također, član Skupštine stručnjaka – savjetodavnog tijela koje se sastoji od 88 ajatolaha i koje je ovlašteno da imenuje i otpušta vrhovnog vođu Irana.
‘Vjerska i revolucionarna odgovornost’
Od 2012. godine Raisi je bio tužitelj Specijalnog klerikalnog suda – SCC, ili Dadgahe Vizheh-ye Ruhaniyat. SCC je oformljen na početku revolucije da krivično goni i kazni klerike za prekršaje. Međutim, tokom godina, državno vođstvo je transformisalo ovaj sud u alat koji im pomaže da kontroliraju i ućutkaju svećenstvo koje se ponaša disidentski.
Osim brojnih viših sudskih pozicija, u 2016. godini ajatolah Khamenei je imenovao Raisija za predsjednika Astan Quds Razavija, bogate i utjecajne dobrotvorne fondacije koja upravlja hramom imama Reze. Kroz ovo imenovanje, Raisi je razvio veoma blizak odnos s Islamskom revolucionarnom gardom – IRGC, koja je poznati ideološki i ekonomski partner ove fondacije. Godine 2017. Raisi je prešao u politiku po prvi put i natjecao se protiv trenutnog predsjednika Hassana Rouhanija na predsjedničkim izborima, rekavši da je to njegova “vjerska i revolucionarna odgovornost”. Uspio je osigurati respektabilnih 38 posto glasova; Rouhani je pobijedio sa 57 posto glasova.
Ovaj rezultat je prvobitno viđen kao znak Raisijeve relativne nepopularnosti i mogućeg kraja njegovih političkih ambicija, ali on je pokazao da su njegovi klevetnici u krivu. Nakon poraza na izborima, ostao je u sferi javnosti i postao je još istaknutija politička ličnost, kritizirjući Rouhanijevu politiku i lobirajući za konzervativne politike i u domaćim, i u stranim pitanjima.
Rouhanijeva popularnost se urušila
Zahvaljujući velikom budžetu Fondacije Astan Quds (prema procjenama, jedna do dvije milijarde dolara), on je bio u stanju uspostaviti saveze s drugim klericima i izgraditi ogromnu mrežu grana sposobnu da mobilizira pristalice širom države. Raisi je bio najistaknutiji pretendent na poziciju ajatolaha Khameneija čak i prije nego što su glasine počele kružiti o njegovom mogućem imenovanju na mjesto narednog šefa pravosuđa. On i Rouhani su, zapravo, viđeni kao dva najvjerovatnija nasljednika iranskog vrhovnog vođe.
Međutim, nakon njegovog ponovnog izbora 2017. godine, Rouhanijeva popularnost se urušila, kao rezultat neefikasnih ekonomskih politika i pojačanih socioekonomskih kriza širom države. On ima mnogo kritičara među tvrdolinijaškom elitom režima. U nedavnoj anketi je 84 posto ispitanika reklo da su nezadovoljni njegovom administracijom. U međuvremenu Raisijeva popularnost raste.
Kao istaknuti član Skupštine stručnjaka, Raisi ima značajan utjecaj na njeno odlučivanje. Kao vođa bogate i utjecajne fondacije Aastan Quds, Raisi ima dovoljno sredstava i političkog kapitala da kupi odanost mnogih klerika koji se pitaju ko će zamijeniti Khameneija. A kao tužitelj SCC-a, ima sposobnost zastrašiti sve disidente unutar svećenstva, čak i visokorangirane. Štaviše, on nosi crni turban, što ukazuje na to da je potomak Poslanika Muhammeda. Ovo pruža veliki ugled i svećenićkoj kulturi i mnogo poštovanja (za razliku od njega, Rouhani i Larijani nose bijeli turban).
Lobiranje za jačače ‘osovine otpora’
Ajatolah Khamenei ima gotovo 80 godina i lošeg je zdravlja. Iran će uskoro trebati novog vrhovnog vođu i sve ukazuje na to da će Raisi zauzeti ovu poziciju. Za sada postoji samo jedan scenarij u kojem on ne postaje novi vrhovni vođa Irana. Prema iranskom Ustavu, u slučaju da vrhovni vođa umre, a Skupština stručnjaka ne može odmah odlučiti ko će popuniti tu poziciju, državu će voditi privremeno vijeće, koje se sastoji od predsjednika, šefa pravosuđa i jednog od šest članova Vijeća čuvara. Ustav ne precizira datum isteka za ovaj aranžman, omogućavajući Vijeću čuvara da vodi državu neodređeno vrijeme.
U teoriji, ako Raisi ne postane šef sudstva do vremena kada ajatolah Khamenei umre, to bi značilo da takvo vijeće može trajno blokirati njegovo imenovanje kao narednog vrhovnog lidera. Međutim, ako bi bio imenovan ranije, onda bi osigurao mjesto u privremenom vijeću i ništa ga ne bi dijelilo od preuzimanja pozicije vrhovnog vođe. Raisi je revnostan sljedbenika ajatolaha Khameneija. Kada preuzme ulogu vrhovnog vođe, on će nastaviti njegove domaću i regionalnu politiku. Na domaćem frontu on će unaprijediti islamizaciju Irana, a regionalno će lobirati da ojača “osovinu otpora”.
Raisijevo naizgled neizbježno imenovanje na mjesto vrhovnog vođe Irana bit će kap koja će preliti čašu kada je u pitanju nada iranskog naroda za reformiranje klerikalnog establišmenta. Za mnoge Irance njegov uspon na vlast će dokazati da je nemoguće promijeniti sistem iznutra i da samo nova revolucija može donijeti pravu promjenu državi. Nažalost, ovo shvatanje će vjerovatno biti okidač za još jedan dug i bolan ciklus nasumične vladavine, haosa i nasilja u Iranu.
(TBT, Al Jazeera)
