„Neka nam niko ne predbacuje vrdanje
u politici, jer je to polje gdje se uopšte najviše vrda.“ (Suljaga Salihagić)
Piše Džemaludin
Latić, thebosniatimes.ba
Dok
ove godine Društvo pisaca Bosne i Hercegovine, tuzlanske neokomunističke
dumadžije i drugi (čak i „progresivni“ intelektualci Islamske zajednice!)
obilježavaju 25 godina od smrti Derviša
Sušića, oni uporno šute pred djelom po kome je ovaj pisac ipak najpoznatiji, a
pred kojim savjesni pisci, vjerski učenjaci i intelektualci šutjeti ne smiju.
Riječ je o Parergonu, zbirci
bilježaka koje je ovaj pisac – kako sam kaže – dopisao uza svoj roman pod
naslovom Tale (grčko-latinski: para – pokraj, ono što se dodaje- ergon –djelo). To je djelo pisca čiji je
talent ishlapio čim je počeo da piše, pa što je taj talent bio manji, to su
piščevi kompleksi bivali veći. Pravo mu budi, ovdje je riječ o kompleksu od
koga je bolestan pozamašan dio bošnjačkog naroda, od koga taj narod ne zna ili
neće da se izliječi evo već nekih 150 godina. To je kompleks inferiornosti
(osjećaja manje vrijednosti), kompleks od muslimanskog porijekla, a američki
Jevreji su ga nazvali ‘samomržnjom’,
mržnjom prema samome sebi, prema svojim precima, svojoj vjeri i općenito
nacionalnom duhu (self-hatred). Ergo, Derviš Sušić nimalo nije usamljen,
ali on, sa čitavim svojim djelom, pa čak i sa ukupnom biografijom, jeste možda
najupečatljiviji urnek bošnjačke samomržnje.
Parergon: izazivanje straha od islama kod srpskog i hrvatskog naroda
Spomenuti
pisac je sin uglednog hafiza iz Vlasenice. Nakon završene gimnazije, na početku
Drugog svjetskog rata, postao je član SKOJ-a, uskoro i Komunističke partije.
Učestvovao je kao partizan u borbi protiv njemačkog okupatora, ustaša i
četnika. Objavio je čitav niz djela od kojih su najpoznatija: Ja, Danilo, Hodža strah, Danilo u stavu
mirno, Pobune, Uhode, Veliki vezir (drama) i dr. Poslije rata, bio je
urednik komunističkoga glasila, „Oslobođenja“, agitator komunističke kulture i
marksističke ideologije po tuzlanskom bazenu, savjetnik u Centralnom komitetu
SK BiH. Dobitnik je najznačajnijih komunističkih nagrada i priznanja. Parergon je, po nalogu svoje Partije, pisao u vili
Josipa Broza u Bugojnu i objavio ga 1977. g. „Otkrivši“ nacionalizam, šovinizam
i panislamizam u vlastitom narodu, posebno u njegovoj vjerskoj zajednici, a
nacizam i fašizam u njegovoj ne tako davnoj prošlosti i na skoro istim
adresama, on je pokrenuo novu komunističku/velikosrpsku hajku na sve što je
islamsko i muslimansko u Bosni i Hercegovini, a kod srpskog, hrvatskog i
ostalih jugoslavenskih naroda krajem prošlog stoljeća izazvao strah od islama u
Bosni i mržnju prema njemu. (Dvije godine kasnije, ispred iste vile, njegovo božanstvo
je, narogušivši se zbog obilježavanja dolaska 15. hidžretskog stoljeća prilikom
otvorenja džamije u Poriču, džematu koji se nalazi odmah preko brda te vile,
„muslimanskim nacionalistima“ zaprijetilo da će ih „pomesti železnom metlom!“
Odatle su, odmah poslije te prijetnje, to božanstvo odvukli na Bled – da više
nikada ne progovori.)
Brevijar komunističke mržnje prema
islamskim učenjacima
Odmah
nakon objavljivanja ovog pamfleta, svaka kritička riječ o njemu u službenom
novogovoru socijalističkog društva značila je svrstavanje na stranu nacizma.
Komunisti su svijet gledali crno-bijelom optikom, pa je svako ko nije s njima
stigmatiziran kao nacist ili fašist. A danas govoriti o tome djelu znači da te
ipak neotitoističke snage podmuklo svrstaju u fašiste, a onda kada osvoje vlast
i u potpunosti ovladaju društvenim i političkim životom, ponovo će samo oni
govoriti citirajući djela Derviša Sušića, samo oni će suditi i presuđivati,
komentarisati, upozoravati, okrivljavati…; tada će stradati svaki islamski
učenjak, bošnjačke mase će aplaudirati
njihovim „humanim“ katilima, a Srbi i Hrvati će nam se svima hinjski
podsmijavati tapšući nas po ramenu.
Bošnjačka nacionalna politika ide u tome smjeru još od 2001. g. kada je
bošnjački lider i „mladi Musliman“, rahm. Alija Izetbegović, iz dosad
nerazjašnjenih razloga (?!), predao nacionalni politički pokret, Stranku
demokratske akcije, ilegalnoj Komunističkoj partiji, pa dok nam se ponovo ne
dogodi titoizam in toto, prije osuda
i progona, reći ćemo koju riječ o njegovom, titoističkom političkom brevijaru
kad su u pitanju Bošnjaci – o slavnom Parergonu.
Bošnjačke rezolucije iz 1941.g.- prvi
javni protest protiv Trećeg rajha na evropskom tlu
Analizirati
tu udbašku zbirku danas je relativno lakše u odnosu na predratno vrijeme iz
prostog razloga što je moderna povijest ove zemlje dobrim dijelom pokazala svu
neutemeljenost, blesavost i opasne posljedice Sušićevog „remek-djela“. Da se
podsjetimo: Sušić je našao za shodno da, tridesetak godina nakon Drugog
svjetskog rata, analizira ponašanje Islamske zajednice, ostataka JMO-a
(Jugoslovenske muslimanske organizacije) i nekih drugih manjih muslimanskih
političkih organizacija, „Mladih Muslimana“ i tadašnjih najkrupnijih
muslimanskih vjerskih figura te dvije-tri knjige o islamu i muslimanskoj
(bošnjačkoj) historiji i kulturi koje su se pojavile sedamdesetih godina, nakon
što je naša nacija dobila „veliko M“, tj. nakon što je Komunistička partija
početkom 1970-tih godina „priznala“ našu nacionalnu samobitnost nazvavši nas „Muslimanima“
u nacionalnom smislu riječi. Osnovna teza ovog djela je da su svi ti naši preci
– koji 1977. g., naravno, nisu mogli dobiti riječ – služili okupatoru, štaviše –
da su odgovorni ili suodgovorni za nacističke i ustaške zločine počinjene na
tlu Bosne, pa i Jugoslavije. Tu se, onda, javio jedan nepremostivi problem za
Derviša Sušića kao i za ukupnu komunističku historiografiju: naši su preci – da
im Allah, dž.š., podari Džennet! – u jeku okupacije naše Republike, čim su
ustaše i nacisti počeli da vrše zločine nad nedužnim srpskim, jevrejskim i
romskim civilima po Sarajevu i kojekuda, javno ustali protiv tih zlodjela,
protiv endehazijske i njemačke vlasti, protiv „pojedinih muslimanskih
elemenata“ koji su učestvovali u tim zločinima, protiv katoličkog prozelitizma
i muslimanske obespravljenosti u Endehaziji, a založili se za mir i komšijske
odnose među narodima i vjerama. To je čuvena Sarajevska rezolucija, sačinjena 14. augusta 1941. g. i usvojena na
skupštini Udruženja imama „El-Hidaje“, koju su inicirala dvojica naših
najvećih klasičnih alima u XX. st., dvojica ahbaba, dvije moralne savjesti našeg
naroda u prošlom stoljeću, rahm. Mehmed-ef. Handžić, prvi predsjednik
„El-Hidaje“, i rahm. Kasim-ef. Dobrača, drugi predsjednik istog tijela. Ta
rezolucija je bila prvi javni protest na evropskom tlu protiv zločinačke
politike Hitlerovog Trećeg rajha, a imala je toliki odjek kod naših ponosnih
predaka da su je na velikom skupu u Sarajevu 12. oktobra iste godine prihvatile
sve naše vjerske i kulturne institucije (sa 108 potpisa najznačajnih
sarajevskih Bošnjaka), a onda i sve najznačajnije figure našeg vjerskog i
političkog života u Mostaru, Prijedoru, Banjoj Luci, Tuzli, Bijeljini, Visokom,
Tešnju… Godinu dana kasnije, 26. maja 1942., naši preci su obznanili i Rezoluciju za zaštitu Roma, kojom su
spriječili masovno odvođenje ovog naroda u nacističke logore!
Zašto
Sušić napada našu ulemu, naše rezolucije i dr. Muhammeda Hadžijahića, koji je o
tim rezolucijama najviše pisao u naučnoj javnosti? Za to je imao više razloga,
a nama se čini da su najvažniji sljedeći: da ustoliči komuniste-titoiste i
njihovu Partiju kao jedino moralan pokret, kao jedinog zaštitnika ovog i svih
ostalih naroda, a da svaku moralnost
oduzme bošnjačkim alimima, pa time, indirektno, i islamu. U svojim
instrukcijama koje je, već spočetka rata dao svojim agitatorima, Josip Broz je
Partiji naredio da „napada sveštenstvo, a ne religiju izravno“ – kako pobožni
narod ne bi odbijali od Komunsitičke partije (v. Tito- Strogo povjerljivo Pere Simića i Zvonimira Despota, Zagreb,
2010., posebno str. 176.-177., gdje su navedene te instrukcije).
Izmišljanje kolektivne krivice
bošnjačkog naroda
Drugi razlog Sušićevog napada na naše pobožne pretke leži u komunističkoj političkoj
simetriji, u ovom slučaju: u njihovoj potrebi za izmišljanjem tzv. kolektivne
krivice kod svakog naroda kako bi oni mogli vladati svim tim narodima i u njih
ucjepljivati svoju doktrinu marksizma-lenjinizma. Ali kod bošnjačkog naroda te
kolektivne krivice – nejma! Naime, srpski narod je imao četništvo – i četničke
masovne zločine nad svim nesrbima; hrvatski narod je imao ustaštvo – i njegove
„rasne zakone“ i masovne zločine, posebno nad Srbima i Jevrejima. Evo Derviša
Sušića koji slavodobitno „objelodanjuje“ kolektivnu muslimansku/bošnjačku
krivicu koju snose: organizacija „Mladi Muslimani“, bošnjačka SS divizija
(popularno nazvana „Handžar divizijom“) i Dom-do pukovnija Muhammedage
Hadžiefendića. No, ma koliko se trudio, ma koliko mu svi arsenali manipulacije
stajali pri ruci, ni ovaj ideolog titoizma nije mogao jedno: pokazati zločine
naših predaka nad bilo kim! Jednostavno – masovnih zločina tokom Drugog
svjetskog rata nejma samo na strani bošnjačkog naroda (da su postojali, za njih
bi znala cijela Jugoslavija i Evropa!), a Bošnjaci jesu bili žrtve svih vojski,
svih ideologija i politika toga vremena, pa i titoističke ideologije i prakse
(o čemu se nedovoljna zna!). Političku „krivicu“ naših predaka Sušić vidi u
njihovom zalaganju za autonomiju Bosne u okviru Trećeg rajha, koji je njima tu
autonomiju nudio i zbog nje došao u sukob sa Endehazijom! Onda se tu javlja lik
velikog palestinskog muftije Emina el-Huseinija, koga bošnjačka vjerska i
politička elita jeste dočekala u B. Luci i Sarajevu onda kada je ovaj
legendarni vođa palestinske borbe protiv cionizma i njegove države, prije
susreta sa Hitlerom, svratio kod nas – kako bi od Hitlera tražio naoružanje za
naše milicije koje su se borile protiv „ustaničkih“ klanja muslimana i paljenja
njihovih naselja od Sandžaka do Krajine. Danas, kada je Bosna i Hercegovina u
Ujedinjenim nacijama priznata kao autonomna država – ko ima moralne snage da
napada naše pretke što su autonomiju svoje države tražili u ondašnjim
geopolitičkim okolnostima, tim prije što nije postojala nijedna politička organizacija
niti vojna formacija u Bošnjaka koja je tu autonomiju vidjela kao
jednonacionalnu, tj. bošnjačku državnu zajednicu?!
Zašto bismo se stidjeli „Handžar divizije“
A
to što su naši preci kakvo-takvo naoružanje i vojnu opremu dobili od Hitlera i
Endehazije u vrijeme kada im je četnički pokret, u saradnji sa srpskim
„ustanicima“ iz Komunističke partije Josipa Broza, zamalo bio došao glave, to
što su u Sarajevu Uzeiraga Hadžihasanović (koga Sušić također nesmiljeno
napada!) i Mehmed-ef. Handžić organizirali Odbor narodnog spasa koji je trebao
naoružavati naš narod 1941. g.- valjda treba imati udbaški self-hatred da bi se zbog
toga napadali naši preci. U svojoj knjizi 13.
SS divizija „Handžar“ – Istine i laži (Kulturno društvo Bošnjaka „Preporod“, Zagreb,
2000.), zagrebački historičar i publicist Zija Sulejmanpašić dokumentirano analizira okolnosti u
kojima je nastala ova bošnjačka vojna formacija i njezine vojne i političke
ciljeve za koje se ona borila te njezin raspad. Na str. 49. ove knjige
Sulejmanpašić donosi proglas koga su zajednički potpisali Jezdimir Dangić (lik
iz Parergona ) i Sergije Mihailović,
u ime Komande vojno-četničkih odreda, te Rodoljub Čolaković, Slobodan Princip
Seljo i Svetozar Vukmanović (kojih nejma u Parergonu?!),
u ime Glavnog štaba NOP odreda Bosne i Hercegovine. I jedni i drugi su se
nazivali „ustanicima“ protiv neprijatelja „srpskog roda i imena“, koji se
zalažu za „ujedinjenje sa svojom braćom preko Drine“. Ko su ti njihovi neprijatelji?!
„Turci“ i ustaše! Na str. 59. i d. Sulejmanpašić dokumentira zajedničke
„ustaničke“ zločine nad „neprijateljima srpskog roda i imena“ koji su živjeli u 22 sela oko Sutjeske i u
rejonu Birača. Itd. Otvorimo Dedijer-Miletićev Genocid nad Muslimanima, pa pogledajmo kako rahm. Avdo Humo u svome
dopisu moli Josipa Broza da NOP da oružje golorukim
muslimanima istočne Bosne, ostavljenim od svih, i kako komunistički vođa odbija
taj zahtjev. Otvorimo Put u Foču Adil-bega
Zulfikarpašića, u to vrijeme bliskog Titovog saborca, pa saznajmo o četničko-(srpsko) partizanskim
zločinima nad našim narodom u ovom dijelu Bosne, o savezu četnika i partizana i
razlozima formiranja AVNOJ-a – tek nakon što je cijela nesrpska istočna Bosna
bila poklana! Itd.
Kako su umrli Mehmed-ef. Handžić i
Kasim-ef. Dobrača
Da
li je moguće da Derviš Sušić, visoki funkcioner KPJ, nije znao za ove događaje?
On svoj Parergon piše dvadesetak-trideset godina nakon što je
njegova Partija njegov narod na AVNOJ-u lišila samobitnosti, a u FNRJ ga
nazvala „neopredijeljenima“, zabranila mu upotrebu njegovog nacionalnog imena i
jezika; pohapsila oko 2.000 bošnjačkih mladića i djevojaka, cvijet naše
inteligencije, od kojih je mnoge
strijeljala ili umorila po svojim zloglasnim ćelijama; nastavila velikosrpsku
agrarnu reformu i Bošnjake lišila njihova grunta i vakufa; zatvorila pedeset
njihovih medresa, svoje špijune dovela na čelo i u sve organe Islamske
zajednice; čitavu Islamsku zajednicu, neuporedivo gore od Pavelića, stavila pod
svoju kontrolu; tajno ubila Mehmed-ef. Handžića u Koševskoj bolnici 1944. g.;
pobila čak i bošnjačke partizanske intelektualce (kao npr. Rifata Burdžovića
Tršu i Muju Hodžića); uhapsila
tuzlanskog partizana Pašagu Mandžića koji je tražio da se ispitaju zločini
srpskih partizana nad muslimanima Majevice; itd. A šta je bilo sa Kasim-ef. Dobračom,
inicijatorom Sarajevske rezolucije? U
„Oslobođenju“ od 26. septembra 1947. g. čitamo na naslovnoj strani: “Izrečena
presuda grupi izdajnika na čelu sa Kasim-ef. Dobračom!“ (osuđen je na 15
godina zatvora i na gubitak svih građanskih prava, zajedno sa Dervišom
Korkutom, hafizom Mahmut-ef. Traljićem, Jusufom Tanovićem, Hasanom Avdićem,
Hasanom Ljevakovićem…). Dva mjeseca nakon što je „Oslobođenje“ počelo
objavljivati feljton Parergon-a, preselio je na Ahiret od tzv. naprasne smrti,
treći dan Kurban-bajrama 1979. g.
Pošto
je nezamislivo da Derviš Sušić ni o čemu navedenom ništa nije znao, onda se
postavlja pitanje: Kako je moguće da jedan hafizov sin, iz jednog pitomoga
bosanskoga gradića, iz bošnjačke mahale, ponikao u islamskoj atmosferi i
učenosti, iz jedne od stotina naših najuglednijih familija, posegne za svojim
mačem i s toliko mržnje i sile sasiječe jednu u suštini plemenitu povijest, sa
islamskom inspiracijom u svome humusu? Odgovor na to pitanje naći ćemo tek ako
naučno razotkrijemo fenomen titoizma, psihološki profil njegovih sljedbenika i
metode njegove manipulacije ljudskom sviješću.
Post scriptum
Upućeniji
čitaoci znaju da je mladomuslimanska organizacija u svome programu imala
posebnu tačku koja će šokirati svakog sljedbenika islama. Ta tačka glasi:
„borba protiv hodža“, tj. da će se mladomuslimanski pokret boriti protiv hodža.
Ovaj autor je više puta, u tišini zatvorskih krugova, postavljao pitanje
vodećim članovima ove organizacije zašto su mrzili hodže i šta to znači da se
oni koji su se borili za islam – bore protiv hodža, koji su – da se razumijemo
– najbolji dio našeg naroda. Na svaki moj upit mladomuslimani su odgovarali
tajnovitom šutnjom. Odgovor na to provokativno pitanje ipak je došao – prije
pet-šest godina, kada sam posjetio bolesnog mladomuslimana Murtezu Derviševića
u Švrakinom Selu. „Kako ne znaš?!“ odgovorio mi je ovaj divni Allahov rob iz
svoje postelje. “Mi nismo mrzili hodže koji su živjeli po islamu i koji su svoju
djecu odgajali u islamu, dapače, s njima smo bili saveznici, već smo mrzili one
hodže i hafize čiji su sinovi – a njih je bila sva sila – postali vodeći
marksisti i komunisti, koji su se protiv nas borili, koji su nas osuđivali u
sudnicama i po „Oslobođenju“, koji su nas mučili po ćelijama i koji su terorom
i strahom u našem narodu bili ugušili islam!“