Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Premijer Kosova Ramush Haradinaj u subotu je na Facebooku objavio kako ‘granica između Kosova i Albanije više ne postoji’. Njegova objava izazvala je žestoke reakcije iz Beograda koji ocijenio da Haradinajeva izjava pokazuje pravu “velikoalbansku prirodu režima u Prištini”. Mnogo prije toga Hashim Thaçi izjavljuje i insistira da se Preševska dolina pripoji Kosovu. Navodno, prema tvrdnjama Vuka Jeremića, ovaj dogovor je već pao između njega i Aleksandra Vučića uz asistenciju Vatikana jer su se susreli u Norveškoj ambasadi pri Vatikanu.
NIKAD NISU REKLI HVALA
Opet prije toga uvedene su takse na robu iz Srbije i Bosne i Hercegovine zbog čega je, prema tvrdnjama Mirka Šarovića, BiH već pretrpjela ozbiljnu finansijsku štetu. Na sve to samo se oglasio bivši reis Mustafa Cerić svojim postom na Facebooku kojim moli Haradinaja da izuzme BiH od nameta na bosansko-hercegovačku robu, da bi mu odgovorio također bivši, po svakom političkom osnovu, Azem Vlasi utješnom izjavom da Priština nešto radi na tom pitanju. E vala ako su odnosi između Bošnjaka i Albanaca svedeni na razinu da ih ureduju ražalovani Cerić i Vlasi, do čijih stavova više niko ne drži, onda ti odnosi i ne zaslužuju nikakav tretman, niti zavrjeđuju ikakav napor da se spase. Međutim, to sve uopće nije tako bezazleno pitanje, naprotiv. Odnosi Bosne i Hercegovine i Kosova, a prije svega odnosi Bošnjaka i Kosovara, od izuzetne su važnosti kako za ove dvije zemlje tako za cijeli Balkan. Ako bismo se samo letimično prisjetili kakvi su ti odnosi bili od vremena osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je započela kosovska drama, do današnjih dana, Kosovari mogu imati samo dvije fatalne zamjerke Bošnjacima i ništa više. Radilo se o manipulaciji komunističkog režima da, na primjer, Raif Dizdarević, kao predsjednik Predsjedništva Jugoslavije odobri vojnu intervenciju na Kosovu što se smatralo prvim korakom srpske okupacije ove bivše jugoslavenske pokrajine. Druga zamjerka je slične naravi jer je komunistički režim masovno slao policajce iz BiH, dakle Bošnjake, da na Kosovu sprovode represiju nad Albancima. Ovo jesu mrlje na odnosima Bošnjaka i Kosovara ali su one skoro i neprimjetne u odnosu na ogromnu solidarnost i podršku koju su Kosovari imali u Bošnjacima tokom njihove golgote. Poznate su mi neke najizravnije političko-vojne akcije koje su Bošnjaci učinili Kosovarima u vrijeme dok su ih krvoločne Miloševićeve horde kasapile. Zaista ne znam niti jedan gest kojeg su kosovski političari, pa čak ni vjerski poglavari pokazali kao izraz zahvalnosti prema Bošnjacima. Odnos Kosovara prema Bošnjacima kao i Gorancima uopće nije korektan. To što nema ozbiljnih političara, eto ozbiljnijih iautoritativnijih bar od Vlasija, i ne znaju, pa čak ni ne smiju javno iznositi svoje probleme, ne znači da ih Bošnjaci na Kosovu nemaju. Naprotiv, Bošnjaci i Goranci su vrlo ugrožene manjine i nemaju ni elementarna ljudska prava na dobivanje dokumenata i propusnica da putuju u Bosnu i Hercegovinu. Ovdje ima krivice i do vlasti u Sarajevu, ali ta šačica Bošnjaka koja živi u bližoj okolini Prizrena zaista je najugroženija manjina na Balkanu. Pored toga i ta bosanska diplomatska predstavništva u Tirani dokinuta su i to izravnom intervencijom Alije Izetbegovića, a nakon saznanja da se preko njih odvijao šverc oružja iz BiH za Kosovo. Osim tog bošnjačkog zeta Vlasija, ne znam da ijedan drugi političar u Prištini uopće spominje Bosnu ili Bošnjake. Tako je bilo još od pokojnog Ibrahima Rugove i Rexepa Cosje, rodonačelnika ovakvog kosovarskog nacionalizma. Osim rahmetli Fehmija Aganija, bliskog prijatelja Harisa Silajdžića, niko nikad od kosovskih političara nije pružao ruku prema Bošnjacima. Trebam li izdvojiti ili zaboraviti jednu posjetu Hashima Thaçija Sarajevu, još dok je Alija Izetbegović bio predsjednik Predsjedništva BiH? Treba to zaboraviti jer je to bila gesta Alijinog milosrđa koju je već prepotentni Thaçi zaboravio.
UGLJANIN BLIŽI PRIŠTINI NEGO SARAJEVU
Kosovski Albanci nikako da shvate da Milorad Dodik već jedno desetljeće zadaje glavobolju Bošnjacima isključivo zbog Kosova i Thaçijeve Preševske doline, odnosno Haradinajeve „velike Albanije“ i mijenjanja granica na Balkanu. Ili su shvatili, ali to sve toleriraju i podržavaju jer im imponira njegova secesionistička politika.
Iz Sarajeva i nije bilo nekih važnih političkih inicijativa i stavova kad je Kosovo u pitanju. Osim nekih inat izjava Bakira Izetbegovića rečenih u kondidiconalu glede nezavisnosti Kosova, drugih oblika oglašavanja nije bilo.
Problematična je politika Sulejmana Ugljanina, predsjednika SDA u Sandžaku, koji u posljednje vrijeme vodi politiku u dosluhu sa Thaçijem. On se navodno bori za autonomiju Sandžaka, što je potpuno opravdano i legitimno pravo Bošnjaka, ali način na koji je to radi mnogo više odgovara Kosovarima nego Bošnjacima, kako u Novom Pazaru tako i u Sarajevu. Ugljanin je, zapravo, po porijeklu više Albanac nego Bošnjak, koji je rođen u Kosovskoj Mitrovici. On bolje govori albanski nego bosanski jezik i stoga je, danas vrlo znakovito, a možda i upitno da on bude nacionalni lider. Vjerovatno samo zato što Ugljaninova politička centrala nije ni u Prištini ni u Sarajevu, već u Ankari, Beograd trpi njegovu vrlo iritantnu politiku jer predsjednik Srbije Aleksandar Vučić zna da je dovoljan samo jedan njegov telefonski poziv i da će Ankara narediti Ugljaninu da „prevrne ploču“. No ta politika ostavlja vrlo ružan dojam da su Bošnjaci iz vjerskih razloga privrženiji Albancima nego Srbima što i jedni i drugi vješto zloupotrebljavaju na štetu Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Zato je krajnje vrijeme da se Sarajevo javno distancira od notorne politike Prištine koja zagovara prekrajanje granica.
(TBT)
