NAZARÉ, Portugal — Na pijaci drevnog ribarskog sela Nazaré, portugalski penzioneri kupuju namirnice. Penzionisani ribari ćaskaju uz kafu. A američki surfer-rekorder pijucka smoothie.
U pitanju je Garett Mcnamara, 51-godišnji surfer sa Havaja koji je do nedavno držao svjetski rekord za jahanje najvišeg talasa svih vremena. I koji doskora nikada nije posjetio Evropu niti Portugal.
Vijekovima je bio tradicionalni priobalni grad gdje su ribari djecu učili da izbjegavaju velike talase. Ali proteklih osam godina ti isti talasi su privukli surfere poput Mcnamare, njihove fanove i svjetske kompanije koje sponzorišu te sportiste.
Visoki poput desetospratnica, talasi su napravili podvodni kanjon dubok oko pet kilometara i dug oko 200, koji iznenada nestaje pred obodom grada.
Mcnamara je prvi put vidio ogromne vodene zidove 2010. godine. “Našao sam sveti gral”, rekao je on. “Našao sam taj talas koji mi je izmicao.”
U tvrđavi iz 17. vijeka, turisti sada gledaju daske za surfovanje u prostorijama koje je pomorska policija koristila za skladištenje konfiskovanih ribarskih mreža. U zalivu, profesionalni vozači testiraju jet-ski dok mještani pecaju na plaži. U luci, surferi rentaju skladišta odmah pored prostora gdje ribari istovaruju ulov.
Ova dinamika je velika promjena kako za svijet surfera tako i za 10.000 stanovnika Nazaréa koji je zimi bio prazan.
Seljani, od kojih većina ima nekoga ko je nastradao na moru, nikada nisu smatrali da su njihovi visoki talasi pogodni za plivanje, naročito za surfovanje.
“Pomislila sam da je poludio”, rekla je Celeste Botelho, vlasnica restorana koja hrani Mcnamaru i njegov tim. “Mislili smo da je naša plaža divlja.”
Mcnamara je zimu 2010. proveo proučavajući ritam talasa i praveći nacrt morskog dna, ponekad uz pomoć portugalske mornarice.
U novembru 2011. Mcnamara je pokorio 23,8 metara visok talas – što ga je učinilo svjetskim rekorderom a Nazaré imenom poznatim u svijetu surfera.
Turisti su krajem 2012. počeli da se pojavljuju u priličnom broju, željni da bace pogled na najviše talase na svijetu.
Kada je Paulo Peixe osnovao surfersku školu u Nazaréu, malo prije nego što je Mcnamara oborio svjetski rekord, za surfere se mislilo da su “tipovi koji ne vole da rade”, kaže Peixe. “Sada je drugačije. Sada preovladava stav da je surfovanje dobro.”
Grad je sada toliko naviknut na prisustvo surfera i poslove koje oni donose da ih čak i lokalni ribari koji se ponekad bore za mjesto na moru sa surferima rado pozdravljaju.
“Surferi imaju drugačiju vezu sa morem”, rekao je Joao Carlines, penzionisani ribar. “Ali ja sam sretan što je grad postao poznato surfersko stecište jer to znači da više ljudi ovde dolazi zimi.”
Tenzije ipak postoje. Broj stranaca koji kupuju nekretnine u Nazareu je i dalje relativno nizak, ali cijene stanova su u usponu kao i u ostatku zemlje.
To odgovara generaciji mještana koji imaju nekretnine, ali ne i generaciji koja će morati da se odseli iz centra grada u potrazi za prihvatljivim cijenama stanovanja.
“To je loša strana, to da ćemo najvjerovatnije izgubiti ideju da smo tradicionalno selo”, kaže Peixe.
(TBT, NYT)