Relativno skoro Bryan Cranston je prošao kroz salon u bekstejdžu pozorišta Belasco u New Yorku obučen samo u bademantil. Nakratko je izašao iz lika, nasmiješio se i mirno rekao: “Moram da odem i poludim.”
Onda se popeo stepenicama do scene i seo iza stola. Preuzevši ulogu televizijskog voditelja koji se raspada, Cranston se pripremao za žestok monolog kojim poziva gledaoce, koji su isto tako bijesni i frustrirani, da gurnu glavu kroz prozore i urliknu: “Neviđeno sam bijesan i neću to više da trpim!”
To je najsnažniji trenutak “Mreže” (“Network”), filma koji je 1976. nagrađen Oskarom. Scenario Paddyja Chayevskog je priča o fiktivnoj televizijskoj stanici koja je izgubila moralni kompas i svoju budućnost povjerila poremećenom voditelju Howardu Billu.
Ova scena nije ništa manje sumanuta u scenskoj adaptaciji “Mreže” koja se upravo igra u New Yorku poslije godinu dana izvođenja u Nacionalnom teatru u Londonu. Za pozorište ju je adaptirao Lee Hall, pisac “Billyja Elliota”, a režirao Ivo van Hove, eksperimentalni režiser koji je na Broadwayu oživio “Vještice iz Salema” i “Pogled sa mosta”.
Cranston, zvijezda serije “Čista hemija” i “All the Way”, igra Billa, sumanutog voditelja koga je u filmu glumio Peter Finch. Tu su i Toni Goldwyn (“Skandal”) kao Max Schumaher, predsjedavajući mreže bez morala, i Tatiana Maslani (“Crno siroče”) kao Diana Christensen, ambiciozna direktorica programa. U filmu su te likove igrali William Holden i Faye Dunaway.
Tvorci i glumci ove pozorišne verzije smještene u kraj sedamdesetih vjeruju da su pronašli prihvatljivu interpretaciju koja je relevantna savremenoj publici.
Priču nije bilo potrebno nimalo unapređivati kako bi imala odjeka u eri Trumpovih iskrivljenih činjenica i lažnih vijesti, ali ne pokušava ni da izvede paralele.
Osim jezivo tačnih predviđanja o korporatizaciji medija i degradiranju istine, “Mreža” zapravo prenosi fundamentalnu poruku o moći gnjeva i šta se dogodi kada društvo masovno pobjesni.
To možda nije poruka koju publika očekuje ili poruka sa kojom se tvorci predstave možda slažu. Njeno značenje su pokušavali da shvate još u Londonu i i dalje pregovaraju sa komadom i između sebe, iako je brodvejska produkcija malo uglađenija.
“Naše društvo ne pozdravlja emociju bijesa. To nije pristojno. A radeći na ovoj ulozi shvatio sam: zašto da ne? To je sjajan motivator. Legitiman osjećaj. Zašto ga onda ne prihvatamo kao dio nas”, rekao je Cranston.
Lik Howarda Billa – koji postaje populistička senzacija nakon što zaprijeti da će se ubiti, uživo na televiziji i koji privlači sve više publike koja postaje sve grozničavija dok njegovo poimanje realnosti postaje sve klimavije – najpoznatiji je lik koji je stvorio Chayevski.
“Mreža” je skandalizovala javne servise u doba Chayevskog svojim sumornim prognozama da će izvještavanje zasnovano na činjenicama zamijeniti pozivi na emotivno poimanje svega. On je umro 1981. nikada ne vidjevši kako mu se predviđanja ispunjavaju.
Van Hove kaže da se i dalje sjeća kako se osjećao kada je kao tinejdžer vidio “Mrežu”. “Bio je to veoma impresivan film, ali istovremeno, činilo se da je malo pretjeran. Mislio sam da se to nikada neće dogoditi, da je sve prava naučna fantastika”, rekao je on.
Nakon što je prije nekoliko godina pročitao Hallovu adaptaciju, došao je do drugačijeg zaključka. “Pomislio sam kako je naučna fantastika postala naša realnost”, rekao je on.
Hal, britanski scenarista i dramaturg, otkrio je “Mrežu” dok je živio u Americi devedesetih i gotovo deset godina je pokušavao da je postavi na scenu. “Želio sam da radim nešto u vezi sa internetom i time kako on mijenja naše vijesti”, rekao je on. “Onda sam shvatio da je Paddy već napisao takav komad.”
Goldwyn smatra da su događaji posljednjih godina vrlo razjasnili poruku “Mreže”. “Bijes je postao dominantna sila u političkom dijalogu i, kao rezultat toga, u medijskom dijalogu”, rekao je on. “Ne znam šta je prvo stiglo ali je sada na steroidima.”
Hal navodi da komad nudi lekciju “o opasnostima apsolutnih ubjeđenja – o opasnosti bilo kakve vrste fundamentalizma”.
Kaže da je komad morao da se završi tako što bi Bill imao “trenutak prosvjetljenja” – neku vrstu shvatanja o istini svog iskustva.
Ali šta bi to trebalo da bude?
“Posljednji govor trebalo je da bude njegovo davanje otkaza uživo, kako treba i da nam kaže da je pogriješio”, rekao je Hal.
I brzo dodao: “Nismo to tako uradili.”
Van Hove je tvrdio da bi komad imao neku vrstu pozitivnog završetka ako bi se nagovijestila mogućnost da stvari nisu uvijek onakve kakvim se čine.
“Ja sam optimista ali ne na glup način”, rekao je on. “Nisam u fazonu da smo svi prokleti. Možda smo u ovom trenutku, na neki način, uništili svijet. Ali ja šire posmatram stvari.”
Promjena, uspostavljanje i povratak saosjećanju su mogući.
“Na kraju ledenog doba, jedan mali cvijet je izbio iz leda i život se ponovo pojavio”, kaže on. “Ali je za to potrebno vrijeme.”
(TBT, NYT)