Poslije 30 sati klackanja po avionima i autobusima konačno sam u mraku zurio u beskrajno noćno nebo. Moje putovanje kao da me je dovelo do ivice interstelarnog svemira umjesto do visokog platoa čileanske pustinje Atacama.
Bila je to prva noć mjesec dana dugog obilaska opservatorija u Čileu, Los Angelesu i na Havajima. Opservatorije neguju ljudsko istraživanje kosmosa. Izazivaju čuđenje i otkrića, ali čak i prije nego što sam ušao u prvu, vidio sam svemir na novi način.
Ta prva noć u Atacami, vjerovatno najboljem mjestu na svijetu za posmatranje noćnog neba, gdje Mliječni put zaista opravdava svoje ime: trag poput mlijeka koji se prostire od horizonta do horizonta. Sazviježđe Južni krst blistalo je poput svijeće. I Veliki i Mali Magelanov oblak sijali su poput naljepnica na plafonu dječije sobe a Jupiterovi prsteni su bili lako vidljivi uz pomoć amaterskog teleskopa, kao i njegova četiri mjeseca.
Pa ipak, pravo iznenađenje je bio naš mjesec. Pojavio se na horizontu oko 23 sata. Izlazak mjeseca je pravi događaj – blijeda, eterična verzija svitanja. Svjetlost se poput šumskog požara proširila noćnim nebom.
Bio je početak maja, jesen na južnoj hemisferi, i naša grupa je već pet sati gledala u noćno nebo. Sreli smo se u San Pedru de Atacama, malom gradu na visini od oko 2400 metara, u blizini čileanske granice sa Boliviom. Tokom 24 sata koja sam tamo proveo, upoznao sam ljude iz Sjedinjenih Država, Brazila, Francuske, Kanade, Italije, Britanije, Australije i sa Novog Zelanda. Događaja ima koliko želite: tu su bicikli za iznajmljivanje, slane zaravni koje treba posjetiti i rozi flamingosi koje treba fotografisati.
Ja sam ipak tu došao da bih gledao zvijezde. Atacama je najsuhlja pustinja na svijetu. Kombinacija njene suhoće, visine i slabe naseljenosti rezultira izuzetnim kvalitetom posmatranja astronomskih prilika. San Pedro de Atacama ima nekoliko noćnih tura za posmatranje neba, ali ovo nije oblast samo za amatere. Čile – primarno u Atacami – ima 70 posto svjetskih profesionalnih astronomskih opservatorija, ako računate i one nove, masivne koje se tek grade poput Velikog Magelanovog teleskopa.
Dok sam bio u San Pedru de Atacama, poželio sam da vidim i Veliki Atacama teleskop, poznat i kao ALMA, koji košta 1,5 milijardi dolara.
Svake subote i nedjelje, autobus sa turistima kreće iz San Pedra de Atacama kako bi ih odvezao do postrojenja ALMA u pustinji udaljenoj pola sata vožnje. Iako su besplatne karte razgrabljene mjesecima ranije, oni bez rezervacija se svaki put pojave na autobuskoj stanici i često budu nagrađeni. Postrojenje ALMA nalazi se na visini od preko tri kilometra od nivoa mora. Preovladava osjećaj svemirske kolonije, vjerovatno zbog čistoće i surovog terena. Ali možda i zbog ekstremnih uslova. Temperature ovdje variraju od ispod nule noću do ključajuće visokih tokom dana.
Istraživanje ALMA je onoliko kompleksno koliko je motivacija jednostavna. U suštini, to je potraga za razlozima zašto smo mi ljudska bića a ne čestice zvezdane prašine koje plove ništavilom. Nekoliko sedmica kasnije, supruga i ja smo otputovali u Los Angeles i na Havaje kako bismo iskusili astronomska iskustva za širu publiku.
U Los Angelesu sam posjetio jednu od najpoznatijih opservatorija na svijetu – Griffith opservatoriju sagrađenu 1935. koja se često pojavljuje u filmovima i serijama.
Dan kasnije, otišli smo na Havaje da bismo posjetili jednu od glavnih astronomskih institucija na svijetu, Mauna Kea. Stanica za posjetioce na Mauna Kea nalazi se na strani uspavanog vulkana, dok je kamp za profesionalce na vrhu. Na tom 4300 metara visokom vrhu na Mauna Kei nalazi se 13 teleskopa u vlasništvu raznih zemalja i univerziteta. Oni sa prevozom na četiri točka mogu da se odvezu do vrha i pogledaju unaokolo. Mi smo to kasnije uradili. Bila je sredina dana ali je djelovalo kao da je veče. Vozili smo se kroz oblake i onda popeli do jezera Vaiau, blistavog plavog bazena vode koji je bio u žestokoj suprotnosti sa žestokim suncem.
U blizini se nalaze opservatorije koje su zatvorene za posjetioce. Bilo bi lijepo da smo mogli da uđemo u neku, ali bilo je dovoljno i stajati na vrhu planine i gledati kupole opservatorija kako se ocrtavaju na jarkoplavom nebu.
U tom trenutku, djelovale su kao direktna veza sa hramovima koje su naši prahistorijski preci sagradili na velikim visinama kako bi bili bliži bogovima. Ima nečeg u odlasku na ova visoka mjesta što dira samu srž naše egzistencije.
(TBT, NYT)