Bilo je to obično pitanje na suđenju prepunom surovosti i patnje koju su tokom četiri godine brutalne vladavine nanijeli Crveni Kmeri narodu u Kambodži.
Da li je svjedok bičevan, prebijen, davljen u vodi ili plastičnom kesom? Da li mu je mučitelj gurao štap u rane, da li su mu čupali nokte, da li su mu za uši zakačili električne žice?
Da li ga je komandant zatvora Kaing Guek Eav, poznat po nadimku Doik, lično tukao dok nije ostao bez daha ili je stajao po strani, gledao i smijao se, kako su neki drugi svjedoci rekli?
Doik je bio prvi optuženi na suđenju Crvenim Kmerima koje su organizirale Ujedinjene nacije i koje sam pokrivao više od deset godina do prošlog mjeseca i konačnih presuda dvojici vođa genocida.
Oni su bili posljednji preživjeli grupe revolucionara odgovornih za smrt najmanje 1,7 miliona Kambodžanaca od 1975. do 1979. pogubljenjem, izgladnjivanjem, prinudnim radom ili bolešću.
Ostavili su drugima, poput Doika, da ih ubijaju. On je bio komandant glavnog zatvora Crvenih Kmera, Tuol Slenga ili S-21, gdje je najmanje 14.000 ljudi danima ili sedmicama mučeno prije nego što bi ih poslali – gotovo sve – na pogubljenje.
Bilo je to opasno mjesto za rad. Jedna trećina zatvorskog osoblja je pogubljena, ponekad zbog toga što su previše entuzijastično mučili zatvorenike koji bi onda umrli.
Za mene, Doik je simbol hladne, bezlične surovosti pokreta koji je živio po sloganu “Nema svrhe čuvati te, nije gubitak uništiti te”.
Stigao sam u Kambodžu 1996, kada je zemlja bila još uvijek u ranama i ožiljcima poslije četiri godine masovnih ubistava a onda i decenije građanskog rata kada su se Crveni Kmeri vratili u džunglu.
I ranije sam vidio traume, ali nikada nisam vidio traumatiziranu naciju. Redovno sam podsjećao sebe da su svi odrasli koje sam sreo preživjeli ili bivše ubice koji sada pokušavaju živjeti sa onim što su vidjeli ili uradili. Gotovo svi, bili oni preživjeli ili ubice, izgubili su članove porodica. U sebi su nosili milione malih svjetova patnje.
Posjetio sam žrtve nagaznih mina i građanskog rata u vojnoj bolnici, mračnom i sumornom mjestu bez struje i vode, gdje su me ljudi molili da im nabavim štake.
Drugi obogaljeni i odbačeni, prosili su na pijaci.
U državnoj bolnici sam intervjuirao psihijatra – jednog od rijetkih koji su preživjeli Crvene Kmere – koji je liječio preživjele. Nije mogao da se koncentrira. Misli su mu klizile ka njegovim gubicima: djetetu, supruzi, roditelju. Ali je insistirao da nije traumatiziran.
Jedna 52-godišnja prodavačica riže mi je rekla da ima problema sa crijevima i da pada u nesvjest kada ode u kupatilo. Rekla mi je da pati od grčeva i da se boji izaći sama. Zatvorila je oči. “Vidim muškarca kako trči i muškarca kako puca”, rekla mi je. “Čujem pucnje. Čujem ljude kako govore: ‘O, ubili su ga!’ Kao da vidim sliku u glavi.” Mnogi sa sličnim sjećanjima kažu da ih muče pitanja: Ko nam je ovo uradio i zašto?
Suđenje je trebalo dati odgovore na ova pitanja i na njemu je prikupljeno prilično historijskih podataka. Ali je cijeli proces doveo do dubljeg pitanja: Šta pokreće ove ubice i mučitelje? Da li su ljudi poput Doika drugačiji od nas ili mi svi u sebi imamo sjeme koje nas u odgovarajućim uslovima može pretvoriti u zvijeri?
“Kako ljudska bića postanu dio projekta masovnog ubistva”, pitao je Alexander Laban Hinton u Man or Monster?, svojoj knjizi o Doiku. “Prelahko je okarakterizirati te ljude kao sociopate ili psihopate. Morate se pozabaviti njihovom čovječnošću.”
Doik je na sudu rekao da je revolucionarno ime uzeo iz dječije priče o poslušnom školarcu koji je želio da ugodi učiteljima. Rekao je da je pokušao odbiti zadatak u Toul Slengu ali da je, kao poslušan školarac, kada je dobio zadatak pokušao da ga radi korektno.
Ponosno je rekao da je izmislio i usavršio neke od metoda mučenja koje je opisao. Kontrolirao je listu onih koji će biti pogubljeni, uključujući i listu sa imenima 17 djece. Na njoj je stajala njegova instrukcija: “Ubijte ih sve.”
Stručnjak za historiju Kambodže David Chandler bavio se pitanjem odgovornosti u svojoj knjizi Voices from S-21 i zaključio je da “da bismo našli izvor zla koje se svakodnevno sprovodilo u S-21, ne treba da tražimo dalje od nas samih”.
Lahko je zamisliti, dok je stajao u sudu, da je Doik čovjek koji može da komanduje institucijom koja je posvećena mučenju. Za njega, sud nije ništa. Od siline njegove ličnosti svi drugi su djelovali manje.
Ponekad je ispravljao svjedoke ili advokate koji bi pogriješili sa brojem strane ili referencom. Jednom prilikom, sudija mu je rekao da smijeh nije prikladan odgovor na pitanje.
Bio sam fasciniran tim kompleksnim, surovim čovjekom koji je tako opipljivo otjelotvorio pitanje iz naslova Hintonove knjige: čovjek ili čudovište?
Nisam želio da imam nikakve veze sa tim nasmijanim mučiteljem.
Danima sam ga posmatrao kroz staklo otporno na metke koje je odvajalo gledaoce od suda. I izgleda da je i Doik mene primijetio.
Tokom pauze u svjedočenju, približio sam se staklenom zidu a on se okrenuo i pogledao me. Mahnuo mi je.
Bez razmišljanja, mahnuo sam i ja njemu.
(TBT, NYT)
