MIGRANTI
Seobe su ono što je stvorilo današnji
svijet mira i blagostanja. Ali Evropa se sada boji upravo onoga što je njena
najveća dragocjenost – novog miješanja naroda
FOTO: (AFP)
Do prije nekoliko desetljeća, Evropa je
uglavnom izgledala poput Hrvatske danas. Tek tu i tamo koji stranac, vrlo
rijetko neko tamnoputiji ili kosook. Svijet se u 20. stoljeću počeo smanjivati,
pa su prvo u zemlje s velikim kolonijalnim carstvima doseljavali njihovi
podanici. Najviše su i najbrže strance primali u Francuskoj, Belgiji,
Ujedinjenom Kraljevstvu, Holandiji. U Njemačku su poslije rata dolazili
“južnjaci”: Talijani, Grci, Turci, Jugoslaveni. Istočna Njemačka je prihvatila
veliki broj Vijetnamaca. Rasna slika Evrope postajala je sve složenija. U
učionicama Amsterdama, Marseillea ili Londona sjedilo je sve više ljudi čiji su
roditelji rođeni u Maroku, Iraku, Keniji ili Pakistanu. U Evropu su doseljavali
najviše oni koji su bježali od bijede i koji su trebali evropskim društvima da
zadrže visoke stope rasta. Danas na evropske granice kucaju deseci hiljada
ljudi, od kojih su mnogi pritisnuti ratom, ne samo ekonomskom nevoljom.
Mnoge izbjeglice danas mogu avionom do
zapada Turske, pa brodom ili čamcem do prvih grčkih otoka. Neki putuju sedmicama
pješke i kamionima do obala Sredozemlja, a onda na brodove kako bi došli do evropskog
kopna. Brze komunikacije, internet i televizija gotovo svima su omogućili da
vide kako je u drugim državama, samo nekoliko sati leta od njihovih uništenih
domovina, moguć drugačiji, miran život. U nizu zemalja Bliskog istoka i
Sjeverne Afrike Arapsko proljeće probudilo je nadu, sugerisalo da se zemlje
koje su godinama bile pod vladavinom različitih despota možda mogu promijeniti.
Ono što je tinjajući bunt pretvorilo u eksploziju nezadovoljstva, pomogli su i
drugi centri, ali eksperiment je uglavnom svagdje propao. Oni koji su ranije
životarili ili bili nesretni u svojim domovinama sada su stanovnici propalih
društava iz kojih žele pobjeći, jer tamo traje građanski rat, jer se sve koji
nisu većina uništava. Evropa je mnogima prvi i logičan izbor.
Prije stotinu i jednu godinu započeo je
Prvi svjetski rat. Sukob je završio prekrajanjem granica na Bliskom istoku,
stvaranjem država koje su mnogi već tada smatrali nelogičnim i neprirodnim.
Irak s dinastijom Hašemita koji su u Bagdad dovedeni iz Arabije: ta sunitska
dinastija koja dominira šiitskom većinom i Kurdima pokazivala je kako su
neosjetljivi na historijske okolnosti bili Britanci i Francuzi koji su
podijelili utjecaj na Levantu. Stotinjak godina nakon što je rat završio,
srušene su državne strukture u Libiji, Siriji, Iraku, u previranju je Jemen.
Somalija je na Rogu Afrike bez centralne uprave već 25 godina. Ono što su
vodeće sile svijeta i pobjednice u Velikom ratu učinile stvaranjem kolonijalnih
carstva ne može biti i nije isključivi krivac za jadno stanje u nizu bivših
kolonija, ali je sasvim sigurno s tim povezano. Zato je i logično da oni koji
su uz arapski učili francuski ili engleski, žele u Evropu.
Evropski je kontinent mjera bogatstva,
mira, uspjeha, blagostanja, a nalazi se tu, ponegdje je tek ograđen žicom, kao
u slučaju španskih enklava u Maroku ili nekoliko zaveslaja daleko, na grčkim
otocima uz obale zapadne Turske.
Hrvatska će možda udomiti manje od hiljadu
ljudi, ali su strahovi počeli izvirati iz desetaka hiljada Hrvata na društvenim
mrežama, čim smo u Makedoniji, Srbiji i Mađarskoj vidjeli rijeke nesretnih koji
bježe u Švedsku ili Njemačku. Toliki predani katolici učas su se razotkrili da
razmišljaju prije kao oni koji kršćanstvo upijaju ne 13 stoljeća, nego možda 13
dana. Ništa od brige za bližnjeg, ništa od prisjećanja kako treba pomoći u
nevolji, još manje svijesti o evropskoj ili hrvatskoj prošlosti. Ako se zazor
već smio javno pokazivati prema susjednim pravoslavcima, prema onim
udaljenijim, drugačije boje kože, moglo se barem u teoriji biti širokogrudniji.
Sada su prokuljali strahovi od drugog, nepoznatog. Ono što je do sada bilo
isključivo talijanski problem na otočiću Lampedusi, strahovi koje su osjećali Španci
u svojim enklavama u Sjevernoj Africi, sada je postalo blisko.
Ono što čudi jeste strah od onoga od čega je
Evropa satkana, što je prisutno u evropskom društvu i kulturi. Evropljani su se
neprestano selili i miješali. Često su to činili pritisnuti glađu i bijedom,
ali barem jednako često i drugom nevoljom, političkim progonima, ratovima.
Strahovi od izbjeglica koji udaraju na evropske zidine suprotni su historijskom
iskustvu, jer toliki su narodi činili isto kad je rat uništio sve što su imali.
U pravilu su oni koji su prema drugima bili otvoreni, prolazili bolje od onih
koji su skučeni i ksenofobični.
“Gnjev Gospodnji provalio se pred vama…
Posvuda samo opustjeli gradovi, srušeni ili popaljeni samostani, polja bez igdje
ičega živog… Svagdje moćni tlače slabe i ljudi su nalik na morske ribe, što
se bez razlike proždiru među sobom”, opisali su 909. biskupi Reimske provincije
u Francuskoj bijedu koju su ostavljali muslimanski prodori. Prije hiljadu
godina Evropljani su bili ugroženi sa svih strana. Sa sjevera su prijetili oni
koji su danas Evropljani prvoga reda, Nordijci. S istoka su udarali oni koji su
danas u najvećem strahu, Mađari. Mađari su u 9. stoljeću provalili u Panoniju
koja je nakon svih seoba na početku srednjeg vijeka bila pustopoljina. S juga
su na Evropu udarali muslimani. Tako je pet stoljeća od pada Rimskog Carstva,
nakon germanske i slavenske promjene izgleda kontinenta, tvrđava Evropa
pritisnuta iz tri pravca.
Tada nije bilo države koja je mogla graditi
zidove da bi takva napredovanja zaustavila. Stoljećima ranije zidove kojim su
se branili od provala nomada ili stranaca, gradili su Kinezi, još 300. godine
prije nove ere. U Evropi je Rimsko Carstvo za vrijeme Hadrijana u samo šest
godina, od 122. do 128. završilo zid koji je postao krajnja sjeverozapadna
granica najveće države starog vijeka. Danas je sve tako slično – i zidovi i
migracije i promjene stanovništva i strahovi, a Evropa danas živi samo još
jednu inačicu svoje trajne sudbine. Čini se da je vječna i rečenica koju je
napisao Euripid u Ifigeniji na Tauridi da strahovi i obećanja onog koji je sam
nekada bio u opasnosti, često budu zaboravljeni.
Hrvati koji osjećaju zazor od komunizma,
koji misle da je emigrirati bio osobiti iskaz patriotizma, a život izvan
domovine važniji doprinos borbi za slobodu od ostanka u zemlji, jednako kao
Mađari koji su u desecima hiljada bježali nakon zbivanja 1956., trebali bi biti
posebno otvoreni prema onima koji toliko podsjećaju na njih same. Sirijci nakon
desetljeća terora, a pod teretom rata i straha od najprije krvožednog Bašara al
Asada, a onda Islamske države, pobjegli su kako bi na razvijenom Zapadu
pokušali pronaći svoj novi dom. Mnogi od sirijskih izbjeglica sad će vjerovatno
tvrditi da su se spremni vratiti, čim se prilike u njihovoj domovini poprave.
Nakon ovakvog rata koji traje godinama, u okruženju koje je nestabilnije nego
što je to bilo već desetljećima, malo je vjerovatno da će ikada ili skoro
ponovo na Istok. Evropa bi morala pogledati u vlastitu prošlost i pokušati
pronaći strategiju kako integrisati sve koji su na njeno područje došli bez
obzira na vjeru i naciju. Turci, Grci, Makedonci, Srbi i Mađari, pa onda
Hrvati, primjer su nacija koje je politika, a ne samo bijeda i glad, često
tjerala na seobe, koja je stvorila njihove granice i rasporedila stanovništvo.
Gradišćanski Hrvati na sjever su došli
bježeći pred Osmanlijama. Osmanski su akindžije iz godine u godinu pustošili
posjede seljaka u Lici, Bosni, odnosno Turskoj Hrvatskoj, namjerno uništavali
ljetinu, bez želje da neki kraj trajno porobe. Nakon više propalih uroda ljudi
su morali dalje, ostavljajući prostor bez stanovništva, otvoren za osvajanja i
naseljavanja drugih. Tako su Hrvati s područja gdje su živjeli stoljećima, u
16. stoljeću otišli na sjever, u austrijske i mađarske zemlje, a na njihovo su
mjesto došli drugi. Slavonija je velikim dijelom opustjela u isto vrijeme.
Stoljeće i po kasnije, kad je krajem 17. stoljeća Osmanlije istjerala
austrijska vojska i fra Luka Ibrišimović Sokol, povuklo se i muslimansko
stanovništvo. Krajem 17. stoljeća Slavonija je bila pustinja. Na puste prostore
došli su drugi, ne samo Hrvati. Gospoda i velikaši uglavnom uopšte nisu bili
hrvatske krvi. Najveći hrvatski gradovi bili su slika kosmopolitizma sve do 20.
stoljeća. Osijek, Rijeka ili Pula, pa Zadar i Slavonski Brod imali su toliko
Nijemaca, Židova, Čeha, Mađara ili Talijana da je njihov izgled u drugoj
polovini 20. stoljeća neusporediv, gotovo nestvaran, izgledaju posve isprano,
jednolično.
Nije to slučaj samo sa Hrvatima. Poljaci su
izgubili trećinu vlastitog teritorija na istoku, milioni Poljaka preseljeni su
na zapad, tamo gdje su nekada bili Nijemci. Kad su poljski državljani došli u
Breslau, koji je preko noć postao Wrocław, bojali su se popravljati objekte
gdje su smješteni, jer nisu mogli vjerovati da je nova granica prema zapadu
trajna, da su oni gospodari u onom što je bilo njemačko stoljećima. Brzo su se
naučili biti gospodari. Slovaci do prije stotinu godina ne bi vjerovatno imali
s kim razgovarati na slovačkom u šetnji vlastitim glavnim gradom. Litavci su
svoj glavni grad učinili litavskim prije malo više od pola stoljeća, nakon sovjetske
okupacije dijela Poljske. Do tada je Vilnius bio židovski i poljski više od 95
posto. Tada su stotine hiljada Evropljana odlazili, nestajali, svojim
doseljavanjem ili iseljavanjem, gradove i države činili drugačijima.
Hrvati su nekada živjeli i s puno više
Talijana. Istra je uz obalu bila toliko talijanizirana da bi se svaki građanin
tog područja vrlo lako mogao uživjeti u tragediju onih kojima je rat i strah
domove učinio nepodnošljivim, nagnao na seobu daleko, u posve drugačije
krajeve. Talijani u Istri poslije rata su ili optirali za Italiju ili su
protjerani ili ubijeni; u njihove prazne stanove i kuće ušli su uglavnom Hrvati
i Slovenci. Hrvati su čim je Mussolini došao na vlast u Italiji, morali iz
Istre. Mnogi su došli u Zagreb, gdje je i danas Istarsko naselje na Trešnjevki
pod urbanističkom zaštitom. Najprije je politika i teror iselio jedne, pa onda
druge.
Bosna i Hercegovina izgubila je nakon
Austro-Ugarskog oslobođenja 1878. velik broj muslimana. Dio je otišao u Tursku,
dio nešto južnije na Balkan. Nekoliko desetljeća poslije gotovo polovina
stanovništva Osmanskog Carstva na Balkanu bila je muslimanska. Oni su opako
stradali u Balkanskim ratovima 1912-1913. Ratovanje kršćanskih kraljevina i
kneževina Srbije, Grčke, Bugarske i Crne Gore protiv Osmanskog Carstva bio je
tobože zbog slobode braće kršćana. Sudbina preostalih muslimana nije ih se
ticala, pa su oni koji nisu ubijeni doskora bili prognani. Nedavno preminuli
turski predsjednik Sulejman Demirel bio je jedan od takvih, porijeklom Turčin
od onih Turaka izgnanih s Balkana. Otuda i njegova osjetljivost za sudbinu
Balkana tokom devedesetih, pa i prijateljstvo s Hrvatskom.
Grci su na Pontu, uz Crno more, živjeli
stoljećima. Tek kad su nakon izbijanja revolucije u Rusiji 1917. Grci odlučili intervenisati
u sastavu međunarodnih snaga, započela je epohalna, historijska, katastrofa.
Neuspješno intervenisanje Francuza, Britanaca, Amerikanaca, pa i Grka,
rezultiralo je povlačenjem intervencionističkih snaga iz Sovjetske Rusije, ali
onda i prisilnim iseljavanjem Grka s Crnomorja. Pontski su Grci prognani u
Kraljevinu Grčku, tobože njihovu domovinu, ali bila je riječ o potpunim
strancima, koji su došli u sasvim stranu sredinu. Slijedila je nova katastrofa
iseljavanja Grka iz Male Azije. Nakon uspješnog rata, u kom su prošli jeftino,
Grci su intervencijom u Rusiji prvo željeli kupiti pravo na veliko
teritorijalno proširenje na Tursku. Otoke u Egeju su dobili; trebalo je uzeti
kopno gdje su u Smirni (Izmiru) i obalnim gradovima grčki trgovci obitavali od
pamtivijeka. Nezajažljivi kad je osvajanje počelo, nedorasli vojničkom geniju
Mustafe Kemal-paše, bez pravih podataka o broju Grka i broju Turaka, razvučene
grčke formacije 1920. nakon poraza kod Mudanije nisu bile u stanju spriječiti
napredovanje turskih trupa. Turci su sada Grcima odlučili vratiti sve što su
nekoliko mjeseci ranije sami pretrpjeli. Nakon što je završio Prvi svjetski
rat, kad je u drugim dijelovima Evrope postepeno nastupilo smirenje, više od
100.000 Grka sa sjevera i više od milion iz Male Azije odjednom je bilo
prebačeno na drugu stranu Egeja. Napučili su Grčku koju nisu poznavali, došli
su kao potpuni stranci u zemlju koja je sada ispražnjena od Turaka koji su sa
sjevera, iz Soluna i gradova južno od Makedonije, njih jedva nešto manje od milion,
izbačeni preko noći. Ta su pokretanja stanovništva bila politički motivisana,
nije bilo ekonomskih razloga da se dogode tako velike i trajne, dubinske seobe.
Srbi su živjeli u Hrvatskoj stoljećima, a
onda su zbog političkih razloga, rata i strahova, nestali iz Krajine krajem 20.
stoljeća. Slično se dogodilo i na Kosovu. Ratovi su mijenjali etničke slike
gotovo preko noći, ratovi su najčešće uzrokovali da ono što je bilo složeno
postane jednoobrazno. Mnogim evropskim narodima zato je teško prihvatiti da
progon i nestabilnost ne rezultira samo sve većim čišćenjem i homogenizacijom,
kako je to bilo na istoku Evrope posljednjih nekoliko desetljeća. Uglavnom je,
zapravo, bilo obrnuto. Svaki je narod evropskog jugoistoka, svi koji su danas
na ruti izbjeglicama iz Sirije, u sasvim nedavnoj prošlosti imao slična
iskustva progona, seljenja, bijede.
U Evropi sada zvoni na uzbunu. Evropljani
se boje da će evropski život kakav se vodi biti uništen. Evropljani bi morali
biti prvi koji će shvatiti da mnoge od njihovih država i nacija nikad ne bi
izgledale kako izgledaju sada da su bili uskogrudni ili bili u prevelikom
strahu od drugog. U sudbini Sirijaca svi koji su i sami bili prognani, trebali
bi prepoznati sebe ili svoje pretke. Toliki su zbog užasa diktature i
totalitarnih vođa bježali i tražili da ih udome oni koji su bogatiji i
sretniji. Svi bi trebali znati kako je važan prvi kontakt, kako se teško integrisati
u novoj sredini i ne bi trebali biti prestrogi prema onima koji su druge vjere,
iz drukčijeg konteksta.
U talijanskim školama već više godina
nevladine organizacije djecu uče kako biti otvoren, kako prihvatiti strance. U
razredima se podijele tekstovi koji opisuju kako su Amerikanci doživljavali
imigrante: koji su bili smrdljivi, čudnovati, tamniji od njih, previše povezani
s Crkvom. Jedino što se đacima ne pokaže jest da su riječi kojima se danas u
Italiji opisuju izbjeglice s Lampeduse, prije stotinu godina Amerikanci
koristili da opišu Talijane.
Neki će se sjetiti kako je u Americi još u
19. stoljeću u oglasima za posao pisalo: “No Irish Need Apply” (Irci se ne
trebaju javljati), toliki je bio strah od katoličanstva.
Pomoći u nevolji je ljudski. Konačno,
pomagali ili ne, novi se svijet rađa. Pokušajmo ga učiniti ugodnijim za
najnovije Evropljane i nas koji ćemo njihovu mladost, energiju i želju da se integrišu
koristiti za nastavak života u blagostanju. Nije ovo ništa novo za Evropu.
(The Bosnia Times, Globus Autor: Tvrtko
Jakovina)
