Novi međunarodni aerodrom u Sijera Leoneu trebalo je da bude blistavi znak dobrodošlice putnicima – pokazatelj da je posle užasnog građanskog rata i epidemije ebole zemlja konačno otvorena za rad.
Ali u oktobru vlada je odlučila da je multimilionska cijena previsoka i otkazala finansiranje rada na aerodromu: više do tristo miliona dolara zajma od Kine koji bi zemlja teško vratila.
Predsjednik Julius Mada Bio ubrzo je dobio pohvale analitičara zbog odluke da zaustavi projekat koji je mogao duboko da zaduži zemlju, jednu od najsiromašnijih na svijetu.
Činilo se da je Sijera Leone naučio težak nauk drugih zemalja u razvoju koje su iznenada postale veliki kineski dužnici.
Ali svega nekoliko dana poslije saopćenja da odustaje od sporazuma, Bio se pojavio na kineskoj državnoj televiziji gdje je rekao da se uopće ne razilazi sa Kinom. Zapravo, tražio je pomoć u izgradnji mosta koji bi koštao milijardu dolara i opet je bio spreman da pregovara za zajam za izgradnju aerodroma.
“Mi smo zemlja u razvoju”, rekao je Bio. “I okrećemo se zemljama koje nam žele pomoći da se razvijemo.”
Širom podsaharske Afrike, vlade poput one u Sijera Leoneu biraju da zanemare primjere drugih zemalja koje su upale u ozbiljne ekonomske probleme pošto su se veoma zadužile kod Kine.
Četrdeset procenata zemalja u regionu su blizu pada u dužničku krizu, upozorio je Međunarodni monetarni fond. A mnoge od njih i dalje uzimaju zajam od Pekinga kako bi finansirale izgradnju aerodroma, auto-puteva, željeznice, brana i elektrana.
Znaci upozorenja zbog prekomjernog zaduživanja kod Kine pojavljuju se u cijelom svijetu. U Šri Lanki, gdje se muče da otplate dugovanja, zvaničnici su Kini dali luku i 15.000 ari i 6.000 hektara zemlje na 99 godina. Kenija je od Kine pozajmila više nego ijedna druga zemlja. A postala je i zavisna od kineskih proizvoda.
Monetarni fond je izdvojio Džibuti, mjesto gdje je izgrađena najveća kineska vojna baza u pustinji, kao potencijalni problem zbog sve većih dugovanja, mahom kineskoj državnoj Eksport-import banci. Džibuti pak ne pokazuje volju da smanji pozajmljivanja za projekte.
Činjenica da je Kina preplavila afrička tržišta jeftinom robom znači da su mnoge afričke fabrike ostale bez posla, zbog čega je zemljama teško da stabiliziraju valutu i tako plate dugovanja Pekingu.
Kina kredit daje zemljama bogatim prirodnim resursima poput nafte, boksita i željeza. To znači da ako zemlja bogata ovim resursima ima problema sa otplatom zajma novcem, može da ga otplati prirodnim resursima.
Kina širi svoj utjecaj na nove oblasti na kontinentu, naročito u Zapadnoj Africi gdje sve više zemalja pristupa njihovoj Inicijativi “Pojas i put”.
Za zemlje poput Sijera Leonea koje su željne da političku nestabilnost ostave za sobom, kineska ponuda je neodoljiva. Sa više od pola populacije koja živi ispod granice siromaštva i ekonomijom koja nikako da dođe na nivo prije epidemije ebole, zemlja nema mnogo opcija.
Analitičari upozoravaju da afričke zemlje moraju da postignu bolje dogovore o zajmovima sa Kinom, sa povoljnijim kamatnim stopama i uz klauzule kojima se zahtijeva stalno zaposlenje za lokalno stanovništvo.
“Kinezi kao da znaju šta žele od Afrikanaca, naročito kada je riječ o robi”, kaže Ibrahima Cheih Diong, bivša članica senegalske vlade. “Pitanje je da li to važi i za Afrikance.”
(TBT, NY Times)