Piše: Jan-Werner Müller, thebosniatimes.ba
Liberalizam je u krizi, govore nam, izložen napadima populističkih i autoritarnih snaga u usponu i s lijeva i s desna. Središte popušta, kažu. Ali ako je liberalna demokratija u opasnosti zašto se ne pozivaju u pomoć veliki branitelji „otvorenog društva“ kao što su bili Isaiah Berlin, Arthur Schlesinger Jr, Karl Popper i Raymond Aron? Očekivalo bi se da današnji liberali prizivaju ove robusne mislioce liberalizma iz perioda Hladnog rata. Ipak, iako nisu zaboravljena, njihova imena se rijetko čuju u današnjim raspravama. Zanimljiv izuzetak koji potvrđuje pravilo je prošlogodišnja pohvala I. Berlina od strane irskog ministra finansija jer mu je pomogao da izađe na kraj sa „zahtijevnim politikama poreza na dobit“. To svakako nije bila upotreba I. Berlina kao bedema pred nadolazećim populizmom.
U liberalizmu iz perioda Hladnog rata ima mnogo toga što može biti od koristi u našem historijskom trenutku. Tadašnji mislioci su znali da progres nije zagarantovan. Samokritično su prihvatali optužbe upućene kapitalističkim demokratijama 20-ih i 30-ih godina 20. vijeka. Postulati koje je Schlesinger skicirao u svojoj uticajnoj knjizi Vitalni centar iz 1949. nisu bili proizvod pukog pragmatizma ili potrage za srednjim putem između krajnje ljevice i desnice. Ovi mislioci su gradili principijelnu politiku slobode koja odgovara potrebama 20. vijeka. Taj projekat je suštinski različit od pokušaja današnjih dezorijentisanih centrista da preventivno implementiraju programe populista – na primjer, cinični poziv Hillary Clinton upućen Evropi da obustavi pomoć izbjeglicama, jer problem imigracije jača populističke snage. Iz ovoga slijedi da političke protivnike možemo pobijediti tako što ćemo ih imitirati. Starija generacija liberala nije padalo tako nisko.
Očigledan razlog za izostavljanje hladnoratovskih liberala iz današnjih rasprava je to što je Hladni rat bio prije svega veliki sukob političkih narativa. Berlin i Aron su osuđivali totalitarne utopije 20. vijeka kao „opijum za intelektualce“. Populisti ne nude nikakve utopijske programe i ne vjeruju u historijski determinizam kao komunisti. Zapravo, populizam ne sadrži nikakvu osobenu ideologiju ili doktrinu, bilo na ljevici ili desnici. Umjesto toga, populisti tvrde da oni i samo oni predstavljaju „obične ljude“ ili „tihu većinu“ u čije ime poriču legitimnost političkih protivnika koje osuđuju kao korumpirane i „pokvarene“.
Berlinova i Aronova kritika je tu neprimjenjiva jer populisti nemaju interesa za privlačenje intelektualaca ili zavođenje velikim idejama. Umjesto pogleda napred u svjetliju budućnost, populisti, naročito oni desnog usmjerenja, prizivaju fantazijsku prošlost homogenog čistog naroda. Zapravo, populisti sva politička pitanja svode na jedno – na pitanje pripadanja, insinuirajući tako da oni koji ne dijele njihovo shvatanje naroda tom narodu i ne pripadaju. One koji ih kritikuju proglašavaju izdajnicima. To objašnjava zašto jedan desničarski populista kao što je mađarski premijer Viktor Orbán istovremeno napada „liberalne elite“ i ranjive manjine.
Trump, s druge strane, svoje protivnike optužuje za „izdaju“ i „nepatriotsko ponašanje“. U govoru koji je održao u Varšavi Trumpovo retoričko pitanje: „Imamo li dovoljno vjere u svoje vrijednosti da ih branimo po svaku cijenu?“ zvuči kao citat iz doba vrhunca Hladnog rata. Zanimljivo je da je odmah potom postavio još jedno pitanje: „Imamo li dovoljno poštovanja za naše građane da zaštitimo naše granice?“ Tako je prizvao sliku svijeta u kome su pravi Amerikanci uvijek ugroženi karavanima bliskoistočnih terorista i ljudi iz Južne Amerike koji će možda dobiti državljanstvo, a mogli bi biti unutrašnji neprijatelj.
Budući da su se suočavali sa totalitarizmom a ne populizmom, liberali iz perioda Hladnog rata su insistirali na pluralizmu. Za njih je to bio pluralizam interesa, što je temelj konvencionalne odbrane demokratije polovinom 20. vijeka kao sistema koji različitim interesnim grupama omogućava nenasilnu konkurenciju. Bio je to i pluralizam ljudskih vrijednosti i ono što je Schlesinger nazivao „istinskim kulturnim pluralizmom“ tipičnim za demokratsko društvo. Mislioci poput Berlina i Poppera naglašavali su da utopijska država ne može realizovati projekat izgrađen na nepromjenjivim vrijednostima bez ugrožavanja prava pojedinaca čije su vrijednosti raznolike i često u međusobnom sukobu. Taj principijelni pluralizam uz pozivanje na poštovanje različitosti pojedinaca i grupa također pokazuje zašto je populistička ideja o unitarnom narodu opasna.
Liberali poput Schlesingera nastojali su da izgrade „borbeni duh“ potreban za odbranu vitalnog središta. Bacali su se u sukobe ideja, vjerujući da će i na taj način doći do jasnije formulacije sopstvenih ideala. Berlin je jednom rekao: „Draži su mi jezuiti od nemuštih ljudi dobre volje. U sukobu sa jezuitima čovjek bar zna na čemu je i uvijek drži isukan mač“. Ipak, u nekim drugim prilikama Berlin je savjetovao umjerenost i upozoravao da se na političku „vjeru“ ne mora nužno odgovarati „protiv-vjerom“ i da fanatizam nije jedini odgovor fanaticima.
Oba liberalna stava – spremnost na „dobru borbu“ da bi se afirmisao sopstveni identitet i zalaganje za umjerenost – danas su problematični. Budući da populizam ne nudi koherentan sistema uvjerenja, ne postoji „protiv-vjera“ Schlesingerovog tipa; u svakom slučaju, liberali bi trebalo da svoj kredo definišu bez pomoći svojih neprijatelja. Nastupanje sa pozicija centra ili umjerenosti može biti atraktivno jedino ako je moguće uvjerljivo pokazati da su obe krajnosti jednako opasne. Sem toga, nema direktne simetrije između desnog populizma i onoga što se opisuje kao populizam ljevice. Možemo se ne slagati sa njihovim prijedlozima, ali činjenica je da Bernie Sanders u Americi i Jeremy Corbyn u Britaniji nisu antipluralisti. Možda se zalažu „za mnoge, a ne za malobrojne“, ali oni nemaju ideju čistog naroda. (To ne znači da se antiliberalni populizam ne može pronaći i na ljevici: katastrofalni „socijalizam za 21. vijek“ u Venecueli je očigledan primjer.)
Praktično je zaboravljeno da je jačanju nekomunističke, nestaljinističke ljevice (koju je Schlesinger nazivao „slobodnom ljevicom“) doprinijela i Schlesingerova odbrana centra, a ne potraga za srednjim putem između krajnje ljevice i desnice ili ravnotežom dvopartijskog sistema. Berlin i Popper su praktično bili socijaldemokrati i tvrdili da je socijalna država neophodna ako želimo pristojno društvo. Schlesinger je kritikovao „tiraniju neodgovorne plutokratije“ i zahtijevao demokratsku kontrolu nad ekonomijom. Liberali iz perioda Hladnog rata se otuda suštinski razlikuju od ljudi poput Hayeka, zakletog neprijatelja socijaldemokratije i glavnog inspiratora konzervativnog pokreta u Americi i tačerizma u Velikoj Britaniji.
Od pokušaja snaženja umjerenog centra neće biti koristi ako ti pokušaji nisu utemeljeni na čvrstim principima, a ne samo na neuverljivoj ideji o održavanju jednake distance prema obje krajnosti. Populisti bijesne zbog „globalizma“ i „otvorenih granica“. Ali ko je za potpuno otvorene granice? Zagovornici totalne globalne pravde i sasvim slobodnog protoka ljudi rijetko se sreću čak i na univerzitetima. Kada je Popper branio „otvoreno društvo“, on se protivio i doktrinarnoj netoleranciji i tribalizmu; njegov argument je epistemološki i ne tiče se imigracione politike. On se zalagao za otvorene umove, a ne za dostupne teritorije. (Ipak, liberali iz vremena Hladnog rata bili su naklonjeni prihvatanju izbjeglica; njihov liberalizam je blizak i jednom starijem značenju liberalnosti kao širokogrudosti.)
Čini se da bi među liberalnim intelektualcima staroga kova Isaiah Berlin najviše mogao da doprinese populističkom kulturnom ratu za nacionalni identitet. On je bio posvećeni cionista i veliki simpatizer nacionalizma. Naglašavao je ljudsku fundamentalnu potrebu za pripadanjem, a mnoge od ideoloških ekscesa od 18. vijeka naovamo objašnjavao je pozivajući se na „stanje povrijeđene svijesti“ kao nepoštovanja uvriježenog načina života zbog pritiska liberalne kosmopolitske kulture.
Riječi kao što su „gnjev“ i „resantiman“ rutinski se koriste u savremenim komentarima populizma, pri čemu se ove dijagnoze daju gadljivo i s visine. To razdvanje emocija i razuma ugrožava ozbiljnost javne debate. Konačno, ljudi nikada nisu bijesni bez razloga. S druge strane se javlja višak empatije i automatsko prihvatanje svega što nam serviraju razni demagozi. U pokušaju da razumijemo (Berlin tu koristi riječ Einfühlen kao proces identifikacije sa mislima i emocijama drugog) mi pokazujemo previše razumijevanja. Onaj koji sve razumije vjerovatno će sve i oprostiti. Opasne su tvrdnje nekih političkih lidera da sasvim razumiju poruke „običnih ljudi“ (na njemačkom Populismusversteher). Postalo je opšte prihvaćeno da su populisti otkrili istinu o onome što se odvija duboko u našim društvima, a zatim su političke partije počele da postupaju u skladu sa tom navodnom „istinom“, na primjer o objektivnoj netrpeljivosti prema strancima i imigrantima među pripadnicima radničke klase.
U nastojanju da potvrdi svoje vrijednosti, današnji liberalizam bi morao biti nešto više od reaktivnog antitrampizma ili mlake odbrane koncepta centra koji počiva na lažnom izjednačavanju lijevog i desnog populizma. U samokritičnom duhu starih liberala liberalizam treba da preispita svoja načela u skladu sa potrebama našeg vremena i oslobodi se iluzije liberala posle 1989: da je historijski progres predodređen. Liberali iz perioda Hladnog rata vjerovali su u legitimnost sukoba mišljenja pod kontrolom demokratskih procedura. Smatrali su, Schlesingerovim riječima, da je sukob mišljenja garancija slobode. Ali sukobi za njih nisu bili nešto dato, što bi značilo svođenje centrizma na minimalne ustupke jednoj i drugoj strani; ne, oni su upotrijebili imaginaciju da sukobe definišu u odnosu na sopstvena načela, ostajući vjerni onome što je Schlesinger opisivao kao „duh ljudskosti“.
(TBT, The New York Review of Books)