Frank Demel je 1989. bio na ulicama Istočne Njemačke. Svakog ponedjeljka marširao je protiv komunističkog režima, zahtijevajući slobodu i demokratiju i uzvikujući: “Mi smo narod!”
Tri decenije kasnije, Demel je opet na ulici, stariji i bjesniji i uzvikuje isti slogan – ovoga puta za desnicu.
Slobodu i demokratiju je izvojevao kada je prije 29 godina pao Berlinski zid. Ali je izgubio sve ostalo: posao, status, zemlju – i suprugu. Poput mnogih žena sa istoka zemlje, otišla je da pronađe posao i nikada se nije vratila.
Kako bi se razumjeli razlozi desničarskih marševa u Njemačkoj, mora se razumjeti šta su sve njihove pristalice pretrpjele: muškarci iz nekadašnjeg istočnog, komunističkog dijela.
Pojava Istočnog čovjeka kao političke sile je zaostavština 13 godina vladavine kancelarke Angele Merkel. Dok ona priprema Nijemce za svoj odlazak iz politike, neki primjećuju da je njena Njemačka danas više podijeljena na istok i zapad nego ikada od ujedinjenja.
Nema sumnje da je desnica izvojevala pobjede širom Njemačke. Alternativa za Njemačku ili AfD osvojila je na prošlogodišnjim izborima 13 posto glasova, dovoljno da postane glavna opozicija u parlamentu. A sada je prisutna u vlasti svih 16 pokrajina u zemlji.
Ali podrška AfD-u na istoku zemlje je u prosjeku dvostruko veća nego na zapadu. Kod muškaraca sa istoka zemlje, partija je najsnažnija politička sila sa 28 posto glasova dobijenih prošle godine.
Istočni muškarac, figura koja je dugo bila ignorirana, žaljena i zanemarivana na zapadu, sada ponovo preoblikuje njemačku politiku.
Niko bolje ne otjelotvoruje frustracije muškaraca sa istoka – i glavna je meta njihovog bijesa – od Merkelove, žene sa istoka koja se uzdigla na vlast odakle ih podsjeća na njihov neuspjeh.
Merkelova nikada nije postala ambasador istoka za kojim su ljudi čeznuli: životni standard u ovim regionima niži je nego na zapadu, čak i poslije traumatičnog ekonomskog preuzimanja. Demel je naziva “izdajicom” i gorim uvredama.
Poslije ujedinjenja, Demel se sjeća zapadnjaka u odijelima i sa mercedesima kako stižu u njegovu Saksoniju, polako preuzimaju poslove, univerzitete, regionalnu vladu, “preuzimaju sve”.
A to je bilo prije dolaska milion azilanata, od kojih su mnogi mladi muškarci, 2015.
“Nisam onomad rizikovao kožu da bih postao građanin trećeg reda”, rekao je Demel koji sada ima 57 godina. “Prvi su zapadni Nijemci, onda su azilanti, pa tek onda mi”, objašnjava on hijerarhiju.
Trećina muških birača u Saksoniji glasala je prošle godine za desnicu – mnogo više nego bilo gdje drugdje u zemlji.
“Na istoku vlada kriza muževnosti i time se desnica hrani”, kaže Petra Köpping , ministar za integracije u saksonskoj vladi.
Kada je ministarka Köpping došla na tu poziciju 2014, mislila je da će joj posao biti integracija imigranata. Ali sa stotinama hiljada azilanata koji su godinu dana kasnije počeli da dolaze u Njemačku, sredovječni bijelac ju je izrešetao na općinskom sastanku.
“Zašto prvo nas ne integrirate”, vikao je na nju.
To pitanje ju je podstaklo da obiđe pokrajinu i porazgovara sa bijesnim ljudima. Otkrila je da propale nade i razočaranja 1989. i dalje bole.
Tokom dvije godine, tri miliona radnih mjesta je zatvoreno, mahom u tradicionalno muškim industrijama. Heroji radničke klase iz socijalizma postali su gubitnici kapitalizma.
Muškarce Istočne Njemačke napustila je njihova nedavno ujedinjena zemlja, praktično preko noći, rekla je Köpping.
A ostavile su ih i žene.
Komunizam je stvorio klasu žena koje su bile nezavisne, često bolje obrazovane, i koje su radile prilagodljivije poslove od muškaraca sa istoka.
A sa padom Zida, Istočna Njemačka je izgubila više od 10 posto svoje populacije. Dvije trećine onih koji su otišli i nisu se vratili bile su mlade žene.
Bio je to najekstremniji slučaj bijega žena u Evropi, kaže Reiner Klingholz, sa berlinskog Instituta za populaciju i razvoj.
U ruralnoj istočnoj Njemačkoj živi više muškaraca nego žena, a u oblastima gdje su žene nestale birači su glasali za Alternativu za Njemačku.
“Za uspon desnice odgovoran je i rodni element”, rekao je Klingholz.
Svega 16 posto registriranih članova AfD su žene. A svega devet posto žena glasalo je prošle godine za partiju u poređenju sa 16 posto muškaraca.
Demelov rodni grad Ebersbach, nekada živ tekstilni centar na granici sa Češkom, izgubio je sedam od 10 poslova i gotovo polovinu populacije poslije 1989. Škole su zatvorene a vozovi su stali. Da bi zaustavili dalju propast, pripojili su se susjednom Neugersdorfu.
Kada je Klingholz sa timom obišao grad 2007, na svaka tri muškarca starosti 25 do 35 godina dolazile su dvije žene. Ta generacija je 11 godina starija – savršeno godište za glasanje za AfD.
Oliver Graf je jedan od njih. Radi na građevini i volontira u lokalnoj vatrogasnoj stanici. Kaže da ne zna nikoga ko “ne glasa za AfD”, najjaču stranku u gradu. Sa 37 godina, Graf kaže da je spreman da zasnuje porodicu. Ali nema djevojku, kao ni većina njegovih drugara. To je tema razgovora. Kaže da je “teško upoznati nekoga”.
Demel je nedavno otišao do lokalne prodavnice oružja da kupi municiju za pušku. Ginter Fritz, vlasnik radnje, kaže da nije slučajnost što su slogani koji se čuju na ulicama 2018. isti kao i oni 1989.
“Tada smo imali osjećaj moći i nećemo dozvoliti nikome da nam to oduzme”, rekao je on. “Zapadu je poslije rata predata demokratija. Mi na istoku smo morali boriti se za nju.”
“Samo gledajte”, kaže. “Srušili smo jedan sistem. Možemo to ponovo uraditi.”
(TBT, NYT)