Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Proteklo je jedno stoljeće i još jedno desetljeće od kada je (3. decembar 1906.) osnovana prva bošnjačka nacionalna stranka – Muslimanska narodna organizacija (MNO), na čijem čelu je bio Ali-beg Firdus.
Ne vjerujem da će se neko sjetiti ovog datuma, pa i samog Firdusa. Nije mi poznato da negdje ima ulicu, a sigurno nema u Livnu čija je porodica ovim gradom upravljala skoro jedno stoljeće.
Na ovo sam ukazao kad sam 2006. godine predvodio minornu Narodnu bošnjačku stranku na izborima, definirajući to stoljećem bošnjačke nacionalne političke ideje. Tu nacionalnu političku ideju opisivao sam kao ponornicu koja je izvirala i uvirala kroz jedno stoljeće, a čiji su nosioci bili Firdus, Mehmed Spaho i Alija Izetbegović. Ova ideja (pred)vodila je bosanske muslimane iz Bosne i Sandžaka kroz najretrogradnije režime bivših Jugoslavija.
STRAH OD PROZELITIZMA
Ne mislim da se u programu MNO koji je tražio muslimansku vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, kao i političku, odnosno državnopravnu autonomiju, može danas naći inspiracija za platformu političkog djelovanja neke stranke, ali iz ovog povijesnog čina svog prvog političkog organiziranja bosanski muslimani mogu izvući jednu dalekosežnu pouku. Naime, malo se ljudi pita šta je bio stvarni motiv i razlog političkog organiziranja bosanskih muslimana. Formalno, ta stranka je nastala nakon protesta zbog pokrštavanja djevojke Fate Omanović iz Travnika, a suštinski to je bio otpor kršćanskom prozelitizmu nad bosanskim muslimanima. Strah od evropskog, dakle kršćanskog prozelitizma te zaštita i odbrana vjerskog, kulturnog i nacionalnog identiteta iskonski je instikt politčkog organiziranja bosanskih muslimana.
Ovaj momenat želim markirati upravo ove godine kad se nakon parlamentarnih izbora prvi put nazire kraj vladavine SDA koja je politička sljedbenica i kao takva nasljednica MNO, odnosno JMO. Vrlo jednostavno želim postaviti problem, odnosno pitanje: ko će sada štiti bosanske muslimane od evropsko-kršćanskog prozelitizma i islamofobije. Dozvoljavam da problematiziramo i polemiziramo o tome koliko je realna takva opasnost, odnosno koliko je opravdan taj strah, ali nepobitna je činjenica da bosanski muslimani u svojim genima nose takve strahove koliko od kršćanskog prozelitizma toliko i od liberalno-komunističkog ateizma.
Stoga je sasvim dovoljno osvrnuti se na postojeće stanje i pogledati (više)stranačku lepezu koja izražava političku volju bosanskih muslimana, bez posebnog upinjanja da se redefinira povijesno iskustvo njihovog političkog organiziranja, i vidjeti da su se opredjeljivali iz straha, kako oni koji su glasali za ljevicu, još više oni koji su glasali za desnicu. Posljednji istupi lijevog stranačkog „trolista“ Nermina Nikšića (SDP), Peđe Kojovića (NS) i Željka Komšića (DF) pokazuju političku pobjedničku prepotentnost, tipičnu za balkansku ljevicu, koja je imuna na stvarno stanje i osjećanje bosanskih muslimana. Oni uopće nisu svjesni da oni nisu pobjednici, već da je samo SDA gubitnik koju je narod kaznio zbog pohlepe i bahatosti i ništa više. Ono što ovaj „trolist“ ljevice nudi kao političku ideologiju, kroz svoje nove stranačke platforme u kojima se zalažu za građansku državu, sa reminiscencijama državnosti koje je BiH imala u vrijeme Jugoslavije, već je, na žalost viđeno i ispričano kroz političko organiziranje posljednjeg jugoslovenskog premijera Ante Markovića, koji je bio pokušao reformirati Komunističku partiju i kroz nju spasiti Jugoslaviju. Zaista je puko spinovanje da je Bosna mala Jugoslavija, ali pristup nove ljevice, posebno Komšićevog DF-a, prema krizi u Bosni i Hercegovini najsličniji je Markovićevim utopističkim reformama. Možda može biti zloguko da će Komšić završiti kao i Marković i pored velike podrške i finansijskih obećanja evropskih lidera koje je imao. Zajedničko Markoviću i Komšiću je da su za obojicu listom glasali bosanski muslimani.
Da je SDA vodila izbornu kampanju na sopstvenim političkim iskustvima, hoću reći da kampanju u svakom pogledu, kako ideološki tako i marketinški, nije prepustila navodnim ekspertima turske vladajuće stranke AK Partije, imala bi vrlo jednostavno rješenje i objašnjenje za „fenomen Komšić“ koji je pretekao čak i njenog kandidata Šefika Džaferovića po broju glasova. Naime, kada su Aliju Izetbegovića kritizirali da se lahko odrekao Stjepana Kljuića, koji je bio omiljen kod Bošnjaka, on im je odgovorio da dobar Kljuić treba više Hrvatima, nego Bošnjacima. To je politički labirint u koji su ušli Hrvati i Bošnjaci i teško će izići iz njega.
NARODNA BOŠNJAČKA KOALICIJA
Drugi blok stranaka kojeg Komšićev DF tretira SDA-ovim „derivatima“, a SDA je ih tretira kao „otpadnike“ od nacionalnog bošnjačkog bloka, nastoji se priključiti „trolistu“ ljevice u formiranju vlasti. To su četiri stranke koje su već formirale zaseban blok; A SDA, PDA, Nezavisni blok i Narod i pravda, te SBB Fahrudina Radončića i Nezavisna lista Ibrahima Hadžibajrića. Kad bi se ove stranke ujedinile, bar u formi u kojoj su ujedinio lijevi trolist stranka, u neku narodnu bošnjačku koaliciju, mogle bi bar figurirati kao alternativa SDA-u. Tim prije što ove stranke ulaze u vlast na svim nivoima sa lijevim blokom i što će se moći izravnije politički artikulirati u, kako se to kaže u ustaljenom političkom žargonu, zaštiti bošnjačkih nacionalnih interesa. Ovdje bi Fahrudin Radončić, kao najiskusniji političar među njima, mogao pokazati svoje liderske sposobnosti, ali je veliko pitanje ima li on više takve političke ambicije i motive. No, ne bude li radio na tome, sumnjam da će mu ljevica priznati najveću žrtvu koju je podnio usljed proloma oblaka mržnje koji se sručio na njega i njegovu stranku tokom kampanje od strane režimskih medija i kompenzirati u raspodjeli političke moći.
SDA je, po mom sudu, nemoguće reformirati iako je izvjesno da će ova stranka ući u turbulencije i preživljavati još potresa iznutra. A kad već govorim o nasljeđu nacionalne bošnjačke političke ideje koje je primarno ostalo u miraz SDA-u, moja neskrivena ocjena je da je njen aktuelni predsjednik Bakir Izetbegović najneuspješniji, odnosno najlošiji lider. Ne treba puno argumentirati ovu tvrdnju, dovoljno je samo uporediti poziciju koju je imao maja 2015. godine, kada je postao predsjednik SDA, a već bio član Predsjedništva, dakle kad je bio stvarni dirigent bošnjačke politike, sa njegovom sadašnjom pozicijom i svakom će biti jasno o kakvom se gubitniku radi. Time hoću reči da bi ovo mogao biti kraj političke moći Bakira Izetbegovića, a manje je bitno da li je to i kraj njegove političke karijere. Opstanak na liderskoj poziciji SDA može zahvaliti još samo podršci Islamske zajednice, odnosno samog reisu-l-uleme Huseina Kavazovića. Zato, svi oni koji iščekuje ili priželjkuju eventualne promjene unutar SDA, moraju znati da će se one dogoditi tek kad se dese kadrovske promjene na vrhu Islamske zajednice.
Nije za očekivati ni da će Bakir Izetbegović sam stati pred ogledalo i shvatiti u kakvoj se situaciji nalazi i odlučiti se na reformu stranke i korekciju sopstvene politike, jer se radi o veoma tvrdoglavom čovjeku koji ne uvažava mišljenje drugih. Paradoks je da je njegov otac rekao da je rado slušao i njegove savjete. Nije njegov otac pogriješio kad je procijenio da Bošnjacima treba dnevna novina „Avaz“ i taj projekat prepustio Fahrudinu Radončiću. Kao što nije bitno pogriješio kad se odlučio stranku predati radinom pravniku Sulejmanu Tihiću, rađe nego polijenom „pjesniku“ Harisu Silajdžiću.
Neki misle čak da je to sve radio sračunato kako bi pripremio teren baš Bakiru da jednog dana zasjedne na tron nacionalnog lidera. Bakir je to uspio, najviše uz podršku moćnih lidera iz islamskog svijeta, ali je zato okrenuo leđa svima, pa čak i ušao u konflikt i sa Sulejmanom Tihićem i sa Harisom Silajdžićem i sa Fahrudinom Radončićem. Može se reći da ih je sve pobijedio na izbornim utakmicama, ali tek se sad vidi da su to bile pirove pobjede. Jer danas sa njim kao „pobjednikom“ niko, ama baš niko ne želi surađivati.
GANDIJEVSKI OTPOR POVAMPIRENOM FAŠIZMU
Kad ovoliko „popujem“ svima, red je da i sam iznesem viziju nove desnice koja je nužna bošnjačkoj politici.
Ona se u svom političkom djelovanju mora oslanjati primarno na dva principa i gajiti dva ideala; sekularizam i toleranciju. Odmah da kažem da spomenuti „trolist“ ljevice (SDP, DF i NS) nisu stranke koje imaju čisto sekularna stajališta. Te stranke su jednostavno „derivati“ poražene komunističke ideologije. Suviše je „šlajma“ u njihovim ideološkim stajalištima kojeg „iskašljavaju“ kad govore o nacionalnim i vjerskim osjećanjima, pa i pravima. Oni, ipak, preferiraju ateistička stajališta kad govore o ekskluzivnim građanskim pravima, dok zaobilaze koliko mogu, pa čak i ignoriraju korpu nacionalnih i vjerskih prava. Nije to izraženo u onoj mjeri u kojoj, na primjer, Bakir Izetbegović preferira islam i vjernike u odnosu na one koji „ne klanjaju“, ali ignoriranje ljevice za vjerska i nacionalna osjećanja mogu se protumačiti kao trpljenje i toleriranje istih bez želje i volje da se ona afirmiraju kroz opće društvene vrijednosti.
Sekularizam kao ideal, da svaki čovjek bude jednak pred zakonom, kao i pred Bogom, bez obzira na njegova politička i vjerska ubjeđenja, još vijek je samo puka proklamacija kako kod desnice tako i ljevice!
Jednako tako kako je oktroiran sekularizam kao pozitivno političko iskustvo kojeg su bosanski muslimani veoma dobro iskoristili u socijalizmu, masovno se obrazujući kroz laički sistem obrazovanja, tako je oktroirana i tolerancija kao stoljetno međureligijsko i međunacionalno iskustvo naroda BiH.
Kao bosanski musliman, koji ću umrijeti sa užasnim slikama pokolja svog naroda, plediram i insistiram na gandijevskom patriotizmu i otporu prema srpskom i hrvatskom povampirenom fašizmu. Tu se dijametralno politički razlikujem od Bakira Izetbegovića koji u posljednje dvije godine sve češće i sve glasnije istupa sa ratnohuškačkih pozicija. Nisam valjda toliko glup i naivan da vjerujem da bosanski musliman može egzistirati kao „leptir među zmijama“, već smatram da Bakirove haubice kojima prijeti, ne mogu biti tolika snaga koliku snagu može polučiti želja za mirom u ljudima. Da pojednostavim, umrijet ću sa željom i vjerom da se nikad više ovdje neće desiti rat. Vjerovati drugačije znači kraj i Bosne i Hercegovine, kao i nestanak bosanskih muslimana. Stoga bi se rađe, kao politički lider, zavjetovao da bi poveo bosanske muslimane u egzodus nego bih dozvolilo da još jedna generacija doživi rat!
Ali bih zato, za razliku od Bakira Izetbegovića, danonoćno radio na prosvjetiteljstvu, kulturnom i duhovnom uzdizanju i laičkom obrazovanju svog naroda. To bi bila najveća snaga za odbranu svih strahova koje imaju bosanski muslimani okruženi sa desetak puta brojnijim kršćanima, od prozelitizma i islamofobije do fašizma.
Samo uz ovakvu političku snagu koju bi iskazala neka nova desnica bosanski muslimani bi mogli mirno zaspati, bar nakon jednog stoljeća nesanice i košmara!
(TBT)