KULTURA
Prije nego je postao jedan od najpoznatijih
američkih pisaca, Charles Bukowski bio je još samo jedan šljaker koji je imao
problema s alkoholom i veliku želju da se pisanjem izvuče iz osrednjosti.
FOTO: Bukovski (Press)
Prije nego je postao jedan od najpoznatijih
američkih pisaca, Charles Bukowski bio je još samo jedan šljaker koji je imao
problema s alkoholom i veliku želju da se pisanjem izvuče iz osrednjosti.
Bukowski je radio kao poštar, a prije toga
bio je zaposlen u tvornici za preradu krastavaca.
Bavio se ovim poslovima sve do 49. godine,
a onda mu je izdavač John Martin ponudio da će mu sve do smrti plaćati 100
dolara mjesečno pod uvjetom da da otkaz i postane pisac.
Bukowski je napisao: “Imam dva izbora,
ostati u pošti i poludjeti ili se igrati pisca i umrijeti od gladi. Odlučio sam
gladovati”.
Nakon toga je objavio šest romana i hiljade
pjesama, a 17 godina kasnije, Martinu je napisao pismo o tome kako se osjećao
kad je napustio posao. Njegovo se pismo ovih dana ponovno širi društvenim
mrežama.
“8. decembra 1986.
Zdravo, Johne. Hvala ti na dobrom pismu.
Nije loše ponekad se prisjetiti kako je sve započelo. Znaš odakle sam došao.
Čak i ljudi koji su o tome pokušali pisati ili snimati filmove, nisu to uspjeli
prenijeti. Nazivaju to poslom ‘od 9 do 5’. Nikad nije od 9 do 5, nema
besplatnih pauza za ručak na takvim mjestima. Štaviše, na većini takvih mjesta
izbjegavaš pauze da bi zadržao posao. A tu je i PREKOVREMENO i u knjigama im
nikad ne polazi za rukom opisati prekovremeno i to da, požališ li se na to,
uvijek postoji neki naivac koji će doći na tvoje mjesto.
Znaš moju staru izreku: ‘Ropstvo nikad nije
iskorijenjeno, samo se proširilo na druge rase’.
Ono što najviše boli jer postepeno
propadanje ljudskosti onih koji zadržavaju poslove koje ne žele jer se boje da
je alternativa puno gora. Ljudi se jednostavno isprazne. Postaju tijela u
kojima se nalazi preplašeni i poslušni um. Boja napusti oko. Glas postaje
ružan. I tijelo. I kosa. I nokti. Cipele. Sve postaje ružno.
Kao mladić nisam mogao vjerovati da bi
ljudi mogli dati živote pod takvim okolnostima. Kao starac, još uvijek ne
vjerujem. Zašto to rade? Zbog seksa? TV-a? Automobila koji isplaćuju u
mjesečnim ratama? Zbog djece? Djece koja će raditi isto što i oni?
Ranije, kad sam bio mlad i seljakao se s
posla na posao, bio sam naivan i pokušao razgovarati s radnicima: ‘Hej, šef u
svakom trenutku može ući i sve nas otpustiti. Samo tako. Nije li vam to jasno?’
Samo bi buljili u mene. Predstavljao sam
nešto o čemu nisu željeli razmišljati.
U današnjoj industriji postoje masovna
otpuštanja. Stotine gube poslove i njihova su lica u čudu:
‘Dao sam 35 godina života…’
‘To nije u redu…’
‘Ne znam šta činiti…’
Nikada robove ne plaćaju dovoljno da bi
bili slobodni. Daju im samo toliko da ostanu na životu i vrate se na posao. Ja
sam to zapazio. Zašto nisu i oni? Klupa u parku ili opijanje u barovima činilo
mi se podjednako dobro. Zašto tamo ne otići prije nego me oni tamo pošalju?
Zašto čekati?
S gađenjem sam pisao protiv svega toga,
bilo je olakšanje izbaciti sve to sranje iz sebe. I sad kad sam tu, takozvani
profesionalni pisac, nakon što sam potratio 50 godina života, otkrio sam da
postoje i druga gađenja.
Sjećam se kad sam radio u jednoj tvornici,
jedan od saradnika rekao je: ‘Nikad neće biti slobodan’.
Jedan od šefova upravo je prolazio pored
nas (zvao se Morrie) i ispustio je slasni cerek, uživajući u činjenici da je
njegov kolega zarobljen do kraja života.
Imao sam sreću da napustim jedno takvo
mjesto, bez obzira na to koliko mi je trebalo, i to me je ispunilo takvom
radošču. Pišem to starog uma i starog tijela, iza mene su vremena kada bi
većina muškaraca dopustila samima sebi da nastave s takvim stvarima, ali budući
da sam počeo kasno, dugujem samom sebi da nastavim. A kad riječ počnu nestajati
i kad će mi morati pomoći da uspem stepenicama i više ne bude u stanju
razlikovati pticu od spajalice, i dalje osjećaj da će nešto u meni pamtiti na
koji sam način prošao kroz ubistvo, nered i muku i domogao se barem plemenitog
načina da umrem.
To što niste u potpunosti potratili život
čini se kao vrijedno dostignuće, barem što se mene tiče.
tvoj dečko
Hank”
(The Bosnia Times)