Prije jedne generacije na depresiju se gledalo kao na neželjenog gosta: sumorno prisustvo koje je moglo da se pojavi kao posljedica gubitka i koje je teško odlazilo. Ljudi koje je progonila mogli su da kažu „malo sam depresivan poslije očeve smrti“ a da ne brinu da će postati hronično bolesni.
Danas se na ovo stanje gleda kao na mračnije i trajnije, na čudovište iz podruma odlučno da preuzme psihu. Stručnjaci razmatraju različite tipove depresije, od blage do teže, do “endogene”, rijetkog, gotovo paralizirajućeg očaja. Sprovedeno je na stotine studija u potrazi za markerima koji bi mogli da predvide depresiju i identificiraju najbolji put oporavka. Liječenje je ipak u najvećoj mjeri proces pokušaja i grešaka. Lijek koji pomaže jednoj osobi može da pogorša stanje kod druge. Isto važi i za razgovor sa terapeutima.
“Ako imate dijagnozu depresije, jedna od glavnih stvari koje želite da znate jeste kolike su vam šanse da vam se život vrati u normalu”, kaže Jonathan Rothenberg, profesor psihologije sa Univerziteta Južna Florida. “Pretpostavili biste da imamo odgovor na to pitanje. Mislim da je sramota što nemamo.”
U nedavnom radu objavljenom u žurnalu Perspektive psihologije, dr. Rothenberg i njegove kolege navode da su se, u pokušaju da razumiju kako ljudi sa depresijom mogu da se oporave, naučnici fokusirali na one pogođene depresijom a zanemarili ljude koji su se oporavili od depresije.
Iako svi znaju za one koji su se oporavili, oni su toliko zanemareni da se ne zna gotovo ništa o njihovoj demografiji, koliko dobro napreduju i o kolikom broju oporavljenih se zapravo radi.
“Znamo da mnogo ljudi sa bipolarnim poremećajem, na primjer – ozbiljnim stanjem koje traje cijeli život, dobro napreduje poslije tretmana i često imaju i kreativne poslove”, rekla je Sherri Johnson, direktor programa manije na Univerzitetu Kalifornije, Berkley. “Ali ne možemo da predvidimo ko. Zbog toga je veoma važno da imamo te informacije.”
U novom radu, Rotenberg i drugi navode da napore da se sazna koliko se ljudi oporavilo od depresije ometa manjak dokaza. Liječenje tipično traje šest do osam sedmica i fokusirano je na smanjenje negativnih simptoma poput osjećaja bezvrijednosti, umora i samoubilačkih ideja. Ono što se potom dešava – i koji pozitivni događaji se dešavaju i kome – mahom je nepoznato.
“Mislim da je to u redu – da je to dobra ideja – pratiti ljude koji su se poslije depresije oporavili i koji duže vrijeme dobro napreduju”, rekla je dr Nada Stotland, psihijatar Univerzitetskog medicinskog centra Rush u Chicagu. “Ali možda ćemo samo saznati da su to ljudi kojima je od početka bilo lakše.”
U analizi koja će biti objavljena u žurnalu Kliničke psihološke nauke isti tim psihologa napravio je rutinsku procjenu broja onih koji su “procvjetali” poslije depresije na osnovu podataka periodičnog nacionalnog istraživanja u SAD.
Istraživanje je uključilo više od 6.000 ljudi starosti između 25 i 75 godina i više od 500 koji su ispunili kriterijum za depresiju. Oko polovine onih koji su dobili dijagnozu se kasnije oporavilo, što znači da najmanje godinu dana nisu imali simptome. Jedan od pet tih – 10 posto ukupno – napreduje i deset godina kasnije.
Taj broj od 10 posto možda djeluje razočaravajuće nizak ili ohrabrujuće visok – zavisno od perspektive. Najbolje poređenje je broj ljudi koji su označeni kao oporavljeni ali koji nisu patili od depresije: njih 20 procenata. Idealan pristup bi bio godinama pratiti veću grupu ljudi koji su se oporavili od depresije kako bi se utvrdila razlika između onih koji su se oporavili i onih koji nisu.
Takve studije su skupe, kažu autori, i potrebno je sarađivati sa drugim kliničkim centrima.
Odgovor za oporavak nije jednostavan. Neki koji se oporave kunu se u pilule. Drugi zavise od sedmičnih terapeutskih sesija. Dobri prijatelji i dobri geni igraju ulogu u oporavku. A neki ljudi su razvili i sopstvene metode.
“Ne samo da dajemo ljudima sa depresijom neku vrstu nade, proučavanjem ove grupe, već im dajemo i nešto što mogu da iskoriste”, rekao je dr Rothenberg.
Zasada, kaže dr Nada Stotland, činjenica da depresija može da bude hronična bolest ne znači kraj svijeta.
“Nikada to nisam rekla pacijentima. Kažem im da će se najvjerovatnije oporaviti i mislim da to isto govore i moje kolege”, rekla je ona.
(TBT, NYT)
