INTERVJU
’Svjedočimo zaista đavolskom scenariju na
Bliskom i Srednjem istoku, te u Sjevernoj Africi. Pitam se kamo to srlja naš
svijet…’, izjavio je akademik Duraković za Slobodnu Dalmaciju.
FOTO: Duraković (S.D.)
Dok se Hrvatska, nakod desetak dana
strepnje i iščekivanja informacije o sudbini otetog Tomislava Salopeka,
pita zašto je baš on postao žrtva džihadista, zamolili smo uglednog bosanskohercegovačkog akademika Esada Durakovića da nam pojasni širi
kontekst zbivanja kako u Egiptu, tako i na Bliskom i Srednjem istoku, a što je
posljedično i dovelo do Salopekove otmice, te mučnog ubistva.
Akademik Duraković, filolog, orijentalist te najbolji arabist u svijetu po
izboru komisije UNESCO-a 2003. godine, također je i član Arapske akademije u
Kairu i Damasku. Revno prati zbivanja u arapskom svijetu, trenutno vrlo
intenzivno piše studiju o aktualnim međumuslimanskim ratovima, ali je pronašao
vrijeme da za čitatelje “Slobodne” pojasni zašto je Hrvat postao žrtva
islamskih džihadista. Inače, akademik Duraković istaknuti je kritičar širenja
vehabizma u BiH, koji je “uvezen” u zadnjem ratu, a njegov prijevod Kurana na
bosanski jezik ocijenjen je najboljim.
Profesore Durakoviću, oči Hrvata zadnjih su dana bile uprte u Egipat. Je li
bilo ikakve šanse da otmica Tomislava Salopeka završi drugačije, da kraj ipak
bude sretan, da se Tomislav vrati kući živ?
– Uvjeravam vas da su bile uprte oči i mnoštva drugih ljudi u Egipat u
iščekivanju sudbine otetog gospodina Salopeka, nad čijim vratom je tako okrutno
i bez ikakve njegove krivnje isukana sablja. U samome Egiptu također, jer je
malo u svijetu naroda koji su toliko tolerantni kao Egipćani. Poznajem ih dosta
dobro.
Bez patetike, već s osjećanjem tragike, velim da su ovih dana potreseni mnogi
ljudi u svijetu, do bola, zbog saznanja što se dogodilo nedužnom, mladom porodičnom
čovjeku, u bezumlju koje nastoji obujmiti naš svijet, a koji je već omamljen
razmjerima stradanja. Silno sam, vjerujte mi, želio da budućnost demantira moje
strepnje u vezi sa sudbinom gospodina Salopeka. Molio sam se za njegovu nevinost,
Boga sam molio da do razuma otmičara dopre upravo islamsko načelo – a oni se
bore, kako kažu, u ime islama – po kome onaj ko spasi život jednog nevinog
čovjeka kao da je spasio cijelo čovječanstvo. Nije riječ o nevinom muslimanu,
nego o nedužnom čovjeku općenito.
Moram biti iskren, na žalost, i kazati da sam odmah znao da su vrlo male šanse
za pomilovanje, odnosno izbavljenje gospodina Salopeka. Da je riječ o
otmičarima druge vrste, o onima koji traže otkup, šanse bi bile velike, ali
riječ je o otmičarima koji su fanatično predani svojim ideološkim ciljevima, a
s takvima se teško pregovara. To je onaj ideološki i mentalni sklop kojem je
ponos da se opaše dinamitom i da se raznese zajedno s drugima, vjerujući da
tako na najbolji način izvršava svoju misiju. S druge strane, nije realno bilo
očekivati da general Abdel Fatah Al-Sisi popusti pred zahtjevima otmičara zbog
mnoštva razloga. Žao mi je, zaista. Ljudski je bilo nadati se…
Šta je, prema vašemu mišljenju, povod Salopekove otmice i ubistva?
– Gospodin Salopek je slučajna žrtva. Mogao je biti na njegovu mjestu i bilo ko
drugi, pod uvjetom da je stranac i da radi u nekoj stranoj kompaniji. Dakle,
ovdje nije riječ o odabiru mete po nekom načelu personalnosti, nego je
otmičarima bitno da žrtva ispunjava kriterije na jednom općem planu njihovih
ciljeva. Inače, to je tako sa terorizmom koji je uvijek mnogo više od ubistva:
njegove žrtve su u pravilu potpuno nevini ljudi, kao i u slučaju gospodina
Salopeka.
Drugim riječima, ovdje možemo govoriti o cilju, a ne o povodu. Cilj otmice i ubistva
gospodina Salopeka iznijeli su otmičari već u svome zahtjevu – oslobađanje
muslimanskih zatvorenica u Egiptu. Takav zahtjev i njegovo eventualno
zadovoljenje računa s tim da će on povoljno djelovati na moral vlastitog
ljudstva koje je u borbi, odnosno da će izraženom brigom za svoje zatvorene
pripadnike uspješnije motivisati potencijalne regrute pokreta ili vojne
formacije.
S druge strane, ali u isti mah, definisanjem uvjeta kao “oslobođenje muslimanskih
zatvorenica”, otmičari, odnosno njihova organizacija, time se predstavljaju u
još jednom segmentu koji oni smatraju bitnim: oni, navodno, brinu o
muslimanima, štoviše – o muslimankama, a to je sredstvo i za snažan emocionalni
angažman potencijalnih regruta, kao i amortiziranje bijesa onih koji otmicu
osuđuju jer se ISIL nastoji predstaviti kao borac za panislamsku državu.
Ako se njihovi zahtjevi ne ispune, oni žele u svakoj sličnoj otmici eventualnim
smaknućem otetog i globalnom promocijom svoga terorističkog akta
destabilizirati Egipat, kojeg se smatra stabilnim, a on to uopšte nije,
naprotiv, i to upravo od dolaska na vlast generala Al-Sisija. U svakoj
varijanti, otmičari, odnosno teroristi, trenutno su na “dobitku”, gledano iz
njihove perspektive, naravno, odnosno sa stajališta ostvarenja njihovih
ciljeva. Dugoročno su na gubitku jer oni i ne znaju da, vjerujući kako se bore
za islam, zapravo se suštinski bore protiv islama.
Sinajski islamisti, pripadnici Islamske države, traže puštanje iz zatvora
pripadnica Muslimanskog bratstva. Kako to objašnjavate? Kakav je odnos
džihadista i Muslimanskog bratstva?
– Najprije smo mogli čuti u medijima – ako sam dobro zapazio, a pratio sam
situaciju, čak napregnuto – da traže puštanje muslimanskih zatvorenica. Čini mi
se da je naknadno prošlo u medijima da je riječ o zatvorenicama Muslimanske
braće, koja se izvorno nazivaju Ikhwan al-muslimin. To ima rezona jer sam se
začudio njihovom prvobitno “nespecificiranom” zahtjevu. Naime, Egipat se od
vremena vojnog udara generala Al-Sisija pretvorio, na veliku žalost, u zemlju
masovnog državnog terora, progona ljudi, hapšenja, ubistava…
Pa sjetimo se samo toga kako je po kratkom postupku i istovremeno osuđeno na
smrt negdje oko 500 zatvorenika, od kojih mnogi nisu ni prisustvovali vlastitom
suđenju. “Demokratski” svijet je malo zagunđao, reda radi, i sve je tako brzo
prošlo. Ovih dana smo mogli čuti historijski izljev licemjerja: američki
državni sekretar veli na TV-u kako mu je taj general, koji je uhapsio i na smrt
osudio legalno i legitimno izabranog predsjednika, obećao da će biti održani
fer i demokratski izbori u Egiptu. Šta možemo očekivati u svijetu u kojem
moćnici kreiraju takvo licemjerje?!
Valja imati na umu da je Al-Sisi pohađao vojni koledž u SAD-u te da je u
vrijeme prethodnih egipatskih predsjednika, doslovno i najvećim dijelom,
egipatsku armiju finansirala američka vlada, što čini i danas. Znam primjere u
kojima se djeca u osnovnim školama u Egiptu hapse – vjerovali ili ne – zato što
neko u njihovoj školi zapazi da na linijaru ili svesci imaju neku aplikaciju
vezanu uz Muslimansku braću… Tužan sam i zabrinut zbog toga jer je Egipat
stožerna arapska zemlja u svakom pogledu. Imam divna iskustva s Egipćanima,
koje smatram vrlo kultiviranim ljudima. Onog trena kad je izvršen Al-Sisijev
vojni udar uz blagoslov SAD-a, znao sam, i napisao sam, da Egipat time ulazi u
vrlo dugo razdoblje izuzetno snažnih turbulencija, a, ponavljam, on je stožerna
arapska zemlja.
Zašto? Zato što nijedna partija u Egiptu nema tako dug staž kao Muslimanska
braća. Oni su, kao snažna i brojna opozicijska partija u Egiptu, postojali u
vrijeme svih prijašnjih egipatskih predsjednika, od vremena kralja, a svi su
predsjednici bili vojnici. Dakle, Muslimanska braća – uvijek to treba imati na
umu – nisu partija “od jučer”. Oni imaju vrlo dugu tradiciju opstajanja u
ilegali, dakle imaju vrlo veliko iskustvo i infrastrukturu, imaju i ogromnu
podršku u narodu jer su upravo na demokratskim izborima pokazali da ih podržava
najveći broj Egipćana.
Svaki i svačiji potez nakon izbora morao je voditi računa o tome. Ali, eto,
samo krajnja osionost i odsutnost vizije može izvršiti vojni udar u takvoj
zemlji, uhapsiti legalno izabranog predsjednika i čak osuditi ga na smrt. To je
katastrofalan potez i Al-Sisija i Amerike, jer Egipat tek čekaju velike
nevolje. Čini mi se da sam ostao dužan odgovoriti na dio vašeg prethodnog
pitanja…
Da, pitala sam kakav je odnos džihadista i Muslimanskoga bratstva…
– Svrgnuti i na smrt osuđeni egipatski predsjednik Mursi imao je neku vrstu
osjećaja za solidarnost u muslimanskom svijetu, a pri tome mislim, prije svega,
na to da je bio spreman ozbiljno revidirati politiku Egipta prema Izraelu, koja
je krenula posebnim smjerom iz vremena predsjednika Anwara al-Sadata. To je
djelovalo kao alarm, kao crveno svjetlo, i Izraelu i Americi jer nikada ne
treba zaboraviti da se ništa na Bliskom istoku, pa ni u Egiptu, ne događa izvan
konteksta izraelskih interesa, onako kako ih formulira politika cionizma. Želim
naglasiti da ja pravim razliku između Židova i cionista.
Osim toga, Palestina je pitanje svih pitanja na Bliskom istoku. Mursi je tu
imao pozitivan odnos, imao je puno razumijevanje za problem Palestine, otvorio
je granični prijelaz prema Gazi, a preko tog graničnog prijelaza Palestina se
održava na životu na slamčicu. Za prijatelje i protagoniste cionizma to je bilo
previše. Sjećam se kako je u vrijeme predizbornih aktivnosti u Egiptu jedan
znameniti i utjecajan francuski intelektualac, filozof, kazao: Može Mursi i pobijediti,
ali nećemo dopustiti da ostane na vlasti…
To su poruke iz demokratskog svijeta! Dakle, pripadnici kasnije nastalog ISIL-a
identificiraju se sa Muslimanskom braćom po pitanju Palestine, ali i po
pitanjima, općenito, negativnog odnosa Zapada prema muslimanskom svijetu,
budući da vojne koalicije Zapada razaraju čitave suverene zemlje, zapravo
čitava vrlo složena društva, ne sluteći o posljedicama tih agresija. Ta
identifikacija ISIL-a i Muslimanske braće je neautentična, krivotvorena.
Smatram da ju je ISIL zloupotrijebio, ali, eto, u ovom slučaju to funkcioniše
kao faktor destabiliziranja Egipta.
Vašim odgovorom ponukali ste me na jedno potpitanje. Naime, spomenuli ste kako
zapadne zemlje razaraju na Bliskom istoku složena društva. Možete li to malo
pojasniti?
– Hvala vam za to potpitanje. Ono je bitno za razumijevanje haosa na Bliskom
istoku, ali zahtijeva prilično dugu elaboraciju. U najkraćem, evo o čemu je
riječ. Irak je bio desetljećima stabilna zemlja, bio je veliko svjetsko
gradilište; Sirija je također bila stabilna, i to je prelijepa zemlja, jedna od
najljepših koje sam vidio. Taj prostor je kolijevka religija i kultura.
Dopustite mi da kažem, usput, da sam član arapskih akademija nauka i u Kairu i
u Damasku. Libija je također bila uzorno stabilna i vrlo prosperitetna, zemlja
potpune sigurnosti. Zapadne zemlje su se vrlo lako dogovorile da na Irak i
Libiju pošalju ubitačne vojne eskadrile i rakete zato da bi, navodno,
“demontirale” nedemokratske režime. To je nečuvena laž, ali je i neoprostiva greška,
kao što je i zastrašujuće neznanje o tome svijetu.
Razarajući napadi zapadnih vojnih alijansi nisu svrgnuli samo vladajuće
diktatore, nego su – u tome jest poenta – razorili čitava društva koja su se
izgrađivala stoljećima, a o čijoj složenosti napadači ništa nisu znali, niti ih
je to zanimalo. Onda je lavina krenula. Svijet je ušao u haos: zemlje i društva
su razoreni, terorizam buja na sve strane, rijeke očajnika iz toga svijeta
preplavljuju obale Evrope koja, uprkos svemu, kao ni SAD, uopšte ne reaguje na
pravi način.
Oni nemaju viziju. To je jedna kolekcija dehumaniziranih birokrata i pohlepnika
koji su opsjednuti božanstvom što se zove Profit, i tako vode svijet u propast.
Sve strašne nevolje o kojima ovdje govorim ne mogu se riješiti – kao što misli
većina vlada u Evropi – ni žicama, ni ogradama, ni preventivnim potragama za
eventualnim teroristima. Izlaz je samo u stabilizaciji tih društava i u porazu
ksenofobija, a ovo s čim se sada svijet bori su nuspojave. Za dugoročno i
temeljito rješenje potrebno je da se pomogne u stabiliziranju i izgradnji tih
zemalja, a ne da se provodi agresija nad njima i produciraju međusobni sukobi.
Svojevremeno ste kazali, u jednom intervju prije godinu dana, kako je moguće da
egipatski režim napadne Libiju pod plaštom zabrinutosti za svoju sigurnost.
Stojite li i dalje pri tom stavu, dakle, je li moguća Al-Sisijeva vojna
intervencije na Libiju, posebno ako se pokaže da ISIL-ovci tamo sklanjanju
svoje žrtve?
– Tenzije između Libije i Egipta imaju svoju historiju. Zategnutost je bila
izražena u vrijeme Al-Qazzafija i Al-Sadata. Ta tenzija postoji i sada,
itekako, i vrlo je realno da formacije ISIL-a sklanjaju svoj plijen na
teritoriju Libije. Imajući na umu ono što sam već kazao o Al-Sisijevu odnosu
prema Muslimanskoj braći, čini se prirodnim da ISIL u takvom političkom
autoritetu kao što su Muslimanska braća vidi mogućnost za realiziranje vlastitog
ideološko-političkog kapitala. Da, realna je mogućnost da Egipat interveniše na
tlu Libije u nastojanju da zaštiti sigurnost postojećeg režima u Egiptu, a
internacionalizacija sukoba na svakom nivou odgovara upravo ISIL-u.
Sljedbenika Islamske države je sve više, pristižu iz cijelog svijeta i
stavljaju se u službu krvavoga kalifata. Što je geneza Islamske države?
– Možda ću odgovorom na to pitanje razočarati vaše čitatelje, ali ću biti
otvoren. Islamska država je u najvećoj mjeri fantomska, prema onome što ja
znam. Ona je tvorevina nekih moćnih međunarodnih faktora – dabome i sa Zapada,
itekako – a njezin zadatak je barem dvostruk. Na jednoj strani, njezine metode
su takve da im je cilj optimalna sotonizacija radikalnih muslimana u svijetu,
jer je zaista njihova surovost besprizorna, i ne samo da nije utemeljena u
islamu, nego je ona direktan, surov napad na same temelje islama. Islam promoviše
potpuno drugačije vrijednosti.
S druge strane, ISIL je vojno-politički fantom koji ima zadatak optimalno
pridonijeti prekrajanju političke karte Bliskog i Srednjeg istoka, a valjda je
svakome jasno da se upravo na tome sada radi. U vrijeme pojačane islamofobije
na Zapadu, neki muslimani se vjernički i emfatički identificiraju s
“fundamentalističkim” i “panislamskim” idejama ISIL-a, pa hrle “u pomoć”, ne
znajući, zapravo, da njihova borba uopšte nije islamska. Pakleno dobro je
zamišljena ta ISIL-ideja i ISIL-akcija.
Šta u tom kontekstu znači podjela muslimana na sunite i šijite, gdje su tu
pristaše vehabizma?
– To je duga priča i bojim se da ćemo je morati ostaviti za neku drugu priliku.
O tim stvarima, o aktuelnim međumuslimanskim ratovima, upravo pišem jednu malu
studiju, sa naglaskom na pristupu iznutra: ne govorim o tome koje su krivnje
Zapada, nego koje su krivnje samih muslimana. U dvije-tri rečenice, mogu reći
sljedeće. Prvo, sukobi svih međumuslimanskih frakcija potiču iz nakaradnog
tumačenja islama. Jer u Kur'anu stoji, najprije, da je Bog stvorio ljudski rod
kao bratstvo.
Naime, Bog veli u poglavlju 49., ajet 13., da je On stvorio ljudski rod od
jednog muškarca i jedne žene pa ih je učinio raznolikim, veli, zato da bi se
međusobno upoznavali. Potom je kazao, u istom poglavlju, a u 10. ajetu, kako su
muslimani braća. Frakcijski/sektaški sukobi su atak na tu Božju “proklamaciju”
o bratstvu ljudskoga roda. Drugo, mnogi muslimani uzurpiraju Božje ingerencije
tako što oni već na ovome svijetu sude o tome tko je pravovjeran, a tko je
krivovjeran, i sankcionišu one koji ne manifestuju vjeru u svakoj pojedinosti
kao oni. O vjeri bilo koga ko se deklariše vjernikom može suditi samo Bog. E,
iz te uzurpacije Božjeg prava nastaju međumuslimanski sukobi.
Očito je da se “preuređuje” Bliski i Srednji istok, da se krvlju crtaju i
granice novih država, među njima primjerice Kurdistana.
– Da, to smo već konstatovali. Na terenu se formiraju nove granice. Odlučeno
je, prema svemu sudeći, da se formira država za Kurde. Time se dalje
destabilizira regija: uvučena je u rat i prosperitetna Turska. Sjetimo se kako
je kancelarka Angela Merkel poticala Tursku da se uključi u rat u Siriji, a
Turska je dugo odolijevala takvoj vrsti pritisaka. Sada je dovedena u poziciju
da se, apsolutno, morala uključiti jer, koliko mi je poznato, u Turskoj je oko
20 posto Kurda. Velika je to brojka!
Šta dalje slijedi? Turska je planovima tih političkih kartografa uvučena u
međunarodni rat jer ona bombardira na teritoriju Iraka i Sirije, ali je
izvjesno da će ući, na veliku žalost, u fazu građanskog rata, unutrašnjeg
terorizma itd. Pri tome ne treba smetnuti s uma da je Turska velika, jaka
država, da ima neizrecivu geostratešku i geopolitičku važnost, pa ne možemo ni
zamisliti kakve su moguće posljedice uvlačenja i takve države u rat. Ovo je
zaista đavolski scenarij na Bliskom i Srednjem istoku, u Sjevernoj Africi.
Pitam se s krajnjom zabrinutošću: Kamo to srlja naš svijet…
(The Bosnia Times, Slobodna Dalmacija,
autor Zdravka Soldić Arar)
