Piše: Mehmed Slezović, thebosniatimes.ba
Ako se uzme u obzir da one spadaju u poznati repertoar njegovih stavova, istina uz izvjesne nedosljednosti, postavlja se pitanje da li rezultati izbora zaista ukazuju na neke nove činjenice i eventualne procese u Sandžaku ili se po ko zna koji put ovaj prostor instrumentalizira u svrhu nekih postojećih političkih manipulacija?
Napad na ministra i potpredsjednika Vlade Srbije Rasima Ljajića vođe srpskih radikala Vojislava Šešelja bio je epilog kampanje i imao je uticaj na izborni proces, tako da je kroz sukob Ljajić – Zukorlić, Ugljanin izgledao kao pouzdana i sigurna luka. Profitirao je i Zukorlić koji se u stopu približio Ugljaninu. Nedovoljno jasna pozicija Ljajića osjetno je kažnjena na ovim izborima, jer iako zvanično nije bio direktni akter izbora, lista koju je podržao ostvarila je najslabiji rezultat.
Zukorlić je kao pobjednik izbora za savjet 2010. i vrlo problematičan gubitak na izborima 2014. godine, na ovim imao ubedljivu kampanju, poduprtu poslaničkim mandatom u Skupštini Srbije i prihvatljivim statusom za Beograd. Djelujući kao opozicija vlasti Ugljanin -Ljajić na lokalu, a kao partner Vučiću, njegova pozicija bila je izričito konkurentska za Ljajića u Beogradu, što je rezultiralo vidljivim sukobom na ovim izborima. U tom smislu pozicija Ljajića koji je sjedio na dvije stolice, sa Ugljaninom na lokalu i sa Vučićem u Vladi pokazala se višestruko problematičnom.
Ugljanin je, iako ostvarivši slabiji rezultat u odnosu na prošle izbore, pojačao svoje političke kapacitete. Potvrdio je poziciju bošnjačkog lidera i aktuelnost svojih stavova koje, uz izvjesne prekide, proklamira od početka 90-ih godina. Njegove izjave treba sagledati u svjetlu nekoliko ciljeva. Populistički, one mobiliziraju znatan broj građana koji se osjećaju višestruko ugroženim. On postavlja i pitanje svih pitanja, promjenu Ustava, neophodnost kosovskog priznanja, ali i promjenu unutarnjih konstelacija političkih odnosa kroz autonomiju za Sandžak i status konstitutivnosti za Bošnjake u okviru Srbije. Time se on pozicionira neophodnim sagovornikom međunarodnog faktora i bitnim političkim činiocem na unutarnjoj opozicionoj sceni, kao ličnost koja ne zastupa male stranačke već državničke pozicije. Može li biti bolje pozicije za jednog manjinskog lidera od ove, pred predstojeće lokalne i republičke izbore?
Naravno, ovome se moraju dodati njegove nedosljednosti. Tamna strana su upravo činjenice da je, u kohabitaciji sa Koštunicom, zapravo on bio vinovnik podrške Ustavu koji je Srbiju definirao državom srpskog naroda kojim su Bošnjaci izgubili status konstitutivnosti. Uzgred, tada se desila i jedna od najvećih izbornih krađa u Sandžaku jer je poznato da je izlaznost bila minimalna, a rezultati navodne podrške maksimalni. Tada je bio nagrađen mjestom ministra bez portfelja, a iz njegovih riječi nije se tad vidjelo da je ,,srpska država Srbija fašistička neman“, već je bila ostvareni demokratski ideal za manjinske zajednice. Naravno, subjektivnost je prirodna ljudska osobina, ali u politici može biti vrlo problematična.
Sada je lopta u Ljajićevom dvorištu i pitanje je šta će učiniti sa njom. Lista ,,Vakat je“ ima predizborni sporazum o saradnji sa Ugljaninom i može da kaže da je samostalna u svom odlučivanju. Ljajić takođe može raskinuti sporazum o vlasti na lokalnom nivou u Sandžaku sa Ugljaninom, a može i da da ostavku u Vladi Srbije. U slučaju ostavke, dobija na moralnom kredibilitetu, ali gubi na političkoj moći što mu prijeti izvjesnim porazom i raspadom koalicije koja je okupila brojne minijaturne bošnjačke stranke na lokalu. Logikom „ni luk jeo ni luk mirisao“ nakon napada kojem je bio izložen, on će po svoj prilici oživjeti svoje posustale pozicije i uz malo više hvalospeva svom predsjedniku i bespoštedne kritike drugom koalicionom partneru nastaviti lagodni položaj ministra znajući da je u političkoj igri Sandžaku neophodan kao iskusni džoker.
I na kraju pitanje koje je kao suma sumarum pokrenuto ovim izborima – otvara li se sandžačko pitanje nakon čini se kolapsa dijaloga o Kosovu? Optužbe da je Vučić imao namjeru da preko Zukorlića „otme“ BNV u novonastalim okolnostima nisu izgubile na političkom značaju. U slučaju nemogućnosti da se formira većina eventualnim povlačenjem Ljajića iz koalicije sa Ugljaninom, otvaraju se nove mogućnosti koje mogu otvoriti i pitanje Sandžaka, ovog puta sa Ugljaninom kao zastupnikom bošnjačkih interesa kojem je to onemogućeno kroz legalne institucije države. Teorijski je moguće i pomirenje Ljajića i Zukorlića. Pitanje je samo koliko su obojica fleksibilni i da li mogu, nakon svega u međusobnim optužbama, doći do ,,bošnjačkog jedinstva“. Zanimljiv je period pred nama u kojem su moguće doskora nezamislive kombinacije i obrti, ali i opasnosti za svakog od aktera u „sandžačkom bermudskom trouglu“. Ne daje li to zanimljivost političkoj igri bez kraja koju neki nazivaju i umjetnošću mogućeg? Da, ukoliko se izuzme onaj koji zapravo mješa i pakuje karte.
/Autor je akademski slikari profesor iz Novog Pazara/
(TBT, Danas)