Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Kolumna Nerzuka Ćurka u kojoj sugerira kako treba valorizirati „Alijino nasljeđe“ naišla je na priličan odjek, ali se ne bi reklo da je postigla željeni efekat. Doduše replicirali su mu sam Bakir Izetbegović, potom Mustafa Cerić, ali i mutavi autor koji piše pod pseudonimom Mustafa Drnišlić u SDA-ovom glasilu „Stav“. Njihovi odbranaški stavovi nisu vrijedni spomena jer, zapravo, uopće ne dotiču temu koju je Ćurak kandidirao na vrlo polemičan način. Doduše ni Ćurak nije bio baš precizan u izričaju kad, na primjer, tvrdi da je „na srpski i hrvatski nacionalizam jedan od gorih (bošnjačkih, op.a) odgovora SDA“.
NACIONALIZAM KAO PLEDOAJE ZA DOKOLICU
U ovom svom odgovoru Ćurak nije (iz)rekao da li je SDA inačica za bošnjački nacionalizam, pošto je konstatirao da postoje srpski i hrvatski nacionalizam, pa je stoga čitaoca, poput mene, ostavio u dilemi šta zaista Ćurak podrazumijeva pod SDA. Naknadno Ćurak daje ocjene da „nema ništa stvarno političko u programu te stranke“, ta da je „to ideologija bez politike“. Ni ovdje ne nailazim na činjenice o eventualnom „bošnjačkom nacionalizmu“ kao odgovoru na srpski i hrvatski nacionalizam.
Tek u konstataciji da „kako su prestajali biti Muslimani, Bošnjaci su sve više bili samo muslimani a sve manje Bošnjaci“, što je proces koji Ćurak naziva „sekularna inverzija“ može se nazrijeti nešto sa čime bi se mogao složiti i prihvatiti kao pokušaj definiranja same SDA. Jer i ja zaista mislim da SDA uopće nije nacionalna, pa ju je stoga pogrešno tretirati kao nacionalističku stranku i da se stoga ona uopće ne može tretirati da je ponudila, a kamo li dala, odgovor na srpski i hrvatski nacionalizam. Mnogo je lakše, priličnije i ubjedljivije definirati ideologiju i politiku SDA religijskom, islamskom, terminologijom nego je svrstati pod neku od teorija političkih (sekularnih) doktrina. I ja mislim da i jeste tragično upravo to što je bošnjački nacionalizam samo puki pledoaje za dokolicu „zelene buržoazije“, te da je rigidni, ruralni i prilično prostački islamizam dominantna ideologija SDA sa kojom je urušen državotvorni sekularizam bosanskih muslimana. Uz sve to taj i takav islamizam opterećen je sektaškim sukobom vehabijsko-šiitskih ideologija zbog čega su se bosanski muslimani na globalnoj razini našli u procijepu između interesnih sfera uticaja dviju islamskih velesila Irana i Saudijske Arabije.
Tako da Ćurkovo plediranje da je došlo vrijeme za „prevrednovanje političkog i kulturnog (SDA-ovog, op.a) naslijeđa“ može biti prihvatljivo. Ali, po meni, Ćurak se referira na svog ideološkog mentora Rusmira Mahmutćehajića, kad govori o „etnoreligijskim“, „plemenskim“ „feudalnim“ itd. i stoga nije uvjerljiv kad zagovara da „Bošnjaci, metaforički kazano, čekaju svog Đinđića, odnosno onu politiku koja će biti sposobna mirnim putem prevladati diskutabilno političko nasljeđe Alije Izetbegovića“. Ćurak ovdje zapravo govori o Željku Komšiću i stoga mislim da kardinalno griješi. Prvo, jer ne uočava da je Željko Komšić već postao novi Alija Izetbegović i da je on, a ne SDA, bošnjački odgovor na srpski i hrvatski nacionalizam. Paradoksalno je da su Željka Komšića izabrali bošnjački nacionalisti pod istim propagandnim sloganom koji je imao i Alija Izetbegović kada je pobijedio na prvim višestranačkim izborima. „Oni imaju Franju Tuđmana i Slobodana Miloševića, a mi?“ glasio je jedan slogan ispisan na posteru Alije Izetbegovića, tadašnjeg kandidata SDA za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Zar nije bila ista deviza i parola posebno intelektualaca tzv. građanske provenijencije, odnosno sarajevske intelektualne ljevice, kad su arlaukali da ako dođu Dragan Čović i Milorad Dodik u Predsjedništvo nestat će BiH?! Zato se za Željka Komšića prije može reći da je novi Alija nego da je Zoran Đinđić, iako nije Bošnjak, iako je držao sliku Josipa Broza u kabinetu kao član Predsjedništva BiH.
NI BROZOVA NI IZETBEGOVIĆEVA
Zato mislim da Ćurak, uz svo uvažavanje za nužnost kritičkog odnosa prema vlasti i režimu uopće, griješi kad pledira samo revalorizaciju „Alijinog nasljeđa“ bez prethodne valorizacije nasljeđa Josipa Broza. I odmah da se ogradim da su Josip Broz i Alija Izetbegović neupitne, čak neizbrisive ličnosti bosanske povijesti koji su kao vrhovni ratni komandanti u oba rata odbranili državni suverenitet Bosne i Hercegovine. Međutim, njihovo političko i ideološko nasljeđe kroz njihove stranke, KPJ i SDA, očito je neadekvatno i nedovoljno elastično u ideološkom smislu iz kojeg bi se mogla zamijesiti nova smjesa koja bi bila mehlem na duboku brazgotinu koju su bosansko-hercegovačkom društvu nanijeli opaki nacionalizmi. Sama činjenice da se ni Alija Izetbegović nije imao potrebu razračunati sa Brozovim nasljeđem komunizma, dovoljno govori i o njegovom nasljeđu. Zato danas imamo jedan čudotvoran ideološki amalgam kojim su opijeni Bošnjaci kao (idolo)poklonici Josipa Broza i Alije Izetbegovića istovremeno. Ako Ćurak računa da će novi opozicioni blok stranaka (SDP, DF i NS) koje on preklinje da „ni pod kojim uvjetima ne idu u koaliciju sa SDA“ reinkarnirati Brozovu komunističku Bosnu i Hercegovinu“, grdno se vara. Jer je ta i takva, možda Ćurkova, Bosna i Hercegovina opstajala i egizistirala kao multietničko društvo primarno zahvaljujući totalitarizmu, bolje reći represivnom komunističkom režimu i zloglasnim „čuvarima“ tajne policije UDBA-e.
Ja, naravno, imam svoju viziju Bosne i Hercegovine i ona nije ni nalik onoj kakvu zagovara Ćurak. No, to je nebitno u odnosu na to koliko je bitno da će ona nastati, svakako, kad se stvarno obračunamo sa negativnim nasljeđima politika i stranaka kako Izetbegovićevih tako i Brozovih. To neće i ne mogu uraditi stranke koje baštine ova nasljeđa, već neke nove stranke koje se budu istinski opredijelile i borile za sekularnu državu u kojoj se pomiruje nacionalno i građansko na način da se nadopunju kroz poštivanje ljudskih prava kakva su definirana u zapadnim liberalnim demokratijama. Tome se, po mom sudu, najviše bila približila stranka SBB Fahrudina Radončića, koja je postala meta i žrtva jer se tokom izborne kampanje našla na brisanom prostoru u unakrsnoj paljbi između jurišnika Komšićevog lijevog populizma, kako surogata bosanstva, i Izetbegovićevog prostačkog islamizma kao surogata bošnjačkog nacionalizma. Zato sumnjam da će se poslije poraza Radončićevog SBB-a neko za dugo odvažiti krenuti tim putem. Kao što sumnjam da će se za dugo neko drznuti da bar pokuša revidirati nasljeđa kako Izetbegovića tako i Broza. A do tada nam nema selameta!
(TBT)