Piše: Harold James, thebosniatimes.ba
„Plan iz Chequersa“ (plan sa imanja Chequers, rezidencije predsjednika britanske vlade) na kojem je britanska premijerka Theresa May zasnovala svoju pregovaračku strategiju klinički je mrtav. Njega nije odbacila samo EU i opoziciona Laburistička partija, već i dovoljno poslanika iz redova konzervativaca da on definitivno neće preživjeti glasanje u Parlamentu.
Shodno tome, jedinu opciju koju Vlada ima na raspolaganju jeste da odlaže i nada se da će nešto iskrsnuti (što je također poznato i kao guranje pod tepih). Ali, iako bi trenutni ćorsokak mogao jednostavno da znači da je pregovaračka strategija Therese May manjkava, to bi također moglo da znači da je suštinska logika Brexita nekoherentna.
Sa svoje strane „Plan iz Chequersa“ počiva na nizu neprijatnih kompromisa. Ujedinjeno Kraljevstvo bi zadržalo carinske veze sa EU, ali ono ne bi bilo u carinskoj uniji EU. Umjesto toga, sudovi i Ujedinjenog Kraljevstva i EU bi primjenjivali zajednički „pravilnik“, a Ujedinjeno Kraljevstvo bi moglo da odstupa od trgovinskih pravila EU kada zaključuje sporazume s trećim stranama.
Ali, čak i ako bi maska carinske unije bila prihvatljiva za obje strane, i dalje bi postojalo pitanje irske granice. Preciznije, ili bi morala da postoji granica između Sjeverne Irske i Republike Irske (koja će ostati u EU) ili između Sjeverne Irske i Velike Britanije. Prvi scenario bi ugrozio irski mirovni proces; drugi bi uništio Ujedinjeno Kraljevstvo.
Brexit je utemeljen na vjerovanju da je nacionalni suverenitet jedina racionalna osnova međunarodnog poretka. Stručnjaci bi to predstavljali kao „realizam“, kojim se tvrdi da su države vođene precizno definisanim i jasno izraženim interesima koji se stalno kose jedni s drugima na globalnom nivou. Popularna neakademska interpretacija ove doktrine se može naći u seriji „Igra prestola“ („Game of Thrones“ – GOT) u kojoj se kombinuju Shakespeareovi elementi s fantazijom.
Za mnoge gledaoce „GOT“ je postao prozor za razumijevanje savremene realnosti. Na ovogodišnjem sastanku Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke na Baliju predsjednik Indonezije Joko Widodo je kanalisao glavnu temu serije kada je upozorio da „stiže zima“. Pošto se „velike kuće“ Sjedinjenih Država i Kine takmiče za kontrolu nad „gvozdenim prijestoljem“, globalna kriza koja nikoga neće poštedjeti postaje sve vjerovatnija.
Budući da predstavlja svijet podmuklosti i raskinutih savezništava, GOT služi kao savršena priča za naš sadašnji trenutak međunarodne neizvjesnosti. Također je favorit među brexiterima. Michael Gove, jedan od lidera kampanje za napuštanje EU, prepoznao je taktičara-autsidera Tyriona Lannistera kao svog omiljenog lika u seriji.
Prema realizmu u stilu GOT-a, EU institucionalno nema smisla jer počiva na jednoj nemogućoj premisi – na transcendentnosti nacionalizma i državnih interesa. Jedna od pokretačkih snaga Brexita bilo je uvjerenje da se Evropa raspada pod težinom nepremostivog duga i nekontrolisane migracije. Ujedinjeno Kraljevstvo je jednostavno bježalo iz kuće u požaru prije nego što se sruši.
Problem sa ovom interpretacijom jeste taj što ona zanemaruje sve načine na koje institucije EU, regulatorne vlasti i zakonski okviri ne daju da se kuća sruši. Doduše, uvijek ima nekih ljudi u nekim zemljama kojima se ne dopadaju pravila. Evropljani sa sjevera i juga imaju različite perspektive krize eura; Evropljani sa istoka i zapada imaju veoma različite stavove prema izbjeglicama. Ali glavne političke podjele su u okviru, a ne između društava, a mogućnost izlaska bi ih najvjerovatnije produbila.
Naposljetku, novi poredak donosi nove podjele, kao što je sada očigledno u Ujedinjenom Kraljevstvu. London je rastrgnut između banaka koje brinu da će izgubiti evropske klijente i tržišta i hedge fondova koji se raduju što će biti oslobođeni od evropskih regulativa. Pojedini farmeri brinu da će izgubiti subvencije EU, dok drugi misle da bi novi okvir mogao da im omogući da praktikuju održiviju poljoprivredu. I pojedini brexiteri žele veću socijalnu potrošnju, dok bi drugi htjeli da postanu raj bez pravila koji se takmiči sa Singapurom. Svi žele bolji svijet, ali malo njih može da se složi kako bi taj svijet izgledao.
U kontinentalnoj Evropi teškoća, ako ne i nemogućnost, formulisanja održivih nacionalnih strategija za izlazak je sada naširoko poznata. Kada je Marine Le Pen iz ultradesničarskog Nacionalnog fronta (koji se sada zove Nacionalno okupljanje) predložila referendum o članstvu u eurozoni tokom predsjedničke kampanje u Francuskoj na početku 2017, izgubila je podršku. Ista dinamika se sada odigrava u Italiji, gdje dvije populističke stranke na vlasti moraju da odstupe od euroskeptičkih opaski iz prošlosti da bi jasno stavile do znanja da „Italoexit“ nije na stolu.
Kako kontinentalni populisti saznaju, razilaženje zahtjeve lidera čini nemogućim. U realnom okviru Vlada mora savršeno da zastupa interese svoje zemlje. Ali nacionalni interesi u pluralističkoj demokratiji su predmet konstantne debate i neslaganja. Realizam je posljednji put imao smisla kao način interpretiranja svijeta 1930-ih, kada je demokratija bila u krizi i samo su autoritarni režimi mogli da djeluju onako kako teorija nalaže.
Tokom kampanje za opšte izbore u junu 2017. May je obećala da će voditi „snažnu i stabilnu“ vladu. Ali, pošto ona ne može da vlada kao autokrata, zahvaljujući Brexitu, „snažna i stabilna“ više nije opcija.
/Autor je profesor historije i međunarodnih poslova na Univerzitetu Prinston i viši saradnik u Centru za inovaciju u međunarodnom upravljanju/
(TBT, Project Syndicate)