Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu 25. oktobra je donio kontroverznu odluku o Austrijanki (javno identificiranoj samo kao “E.S.”) koja je javno osudila poslanika Mohammeda kao pedofila. Zbog toga je 2011. godine austrijski sud novčano kaznio zbog kršenja nacionalnog zakona i “vrijeđanja religije”. Zauzvrat, ona se žalila Evropskom sudu za ljudska prava, tvrdeći kako je njezina sloboda govora ograničena. Zapravo, Evropski sud je odgovorio, izjavivši da je njezina optužba poslanika Muhammeda bila pogrešna i uvredljiva te da zaslužuje biti kažnjena zbog “poticanja na predrasude i ugrožavanja vjerskog mira”.
Sudeći prema reakciji medija, čini se da su mnogi muslimani pozdravili odluku Evropskog suda za ljudska prava. I sam musliman, onaj ko istinski čuva čast poslanika Muhameda, mislim da je suština činjenične analize Suda bila tačna: slažem se da Muhammed nije bio pedofil i da je pogrešno i uvredljivo prikazati ga kao takvog. Ipak, vjerujem da ova odluka nije razlog za slavlje. S druge strane ne pomaže muslimanima niti našoj religiji da oni koji vjeruju drugačije budu ušutkani. U konačnici, intervencije Evropskog suda mogu poslužiti za potpirivanje islamofobije, a ne promoviranje integracije.
Počnimo sa detaljima koji su bili sporni u slučaju ove Austrijanke – naime, radi se o braku poslanika Muhammeda i Aiše, kćeri Ebu Bekra, koji je bio najbliži poslanikov pratilac i postao njegov prvi nasljednik ili halifa. U islamskoj tradiciji čitamo da je to bio sretan brak, a kad je poslanik preselio 632. godine, bio je na Aišinim rukama. Aiša je kasnije postala moćna figura u ranom islamu, koja se borila za političke ciljeve, a čak je predvodila i vojske.
Problem je u tome što je Aiša, kad je bila poslanikova supruga, navodno bila skandalozno mlada. To je zabilježeno u Sahihu Buharija, najmjerodavnijoj zbirci hadisa, ili navodnih riječi i djela poslanika. “Poslanik me vjerio kad sam imala 6 godina”, navodno je rekla Aiša, dodavši kako je brak sklopljen tri godine kasnije. “Neočekivano, Allahov poslanik je došao prijepodne i majka me predala njemu, a tada sam bila djevojčica od devet godina.”
Ovo je, naravno, šokantno čitati danas – i bilo je temelj optužbi za pedofiliju poslanika Muhammeda, E.S. u Austriji i nekih drugih antiislamskih aktivista. Zauzvrat, međutim, moraju se istaknuti dvije važne stvari.
Prvaje da ne moramo prihvatiti da je Aiša zaista imala 9 godina kada se udala. Da, to je napisano na taj način u Buhariju, ali radi se o zbrici usmenih predanja sastavljenih oko dva vijeka nakon događaja. Iako ga većina sunitskih tradicionalista smatra svetim, današnji muslimani imaju brojne kritike i sumnje. Da budem precizan, priču o Aišinim bračnim godinama osporava širok raspon suvremenih muslimanskih komentatora. Ili po računici na temelju dobi Aišine sestre, vremenskog slijeda drugih relevantnih događaja ili Kur'anskih referenci na bračnu dob, oni zaključuju da je Aiša morala biti puno starija. Druga stvar je da su se sve ove sumnje muslimana o Aišinim godinama pojavile u modernom dobu, jer ovo pitanje nikada nije bilo predmet kritike. Razlog je što je minimalna dob za sklapanje braka, a koju Zapad danas ima na umu, obično 18 godina, moderno ostvarenje. Međutim, tokom većeg dijela povijesti čovječanstva, pubertet se smatrao legitimnom dobi za brak. Ljudi su živjeli mnogo kraće, djeca nisu imala nikakvo formalno obrazovanje koje bi završili, a ono nad čim se danas zgražamo kao “dječiji brak” danas, jednostavno je bilo normalno.
Odluka Evropskog suda za ljudska prava bila je ukazati na ovaj jaz u povijesnom kontekstu. “Dječiji brakovi nisu bili isti kao i pedofilija”, pojasnio je sud dodajući kako oni “nisu bili samo fenomen islama, već su bili rasprostranjeni među evropskim vladajućim dinastijama.” Zapravo, postoje zapisi iznimno mladih čak i u američkim kolonijama – u Virginiji, 1689. godine, devetogodišnja Mary Hathaway udala se za Williama Williamsa.
Stoga je povijesni kontekst važan, a poslanik Muhammed bio je u konačnici običan smrtnik koji je živio u kontekstu svog vremena. (On nije bio “objekt vjerskog obožavanja”, kako je pogrešno opisan odlukom Evropskog suda za ljudska prava, već samo Božiji glasnik.) Suditi mu prema našim suvremenim standardima bilo bi nepošteno, kao što bi to bilo i starozavjetnim patrijarsima i poslanicima koji su imali poligamne brakove, čak i konkubine.
To su tvrdnje koje bih ja kao musliman iznio protiv Austrijanke E.S. i drugih koji bi vrijeđali mog poslanika. Ali, želim li da ih i sudovi ušutkaju?
Odgovor je “ne” iz nekoliko razloga. Prvi, takva zabrana neće potaknuti nikakvo stvarno poštovanje poslanika Muhammeda. Oni koji ga vide u negativnom svjetlu, nastavit će s tim – i vjerovatno još i više. Postoji široko rasprostranjen osjećaj u zapadnim desničarskim krugovima da politička korektnost, koju provode institucije establišmenta, krije ružnu istinu o islamu – i oni će to vidjeti kao presedan. Kao rezultat ovog slučaja, uskoro ćemo moći vidjeti više otvorenog i ekstremnijeg neprijateljstva prema islamu, i još više kleveta bačenih na poslanika – uključujući pedofiliju.
Drugo, takve optužbe protiv islama postale su uobičajene na Zapadu iz važnog razloga: danas je priličan broj muslimana koji uzimaju djevojčice za žene i opravdavaju takve strašne “brakove” pozivajući se na slučaj Aiše. (Jer, baš kao i sirovi kritičari islama, oni također nemaju osjećaj za historijski kontekst.) Ovo je ozbiljna slabost unutar muslimanskog svijeta koju mi muslimani moramo iskorijeniti. Najbolje ćemo se boriti protiv islamofobičnih narativa čišćenjem prljavštine u našoj vlastitoj avliji, drugim riječima, umjesto da ušutkavamo one koji se žale na prljavštinu, čak i ako su nepristojni ili čak neprijateljski nastrojeni.
Konačno, koliko pravnog nametanja želimo u društvu? Mnogi konzervativni muslimani pozdravili su odluku Evropskog suda za ljudska prava i mogli bi pozdraviti i više ograničenja na “neprijatelje islama”, ali bi trebali vidjeti da je to mač s dvije oštrice. Isti ECHR, koja ima istu pravnu filozofiju prekomjernog upravljanja javnim životom, donio je i odluke koje ograničavaju muslimansku praksu, kao što je muslimanski način odijevanja. Jedan od njih je i slučaj švicarske učiteljice iz 2001. godine, koja je dobila zabranu nošenja mahrame – ne vela preko lica, samo mahrame na glavi. Evropski sud za ljudska prava presudio je da mahrama može imati “prozelitistički efekt” i stoga ne bi išla uz “toleranciju, poštovanje drugih”. Istim se rezonom vodio, drugim riječima, kada su pravdali kaznu E.S. iz Austrije.
Ništa od ovoga nije s ciljem da se demoralizira Evropski sud, za koji vjerujem da u većini slučajeva i dalje djeluje kao svjetionik ljudskih prava. Njegova nadležnost proteže se na 47 članica Vijeća Evrope (šira organizacija od Evropske unije) i pomaže u sprečavanju ili kažnjavanju teških kršenja ljudskih prava u represivnim državama poput Rusije i Turske. U drugom slučaju, Evropski sud za ljudska prava često je posljednja nada za nevine ljude koji idu u zatvor samo zbog svojih uvjerenja.
Ipak postoje načini zaštite slobode draži od onih Evropskog suda za ljudska prava: američki način, gdje Prvi amandman daje građanima pravo da kažu ono što žele reći, da nose bilo koji simbol “prozelitizma” koji žele nositi i biti religiozan ili ne, kakvi mogu biti, sve dok ne potiču nasilje. To je, vjerujem, bolji pristup za sve, uključujući muslimane. To bi omogućilo muslimanima da budu pobožni koliko god žele dok u isto vrijeme mogu čuti što drugi zaista misle o njihovoj religiji. To im daje veću šansu da žive svoju vjeru i artikuluraju je u raznolikom, kritičnom, a ponekad i ne tako prijateljskom svijetu.
(TBT, FP, Prevela Jasmina S. Drljević)