Piše: Owen Jones, thebosnaitimes.ba
„Milostinja je hladan gest bez ljubavi. Bogataši koji žele da pomognu siromašnima treba da plaćaju porez, a ne da dijele novac po svojoj volji“. Izjava koja se obično pripisuje Clementu Attleeu, a čiji je stvarni autor Attleev biograf Francis Beckett elegantno sažima argument u korist progresivnog oporezivanja. Sudeći po izvještaju švicarske banke UBS, milijarderi su prošle godine zaradili više nego ikada u poznatoj historiji. Bogatstvo im se uvećalo za petinu – za šokantnih 8,9 biliona dolara, dok se 179 novih milijardera priključilo ovom ekskluzivnom klubu od 2.158 članova. Neki od njih su pristupili „Zavjetu davanja“, obavezujući se da polovinu svog bogatstva daju u humanitarne svrhe. Najbogatiji čovjek na svijetu Jeff Bezos, koji na svoje ime knjiži 146 milijardi dolara, nije pristupio Zavjetu, ali je uložio dvije milijarde funti za borbu protiv beskućništva i unapređenje školovanja.
Ko smije da zamjeri bogatima na velikodušnosti, rekli biste. Štagod mislili o koncentraciji bogatstva i moći u rukama malobrojne globalne elite, svakako biste pozdravili takvu humanost. Međutim, filantropija je opasna zamjena za progresivno oporezivanje. Uzmite Bonu Voxa za primjer, čovjeka koji je reputaciju izgradio na neumornim kampanjama za najsiromašnije ljude po svijetu. Njegov bend U2 je 2006. svoje poreske poslove preneo iz Irske u Holandiju da bi izbjegao porez. Sam Bono se pojavljuje u Rajskim papirima, ogromnoj dokumentaciji koja razotkriva offshore investicije bogatih, u vezi sa ulaganjem u kompaniju sa sjedištem na Malti koja je kupila jednu litvansku firmu. Ovakvo ponašanje je legalno: Bono je poslovanje svog benda opisao kao primjer kako „pametni ljudi mudro rješavaju probleme svog poreza“.
U pravu je: za bogate ljude i velike korporacije postoji način da zakonito izbjegnu porez. Procjenjuje se da globalni gubici uslijed izmještanja profita multinacionalnih korporacija iznose oko 500 milijardi dolara godišnje, dok novac sklonjen u poreske rajeve vrijedi bar 10% svjetske ekonomije. Posljedice trpe najsiromašniji. Filantropija je tako način da se superbogati predstave kao velikodušni, dok zadržavaju daleko više novca kroz rupe u zakonima i poreske rajeve.
Postoji još jedan problem. Odluka o tome za šta se troši novac donosi se po volji i prema ličnim interesima bogatih. U SAD na primjer samo 12% filantropskog novca ide u usluge za ljude: najčešće se troši na umjetnost i visoko obrazovanje. Izbor korisnika dobročinstva često drastično odstupa od objektivnih prilika u društvu i stoga rijetko odražava njegove potrebe. U SAD, 85% članova upravnih odbora dobročiniteljskih fondacija su bijelci, a samo 7% Afroamerikanci. Novac prikupljen progresivnim oporezivanjem, s druge strane, troše vlade koje snose demokratsku odgovornost da opravdaju svoje prioritete, pa su i veći izgledi da odgovore na društvene potrebe.
Dok se bogati sve više bogate, oni sve manje troše na dobročinstva, dok siromašni sve veći procenat svojih prihoda daju u javne svrhe. Činjenica da 8 najbogatijih ljudi na svijetu posjeduje isto koliko i siromašnija polovina čovječanstva, presudna je optužba protiv našeg društvenog poretka. Rješenje nije u filantropiji koja služi samoj sebi, dok bogata elita koja svoje ogromno bogatstvo drži van domašaja zakona glumi dobričine. Potrebna nam je globalna poreska pravda, a ne skupljanje humanitarnih mrvica bačenih sa stola elite.
(TBT, The Guardian)
